Zašto ovaj značajni pisac i veliki esejist nikada nije postao čak ni u akademskim krugovima autoritet kakav je recimo jednako malo poznati Kojève? Blanchotov američki izdavač, koji je uz silne probleme izdao izbor njegovih tekstova, kaže da je ovaj sjajni francuski pisac i mislilac kojim čudom živio u SAD i pisao na engleskom, nikada ne bi bio ni objavljen, nema takvog koji bi u Americi tiskao njegove tekstove. Možda je pravi otpor Blanchotovom djelu nedoraslost mnogih akademika njegovom tekstu, koji često s prezirom gledaju na tekstove napisane stilom koji je bliži poetskom nego ustaljenom pisanju rasprava i traktata. Još ozbiljniji otpor konvencionalnog mišljenja izaziva Blachotovo radikalno suočavanje sa ništavilom. To ga je i samog odvuklo u osamu. Nije se htio pojavljivati u javnosti. Ni fotografirat se nije htio. Nije brinuo o izdavačima, nije držao do objavljivanja, do slave još manje. Svoje je riječi vodio prema krajnjem, prema ništavilu. Za njega je književnost bila pripremanje za smrt, baš kao što je za Sokrata to bila filozofija. Blanchotove riječi su udarile u granicu postojanja, u svijet ništavila, iskazale najviše što mogu. Zato su i one rekle muk i sasvim utihnule. Ponovo progovore u rijetkima, u onima koji su i sam spremni oslušnuti krajnje. A iza toga nikome nije do kazivanja. Kao da pisanje doseže najviše tamo gdje prestaje.
Predrag Finci
