Novo doba je na pomolu. Doba ustajalog, statičnog klimaksa. Ne srećem ljude. Nema ih. Gdje obitavaju? Zar sam jedini što korača ulicama ovog pospanog grada? Gdje su se skrili ljudski pogledi, tajanstvena lica koja imaju štošta da kažu? Nemojte mi reći da su svi otišli? Sigurno je neko ostao na liniji fronta? Počinjem da se plašim. Osim djece pri povratku iz škole, jedino srećem muškarce između četrdeset i pedeset pet godina sa nakrivljenim cigarom i u crnim jaknama, koji se jedva nose sa podočnjacima, i poneku stariju gospođu kako nesigurnim koracima nosi hleb i ne osvrćući se gleda ispod sebe. Papuče su im trošne, kućne, na kojima i dalje postoji sloj zamuljane roze boje. Oči ne vidim, utonule su u kalupe, stopile se sa smeđim zgradama, tim hladnim porotama naših lutanja. Eto, to su moji drugovi u prolazu. Bez ijedne riječi postižemo prećutni sporazum o trenutnoj situaciji, u kojoj niko nema hrabrosti da pogleda u oči i izusti urlik od kojeg se biće trese. Zaboravio sam na pse. Vjerne, mokre, zapuštene pse. Oni jedino dotrče, ali se ubrzo udalje i nastavljaju da kopaju po smeću. Čudno, ne vidim drastičnu razliku, osim u pristupu. Valjda su oni originalniji za stepen, jer se ne boje da će ih neko uslikati. Nemaju vremena za prolaznost, treba kost oblizati, tj. prvo je naći. Gospoda. Ulični psi su ratni heroji.
Ispod svega nabacanog, viđenog, trošnog, dopire pjesma raščerupanog prosjaka, upravo pokraj muzičke škole, koji gurajući kolica sa otpadom gleda ispred sebe i uljepšava sveopštu melanholiju. Pedale su mu klizave, pa pri svakom pokretu izgleda kao da ga nevidljiva sila povlači naprijed, vuče za kravatu, pušta nazad i zbija šalu na njegov račun. Ubrzavam korak ne bih li čuo proročke stihove i u sledećem trenutku čujem ”SKUOŠŠ”. Jedan puž je neslavno završio svoju odiseju. Poput djeteta koje je vidno skrivilo nešto, i na čijem se licu razabira zgrčenost mišića, ubrzah korak i načuh početak njegovih stihova…
” Stopio se galeb u perspektivi pogleda mog.
Sa dimnjakom obližnjim, snijegom uprljanim.
Polu siv, polu bijel,
Poput admirala,
Usamljenog, nakvašenog.
Zagledan u pravcu tužnih tjelesina zgrada,
Imunih na prvu zimsku bahatost…
I dok sam okrenuo pedale od bicikla,
Ko rukom iskusnog prevaranta,
Dimnjak opet bješe sam.
Stopio sa galeb, sa nekom drugom slikom,
U tuđem vidokrugu, bez imalo stida.
Pogledom ga tražih i ne mogah naći…u zabl…svoj….”
Otežući potom nerazumljivo, nastavi da okreće pedale, dok se njegov miris stapao sa prvim pahuljama, ostajao iza njega, asocirajući na pokvarene sardine, dok su se đaci iza mene smijali, izvodeći pjesmu u svom stilu:
”Sakrio se galeeeeb u džepu mooom,
Mali, bijeli galeeeb, bucmast i trooom.”
Luka Minić
