Zri zlatno ljeto, krune se žarki dani, a pomen avgustovske oluje ledi srca mučenička i pravdoljubna. Neki glasnogovornici i rafal-demokrate iz Lijepe njihove opet poručuju: ko je otišao neka se ne vraća, ko je zaostao nije poželjan. Stresaju se nesrećne krajiške kape obrubljene crninom, zalivene božur-bojom, urešene kosovskim kićankama. Bilo je pod tim zornim kapama i ludih glava, ali i luda glava treba da ostane na ramenima. Bilo je i mudrih riječi, ali kome je do mudrosti u vremenu crnog ludila. Bilo je i zle namjere i to zlo još klija u mnogim domoljubnim srcima. I ovog avgusta pobjedonosno je uzdignuta buktinja zla dok braći pogorelcima stožernici Lijepe njihove dosoljavaju živu ranu proslavljajući zločin kao praznik. Kada bi oluja oduvala zlo bilo bi svima bolje: mučenici bi lakše snijevali, a dželati bi se sebe postidjeli. Neka dođu takva vremena za našeg zemana…
Montenegrini puštaju vjetrove. U njihovom malenom carstvu sve može biti, ali ne može biti jednoga: demokratije i logike, slobode i pravice, ljudskih prava i poštene namjere. Još uvijek se ježe i uskopiste kad neko srpski proslovi, još uvijek je većinski jezik utamničen i vezan bodljikavom žicom. Zar volja većine nije demokratski zakon, zar većinski jezik nije demokratski princip, zar demokratija nije civilizacijski domet i cilj? Za sve važi, za srpski jezik ne važi. Vrijeme omraze traje, nevrijeme gluposti vlada. Gle čuda: jezik i srpsko nacionalno pitanje poklapa se sa osnovnim principom demokratije. Dakle, efendije koje ubijaju jedno, satiru i drugo. Logika se sama nameće: u zemlji–dembeliji ne postoji demokratija niti građansko društvo. Od svih demokratskih principa jedino vijori zastava dugine boje… To je poraz Crne Gore i porazni trijumf montenegrizma. To je možda okej, ali nije u redu. Mislim, nije normalno…
Sjećam se jedne dične koleginice koja je propirivala znanje u ovdašnjoj Gimnaziji, zapravo sjećam se njenog predloga na nekoj od brojnih sjednica. U zanosu modernog veleumlja koleginica je predložila da se učionice ukrase neprozirnim zavjesama obrubljenim čipkom. Zarad ljepšeg i sterilnijeg ambijenta. U nekim glavama Merso i Raskoljnikov, a u njenoj-čipkasta zavjesa, a možda i postelja sa baldahinom. Valjda je već tada naslutila da nastupa bordelizacija Bodlera i ostalih uzaludnika. Po Jungu: podsvjesna potreba da se sakrije sramota. Lakše je otimati u nevidjelici. Bijele rukavice su onomad nosili zlikovci bez stida i srama. Tako su skrivali krvave ruke. Ko nije imao rukavice pristupao bi ritualnom pranju ruku. Ima nešto od toga u jednoj bogodavnoj knjizi koja se odavno ne čita ili se pogrešno čati. Inače, gorepomenutu koleginicu su zvali Indira. Ne po indijskoj mučenici, već po onoj pjevačici koja ponekad šenluči na francuskom…
Ko je, dakle, na gubitku srpski jezik ili Crna Gora? Zasigurno i jedno i drugo. Poviše ovo drugo. Montenegrizmi popunjavaju uzaludne rječnike sjekirama, zjenicama i bizama, strahotnim glavolomkama i đačkom mukom, nastavničkom mučninom i toplom braćom. Odista: jedna glava, stotinu jezika, jedan jezik – ni u jednu glavu! Prazna tikva – za narodnu bruku! Lakrdijom koja traje pretvoriše Crnu Goru u Ali-babinu pećinu, a Ali-babu u doživotnog stožernika.
Nekako i zbog toga gotovo polovina građana Montenegrinu ne doživljava kao svoju državu. Valjda je Crna Gora država po mjeri svih, država od zakletve i ponosa.
Mislim i tugujem: jadni Andrić i očajni Meša utekoše i utopiše se u bujici srpskoga jezika, ne dočekaše svoje spasenije: montenegro bajalice i milogovor novijeh vremena.
I ranije je bilo veleuma koji su se upinjali da nadnjegoše Njegoša. Iza njih je ostala samo oburdana kapelica, a iza Tajnovidca roditeljske suze kojima se poruguju moderni njegošolozi i neke knjige suvišne ovim vremenima i ovakvim njegošolozima.
Dakle, gospodo jahači, promijenite samo sebe, ne morate svojim malim moćima mijenjati veliki svijet, uzaludna je to rabota. Ogledalce nije krivo što vam je lice ružnjikavo. Sve se još uvijek može popraviti, samo ne može ogledalo, oglednimo se bez zazora, pa kako kome bude.
