Iako su orfici mlađi od Homera i Hesioda, oni još uvijek spadaju u pretfilozofski period, t. j. u “teologe”, za razliku od kasnijih “fiziologa” (fizičara).
Orfički kult je nastao u Trakiji, odakle je prešao u Grčku i izvršio utjecaj na religiozna shvatanja Pitagore, Empedokla i Platona. Prema kultu, Orfej, kao osnivač te sekte — bio je tračko božanstvo, a prema predanju i priči izvrsni pjevač, koji je svojim pjevanjem i sviranjem okupljao u slozi čak i životinje Orfeju se pripisuje da je osnovao Dionisove misterije, t. j. kult Dionisa ili Bakha (lat. Bacchus) koji je Homeru još potpuno nepoznat.
O Dionisu — Zagreju (t. j. rastrganom) postoji više mitova, ali se glavni svodi na dualizam dva principa, dobra i zla, što je sastavni dio perzijske mitologije. Titani — nosioci zla — inače djeca Urana i Geje, napadnu na Dionisa i ubiju ga. U zadnji čas boginja Atena mu spasi srce, koje proguta Zeus i tako se rodi “novi Dionis2. Titane Zeus uništi munjom, a iz njihova pepela je proizišao ljudski rod. Tako ljudi sadrže u sebi jedinstvo dva suprotna principa — srce Dionisovo kao dobro — i titanski pepeo kao loše. Dakle smisao života sastoji se u savladavanju, a po mogućnosti i potpunom odbacivanju lošeg, t. j. tjelesnoga, zemaljskog. Titane kao loš princip poznaje već i Hesiod i u tom dualizmu dobra i zla kreće se cjelokupno orfičko naziranje. Gledajući na čovjeka, taj se problem pojavljuje kao odnos duše i tijela.
Duša i tijelo
Učenjem o duši orfici se mnogo razlikuju od Homera. U njegovim epovima je život duše — kad se razdvoji od tijela, samo jadni život neke sjene, i ništa dobroga ne može u tome biti. Nigdje kod Homera nema izraza besmrtna duša (ά&άνατος ψνχή) kao kod orfika. U njihovu učenju duša je božanskog porijekla, uslijed grijeha pada na zemlju, t. j. ulazi u tijelo, koje je njen grob. Ona stalno teži da se uzdigne iznad svog tjelesnog i da se povrati u svoje prvobitno boravište. Duša mora ispaštati za svoj pad i ona se očišćuje na dva načina: 1) kaznama u podzemnom svijetu i 2) kružnim tokom t. j. selenjem kroz druga tijela. O tom svjedoče pronađene zlatne pločice u grobovima iz 4. i 3. vijeka prije n. ere u Južnoj Italiji, na kojima su bile ispisane upute mrtvacima, kako će se ponašati, šta će govoriti i kakav će ih udes zadesiti poslije tog suđenja. Iz te “Orfičke knjige mrtvih” vidi se koliko su oni polagali pažnje na zagrobni život. Vjerovalo se da će se na drugom svijetu izvršiti temeljna pravednost i svatko će dobiti nagradu ili kaznu, već prema svojim djelima.
Historijsko – društvena uvjetovanost orfičkog učenja
Orfičko učenje prikazuje previranje i krizu u dotadašnjim religijskim shvatanjima, a ono je opet uzrokovano teškim potresima socijalnih i političkih borbi u 7. i 6. vijeku prije n. ere. Dok je još postojalo rodovsko uređenje, ljudi su unutar jednog roda bili vezani krvnim srodstvom. Na čelu roda bio je geront, a više radova činilo je fratriju. Kad su se uslijed nejednakosti imovinskih posjeda počeli uzdizati najprije bazileji, a zatim drugi, njemu bliski, unutar roda je nastala aristokracija, koja je bila vrlo bogata. Stare rodovske veze su kidane, ljudi su se podijelili na teritorijalne zajednice, i zbog razlike u posjedu sukobljavali su se siromašni i bogati. Zbog duga su ljudi postajali robovi. Ta diferencijacija ljudi bila je sve očiglednija, i realno stanje društva nije se moglo izmijeniti.
U nižim slojevima društva širila se misao da ne može nepravda i sila zauvijek pobijediti, i da pravednost mora na kraju ostati. Da li je taj izlaz bio moguć u staroj religiji koja je opravdavala moć jačih bogova i dopuštala da oni vladaju?
Tu se to nije moglo naći. Pritiješnjeni čovjek je postao svjesniji da on ne može biti samo tako uništen, i da mora doći odmazda za sve ovo nasilje. To će doživjeti duža, koja ne umire, jer se ona javlja i poslije smrti nekog čovjeka (snovi) i ona je nosilac tih novih zadataka. Narodni bog Dionis, koji strada, umire i opet oživljuje postat će sadržajni motiv i drugih religija (na pr. Isus u kršćanstvu), i on će donijeti spas.
Orfički pokret je bio opozicija prema dotadašnjoj religiji i aristokraciji, a širio se među siromašnim slojevima društva.
To mističko vjerovanje je svakom garantiralo, tko se u njeg posveti, da će bolje proći u podzemnom svijetu, gdje će biti izvršena opća pravednost i nitko ne će ostati nekažnjen. Ta odmazda ili nagrada nije mogla biti izvršena na tijelu, koje brzo propada, dakle, ono nije moglo izvršiti to očekivanje, pa je stoga prenijeto na dušu. Za razliku od Homera i Hesioda, orfici su sa svojim učenjem istupali kao s dogmom, u koju su posvećeni morali vjerovati.
Dionisov kult veselja i orgijanja do iznemoglosti trebao je na momente osloboditi onu ljudsku, zatvorenu, tajanstvenu unutrašnjost, koja tada doživljava olakšanje, a time prikuplja nove snage, da bi uspješno mogla izvršiti zahtjeve kulta.
Kasnije je orfički kult postao čežnja i drugih ljudi (izvan kruga siromašnih) koji su razmišljali o svom udesu poslije smrti, i kult se sve više širio izvan granica Trakije.
U grčkim gradovima orfičke sekte nisu se formirale prije šestoga stoljeća. U Ateni je orfički kult osnovao pjesnik Onomakrit uz podršku tiranina Pizistrata.
U Grčkoj je Dionisov kult primio grčkog utjecaja, ali je on u mnogo čemu sačuvao svoj trački ideal, n. pr. Uživanje ugodnosti u podzemnom svijetu za one koji su poštovali Dionisa, i koji su bili posvećeni u misterije. Međutim, ovdje treba ukazati na jednu mnogo važnu razliku. Stara mitologija stavlja boga iznad čovjeka i on ga uopće ne doživljava, dok misterije teže sjedinjenju s bogom, pomoću raznih obreda, koji su bili tajni. To shvaćanje mističkog sjedinjenja s bogom razradila je kasnije neoplatonska filozofija.
Teogonije i kozmogonije
I orfici su na razne fantastične načine objašnjavali postanak ljudi i bogova. Primjer jednog takvog tumačenja nalazi se u Aristofanovim “Pticama”.
Ptičji zborovođa govori gledaocima:
U početku hi Haas i Noćca i crni Ereb i golemi Tartar,
A Zemlja ni Zraka ni Neba ne bješe jošte. Cmokrila Noćca
U beskrajnom Ereba krilu najprije snese od vjetra jaje,
Iz njega se onda u toku mjeseci žuđeni prokljuje Eros,
Na leđima zlatna krila mu sjala, ko vir vihora bješe.
On s Unosom krilatim, mračnim se spari i koljeno naše izleže7
U Tartaru beskrajnom, silnom i nas vam najprije izvede na
svijet.
A besmrtnog roda božjeg još ne bješe dok sve ne smiješa Eros;
Pa kako se jedno miješalo s drugim, rodi se Nebo, Okean
I zemlja i vječiti rod svih bogova blaženih.
(Aristofan — Komedije — prev. K. Rac. Zgb. Μ. H. 1947)
U ovom izvođenju je novo to, što se pojavljuje priča o jajetu, iz kojeg će proizaći Eros, t. j. princip dobra, koji se sjedinjuje s mračnim, iz čega najprije proizlaze ljudi, pa onda bogovi. Priča o svjetskom jajetu nije ovdje nešto novo. Theodor Gomperz u svojoj knjizi: Griechische Denker I. (Lpz. 1911) na str. 428 u primjedbi 76. obrazlaže i spominje opširnu literature o tome kako mit o svjetskom jajetu imaju Perzijanci, Indijci, Feničani, Babilonci i Egipćani. Dakle jaje rađa boga svjetlosti — Fanesa, koji se zove i Eros, i tako dobri princip stupa u borbu sa zlom.
U razdoblju teogonija i kozmogonija treba spomenuti još Epimenida s Krete i Ferekida sa Sira.
Epirnenid s Krete živio je potkraj sedmog vijeka prije n. ere. Prema nekim svjedočanstvima za postanak svega on uzima dva principa: Zrak i Noć. Oni proizvode Tartar, kao treći princip, a zatim Titane. Iz tog svega proizlazi jaje iz kojeg opet nastaje drugi rod.
Ferekid sa ostrva Sira živio je prije polovice šestog vijeka.
On za uzrok svega uzima tri principa: 1. Hronos (princip vremena) 2. Zeus (Zas) i 3. Boginja zemlje (Chtonie). Iz svog sjemena Hronos proizvodi vatru, zrak i vodu. Uz ta tri dodaju se još dva elementa: dim i tama, i tako ih ima pet na broju, što bi onda odgovaralo i naslovu njegova spisa: Pentemychos.
Zeus se oženio sa Zemljom, pretvara se u Erosa, i time nastaje sve ostalo.
Što se tiče učenja o selenju duša, Ferekidu se pripisuje da je on prvi to učio. On je stariji od Pitagore, i možda je utjecao na njegovo mističko shvatanje.
Važnost Ferekida je u tome, što on stoji na sredini između teologa i fiziologa, jer nije sve izražavao u obliku mita (Aristotel, Met. IV. 4).
4. Kratak osvrt na mitološki način mišljenja
Mitologija je vjeran izraz ljudskog razmišljanja rodovskog uređenja. Tadašnja svijest o različitosti svijeta i čovjeka još nije znala točno ni postaviti problem, a kamoli da ga riješi.
Proučavanje određenog predmeta zahtijeva i sigurnu metodu istraživanja koja može dovesti do uspješnih rezultata. U mitologiji, koja je smiješana iz narodnog predanja i subjektivne mašte pojedinog autora, toga uopće nije bilo. Pitanja su nabačena općenito, za nečim se tragalo, ali fantastično kombiniranje, spajanje i razdvajanje također proizvoljno uzetih principa, nisu mogli dati sigurne ni vrijedne rezultate. Ipak je pozitivno da se postavilo pitanje, — šta je što, kako je postalo i odakle je? Rješenja tih pitanja nisu bila zasnovana na racionalno logičnom objašnjenju, nego na mnijenjima, koja nigdje nisu imala svoj realan oslonac.
Fantazija i vjerovanje mjesto logike i argumenata, čudno izvođenje i izmišljan je namjesto postupnog niza uzročnosti i posljedice, pa zadovoljenje s rješenjima iz takvih principa, ostaje sastavni dio “mišljenja” mita, kozmogonije i teogonije, te prema tome to misaono razdoblje nikako ne može biti izvorni temelj antičke filozofije. Filozofija nije nastala iz mita, nego se razvijala u suprotnosti prema njemu, kad se čovjek uzdigao društveno i oslobodio djelomično od prirode, shvatio objekt kao takav, te racionalnim izvođenjem pokušao odrediti kozmos, kao i svoje mjesto unutar tog svega. Glavno pitanje je bilo: na koji se prirodni princip može svesti sveukupno mnoštvo pojavnosti i kako se iz tog principa (bitka) može sve objasniti? Zašto i kako on u sebi ima causa sui svog djelovanja?
Šta je taj princip — jest pitanje koje odvodi ljudsku misao s tla mitologije na ontologiju, i filozofija je već u tom pitanju jasno odredila put, kojim će poći u istraživanju tokom svog daljnjeg razvoja.
Branko Bošnjak
Grčka filozofija
