Na primjeru romana Proces
Theodor Adorno je u svojoj Estetičkoj teoriji spomenuo to da je György Lukažcs, dok je bio u zatvoru u Rumuniji, shvatio kako je Kafkin Proces jedan posve realistički roman. Mnogo se govori o fantastici u Kafkinim romanima, i ona je zaista prisutna i važna, ali ovdje nije u pitanju fantastika u klasičnom smislu, već ona kod Kafke nastaje kao posljedica obrtanja zbiljskog svijeta na njegovo naličje.
To je razlog radi kojega Kafkin svijet ima fantastične konture. Tvrtko Kulenović je kazao kako je Kafkin svijet – svijet izvrnute rukavice, i kada govorimo o ovim pitanjima, time je zaista rečeno mnogo. Ako izvrnemo rukavicu, njena je površina drugačija, ali na toj površini se vide šavovi, vidi se kako je ona skrojena. Baš je to Kafkin roman u odnosu na stvarnost. O tome je pisao i György Lukács: “Kafka je formalno mnogo zemaljskiji od Hofmana: ono avetinjsko ostaje u okvirima zemaljskih oblika i kapitalističke svakidašnjice, ono predstavlja dakle poavetinjavanje same te svakidašnjice, bez aveti à la Hofman. Ali upravo se na taj način razara pravo jedinstvo sveta i predstavlja se – u suštini – subjektivna vizija kao suština objektivne stvarnosti.”1 Ako se želi konkretnije govoriti o tome šta je to Kafkin Proces u odnosu na stvarnost, neophodno je opet napomenuti da nije moguće odrediti kao apsolut jedno objašnjenje: o Kafkinom Procesu se može govoriti i na razini problema u tumačenju i samim varijantama tumačenja, to jest problematikom romana unutar njega samoga i unutar Kafkinog stvaralaštva, ali ako se taj roman stavi u određeni, nazovimo ga tako književno-povijesni i povijesni kontekst, dakle ono čemu je taj roman nastavak (u književno-povijesnom smislu), ono čemu je taj roman refleksija (u povijesnom smislu, tačnije odnosu prema stvarnosti prvih decenija 20. vijeka) i ono što je taj roman anticipirao (to opet treba shvatiti uvjetno), tek tada će biti jasan njegov puni značaj. Da krenemo od prvog: kod Fjodora Dostojevskog je sadržano nešto što bi se moglo odrediti krajem dugog procesa raspadanja metafizičke slike svijeta (Zli dusi), značajno prisustvo anarhizma, nihilizma, imoralizma kao moguće alternative ili posljedice svijeta bez Boga, zatim kod Dostojevskog dolazi do razdvajanja svijeta i subjekta te pojave čovjeka iz podzemlja, po čemu je taj kratki roman – Zapisi iz podzemlja – stavljen na prvo mjesto, na početak razvoja egzistencijalističke proze; to je vrijeme kada svoja djela piše Friedrich Nietzsche – a njegova filozofija svoj pravi značaj ima upravo zbog konteksta, zbog onoga što će uslijediti iza nje. Kafkin roman upravo u tom pogledu ima važnu ulogu, jer je u njemu prisutno sve prethodno navedeno – a to je odsustvo metafizičke slike svijeta, razdvajanje svijeta i subjekta (odnosno elementi egzistencijalističke problematike koja će se kasnije odrediti kao takva). Ukoliko romanu Proces pristupamo na način da ispitujemo samo odnose unutar njega (a ipak je to najispravniji pristup), sasvim ćemo sigurno ostatizbunjeni jer je to hermetički zatvoren roman, ali otvoren za upisivanje raznih tumačenja. Viktormegač (Povijesna poetika romana) piše da će sve dok postoje Kafkini tekstovi oni uvijek nanovo i različito biti interpretirani. Možda tu postoji sličnost između Cervantesa i Kafke. Vjerovatno Cervantes nije imao pojma o dimenzijama njegovog romana koje će vremenom – iz epohe u epohu – biti otkrivane.
Tako može biti da Kafka nije ni pomišljao na ono što je u njegovom Zamku našao Albert Camus (Mit o Sizifu): za Proces je Camus kazao da je istinski apsurdniji, da ne otvara prostor za mogućnost izlaza, a da je Zamak “skok” u odnosu na Proces, jer u tome romanu postoji i nada. Premda Zamak nije završen (pa se ovo nikako pouzdano ne može znati) i takvo upisivanje određenih filozofskih ili drugih obrazaca sasvim je u redu, a pored toga to znači da je taj roman izašao iz uskih okvira u kojima je nastao u jedan veći i da može da odražava važne oblike duhovnih preokupacija novog vremena. Zaista, čitanjem Kafkinog romana izvana moglo bi se reći da je tu u prvom planu apsurdni svijet, svijet bez Boga, ništavilo, nemogućnost egzistencije i tome slično; isto tako, moglo bi se kazati da temeljna kafkijanska problematika ne mora u tolikoj mjeri biti opća, već se može shvatati mnogo konkretnije, a da ništa suštinsko od navedenog ne bude izgubljeno, ali istovremeno svako je koherentno tumačenje dopušteno: to Kafkin roman ne da dozvoljava, on to zahtijeva. Može se o Kafkinom Procesu govoriti i u smislu modernističkog romanesknog postupka, odnosa prema tradiciji (kompozicija romana, obrtanje uzroka i posljedice, problem vremena i sl.) To bi bile samo kratke natuknice vezano za ono čemu je Kafkin roman u književno-povijesnom smislu nastavak. Što se tiče stvarnosti koja svoj odraz ima u Kafkinom romanu, tu treba istaći sljedeće: već je kod Gogolja prisutna problematika birokratije i činovništva te pozicija malog čovjeka u društvenom sistemu, Lav Tolstoj se (u romanu Uskrsnuće) isto tako bavi negativnostima i pravom svrhom državnog aparata – ali kod Kafke, još i prije nego što će do kraja institucionalizirani apsolutizam i totalitarizam dostići svoj vrhunac (era nacizma i staljinizma), prisutan je svijet koji je, kako kaže Günther Anders, totalno pa i totalitarno institucionaliziran. U Kafkinom romanu Zamak čitamo o tome kako jedna birokratska greška (a i takvo tumačenje može stajati) uzrokuje potpunu promjenu u životu pojedinca, kako ona njime ovladava i kako ga može uništiti ukoliko ne prati zakonitosti mehanizma tog birokratskog svijeta – to će reći da je taj svijet apsolutan i totalitaran i da pojedinac tu uopšte nije prava činjenica i realnost nego da je takav dokument koji ga predstavlja (a što je zaista obilježje modernog svijeta). Ako se tako zasnovan svijet upotrijebi na do krajnosti negativan način (premda je sam po sebi negativan) dolazi do toga da nastaju fabrike smrti. To je sve i Kafkina realnost a budući da je ona kod Kafke toliko naglašena postaje anticipacija i dobar književni ekvivalent onoga što će nešto iza toga postati ideološki totalitarizam ostvarivan preko institucije. Naravno da to nije istaknuto u doslovnom smislu (kao što je slučaj sa, recimo, Orwellovim romanom 1984), već je kod Kafke prisutan samo fundament toga. Pa će tako neko govoriti kako paralelni Sud u Kafkinom Procesu podsjeća na one napola zvanične – mobilne – sudove koji su postojali u periodu nacizma i staljinizma (o čemu možemo čitati kod Aleksandra Solženjicina, Varlaama Šalamova, Karla Štajnera itd.), da odvođenje Jozefa K. podsjeća na hapšenja pojedinaca koji u odnosu na totalitarnu ideologiju predstavljaju Drugo, možda batinaš i u romanu koji kažnjavaju pripadnike svojih “redova” podsjećaju na one koji sprovode strogost i nemilosrdnost totalitarne države prema svojim pripadnicima koji prekrše pravilo i tome slično. Sve to Kafkin roman dopušta, a što se mora podvesti pod anticipaciju nečeg što će kasnije uslijediti – ili je barem tada bilo izraženije. A smatram da sve to Kafkin roman i govori ukoliko se uvaži sljedeći obrazac – u Kafkinim romanima fundament je pojam Oca, a taj se pojam može promatrati na tri glavne razine: Otac porodice, Otac zajednice i Otac svijeta (uzgred, te tri razine su stubovi patrijarhalne strukture svijeta). Pod to se može podvesti većina mogućih tumačenja, a smatram da je osnova ista. Uzgred, još je nešto važno naglasiti. Pojam Oca u biti nije fiksiran, već je u njegovoj prirodi sadržana težnja održavanja privida fiksiranosti, s jedne strane, a s druge, kafkijanska problematika podrazumijeva neulaženje u dijalektički odnos sa Ocem.
* * *
Pošto ću tokom ovog ogleda – a time sam i započeo – često praviti relacije između Procesa i Pisma ocu – u cilju pokušaja da se Otac odredi kao centar u Kafkinom romanu – želim sada kazati kakav je odnos zakona institucije Suda u romanu i Očevog zakona. Ne može se znati kakav je Zakon u romanu Proces, na čemu se zasniva i da li uopće postoji, jedino nam je donekle poznat način na koji se manifestuje – u odnosu na što se također može govoriti o zakonu. Kafkin svijet je – može biti da je tako – svijet bez Boga, ali je zato njegovo mjesto zauzela Institucija, koja je obogotvorena (to obogotvorenje će neki nazvati totalitarizmom, što je, također, ispravno), dakle, koja je postala apsolutnom; moglo bi se isto tako kazati da je u Kafkinom svijetu Institucija (konkretno ostvarena – tiče se to Procesa – u instituciji Suda) zauzela onakvu poziciju kakvu je u jednoj drugoj koncepciji svijeta imala Crkva. U oba slučaja osnova mora biti Zakon, a ove su institucije neka vrsta organizacija koje sprovode taj Zakon. Najteže je odgovoriti na čemu se taj Zakon u stvari zasniva. Crkvena dogma se možda zasniva na tekstovima kojima je pripisano da potiču od Boga – u kojima je ponuđena jedna slika svijeta i određene norme ispravnog načina življenja (Friedrich Nietzsche u Sumraku idola piše: “Kako? zar je čovek samo neuspeo pokušaj božji? ili bog samo neuspeo pokušaj čovečji?”2). Svaki je Zakon konstrukt koji može biti dobro osmišljen i zatvoren, ali se sprovođenjem uvijek rasipa i degeneriše. Ponekad je to u smislu da onaj koji predstavlja Zakon taj Zakon sprovodi prema vlastitom nahođenju. Možemo kao primjer uzeti dramu Kaligula (Albert Camus): tamo je Zakon i Centar tog svijeta ludi car, Zakon je ono što on kaže, što izađe iz njegovog bolesnog uma.
Možda ovo nije najpodesniji primjer zbog idejnog sloja drame, ali dobar primjer mogu biti i svi drugi u plejadi ludih rimskih imperatora. Pa čak i ako postoji tamo neki rimski Zakon, oni ga mogu pogrešno tumačiti, dakle praviti novi Zakon, ili potpuno zanemarivati. Kako kaže Fjodor Dostojevski u Zločinu i Kazni: “Ko je jak i snažan umom i duhom, taj im je gospodar! Ko mnogo smije, taj je za njih u pravu. Ko na veliko može pljunuti, taj je kod njih zakonodavac, a ko najviše smije, taj je i najviše upravu.” I crkveno-dogmatski Zakon i Zakon Institucije u Kafkinom svijetu (ili totalitarnoj državi u zbilji) teži tome da potpuno zatvori konstrukciju svijeta, to jest, da izgradi sistem u kojem će za svako pitanje postojati odgovor, u kojem će sve biti razumljivo, racionalno i logično, i u kojem će čovjek imati potpuno jasno i precizno određenu poziciju ili svrhu. Svojim pravilima i normama želi podrediti svakoga pojedinca koji se unutar toga Zakona nalazi, i šta god se tome pojedincu događalo – bilo to, izvana gledajući, dobro ili loše – ono je dobro sve dok je u skladu sa pravilima Zakona, a da li je nešto dobro ili loše također određuje Zakon, praveći od toga apsolutne kategorije, izvan kojih ništa ne može biti istinito. ^ak i najmanji oblik zajednice – a to je porodica – ima svoga zakonodavca, a to je otac. Pa se to može proširiti na ustanove, različite manje ili veće organizacije: sve funkcioniraju na principu hijerarhije, piramide, sve mogu stvoriti neka svoja pravila i zakone, pod uvjetom da su u skladu sa onima kojima su i sami podređeni, a i tu je uvijek na vrhu neki Otac. Tako je i sa većim zajednicama – pa se tako za nekog kaže Otac nacije i slično. Čak je i Bog (prema dogmatskim shvatanjima) u stvari Otac koji je prenesen na metafizičku ravan – u njemu su oličeni zakoni koji se moraju poštovati. A povrh toga, čak i ako je sam Zakon dobar, on se ne može doslovno sprovoditi: dakle, Zakon se ne sprovodi doslovno (niti je to moguće) nego ga većinom prema vlastitome nahođenju tumači onaj ko ga sprovodi. Ili Zakon postoji samo za jedne, dok su drugi izvan Zakona ili su tvorci Zakona: Tvoje mišljenje bilo je tačno, svako drugo bilo je ludo, preterano, bezumno i nenormalno. Pri tome je tvoje samopouzdanje bilo toliko veliko da uopšte nisi morao da budeš dosledan, a ipak nisi prestajao da budeš u pravu, piše Kafka. Tu se također nameće kao problem potreba vaspitavanja, odgajanja, pripitomljavanja kako bi se nekome nametnuo određeni sistem vrijednosti. Može biti da većina roditelja u svojoj djeci žele obnoviti vlastiti svijet. To čak kreće od samoga učenja jezika.
Franz Kafka je primjer koliko psihološka i druga agresija na dijete od strane roditelja može imati posljedica. James Joyce (Portret umjetnika u mladosti) piše: “Kad se duša jednog čovjeka rodi u ovoj zemlji, na nju bacaju mreže da bi je zadržali da ne uzleti.” Zakon je jedan vrlo fleksibilan pojam, rastegljiv, koristi se radi očuvanja tradicije, djeca se od rođenja navikavaju na život u tome Zakonu kako bi se preko njih sačuvalo ono što su njihovi preci radili. Problem nastaje kada pojedinac ne može podnijeti pritisak i stege koje mu nameću. Franz Kafka u Pismu ocu piše: “Bio sam već potlačen tvojom pustom telesnošću. Sećam se, na primer, kako smo se često zajedno svlačili u kabini. Ja, mršav, slab, tanak, Ti jak, visok, širok. Već u kabini izgledao sam sebi jadno i to ne samo pred tobom, već pred celim svetom, jer si ti bio za mene mera svih stvari.” Sve je to i princip kojega se drži totalitarna država: ona želi, kako kaže Leszek Kolakowski, da ljude pretvori u mrtve predmete (\avo u istoriji), da ih učini ciglom građevine. Dakle, institucija Suda u
Kafkinom svijetu je organizirana na sličnom principu kao i neke religijske organizacije – na principu praznog, tj. nepoznatog Centra. To je tako ukoliko Kafkin roman promatramo samo izvana. Demistifikacijom Centra kao temom su se bavili Jorge Luis Borges (Alef) i Villiam Golding (Pitija), a osnovni značaj toga je što bivamo upoznati sa pravom slikom stvari, koja je obično suprotna od one koja nam je predočavana. Borges je u jednoj od spomenutih priča reispisao starogrčki mit o Tezeju, Arijadni, Dedalovom labirintu i Minotauru (uzgred, to je činio na drugačiji način i Andre Gide), samo što je kod Borgesa pripovijedanje teklo iz ugla Minotaura, koji je u Centru labirinta, i na kraju se ispostavlja da je istina sasvim drugačija. U narednoj priči govori iz ugla opet jednog Centra – upravnika nacističkog logora. Villiam Golding radnju svoga romana smješta u sakralni Centar, delfijsko proročište – čime postiže isti efekat: demistifikacija i dosezanje prave slike stvari. Sve je ovo i kafkijanska problematika – agresija na biće djeteta od strane oca u želji da ga vaspita na način na koji on smatra da treba to da učini, zatim idealizacija oca od strane djeteta kao posljedica čestog očevog odsustva, osjećaj da je otac centar svijeta, da je mjera svim drugim stvarima; zatim očev zakon, koji je obavezan za dijete a kojega se sam otac ne pridržava, strah od oca, osjećaj odbačenosti; kasnije nemogućnost da se taj strah prevaziđe, nemogućnost da ode iz očevog svijeta, stalna želja za bijegom itd.
* * *
Komunikacija u Kafkinim romanima se zasniva na nesporazumu, tj. šumu u kanalu – pa se o njima može govoriti i kroz pojam entropije. A entropija bi mogla biti imanentna rasparčanosti modernog svijeta. O nesporazumu kod Kafke bi se moglo govoriti i na sljedeći način: Dževad Karahasan u eseju Čovjek otpadak na smetljištu svijeta (Dosadna razmatranja) piše o tome kako je obilježje post-kulturnog stanja duha (kakvo je naše), kao i pred-kulturnog, postojanje “odgovora” ali nepostojanje “pitanja”, pošto su ona zaboravljena (a kultura, kako kaže Karahasan, počinje pitanjima na koja se traže odgovori) – a baš su i u Kafkinom svijetu (koji je možda ekvivalent Karahasanovom pojmu post-kulturnog stanja duha) “odgovori” apsolutizovani, dok je jedini grijeh Kafkinih glavnih likova iz Procesa i Zamka u tome što oni neprestano postavljaju pitanja, žele da im se određene stvari razjasne, dok svako drugi radi onako kako to nalaže sistem zasnovan na apsolutizaciji odgovora. Kafkin roman zbunjuje – takav je obično stav onih koji se bave Kafkom i to zaista jeste tako. Možda je potrebno i obratiti pažnju na neke stvari koje je kazao sam Kafka (Pismo ocu), a koje se tiču njegovog stvaralaštva: “Moje pisanje je govorilo o Tebi. Žalio sam se tamo samo o tome o čemu na Tvojim grudima nisam mogao da se žalim.”3 Smatram da je važno navesti još jedan citat iz Pisma ocu: “Molim Te oče, razumi me pravilno, to su bile same po sebi potpuno beznačajne pojedinosti, tlačile su me tek zbog toga što se Ti, koji si za mene bio neizmerno merodavan čovek, nisi držao zapovesti koje si meni postavljao. Zbog toga je svet za mene bio podeljen u tri dela: jedan u kome sam ja, kao rob, živeo pod zapovestima, koje su bile izmišljene samo za mene i kojima nikada nisam mogao potpuno da odgovorim, ne znajući zašto, potom drugi svet koji je bio beskrajno udaljen od mene, u kome si Ti živeo, vladajući, zapovedajući i ljuteći se zbog neizvršavanja i, konačno, jedan treći svet gde su ostali ljudi živeli srećni i slobodni od zapovesti i pokoravanja.”4 Čini se da Kafka neke stvari koje je bilježio u Dnevniku ili Pismu ocu prenosi u roman, ali na način da to obrće. (Uzgred rečeno, ovakve korelacije ne treba podvoditi pod pozitivistički način interpretacije.)
Evo jednog primjera: “K.-u se ipak činilo da je svećenikova dobra namjera nesumnjiva, da nije nemoguće da bi se s njim složio ako siđe dolje, da nije nemoguće ni da bi mu dao neki presudan i prihvatljiv savjet koji bi mu, na primjer, pokazao, ne samo kako da utiče na proces već i kako da se iz procesa iščupa, kako da ga zaobiđe, kako da živi izvan procesa.”5 Ovaj citat iz Procesa treba usporediti sa jednim iz Pisma ocu: “Povremeno sam sebi predstavljao geografsku kartu raširenu i Tebe preko nje. I izgledalo mi je kao da za moj život dolaze u obzir samo one oblasti koje nisi prekrio ili koje se ne nalaze u Tvom domenu.”6 Usporedbom ova dva citata doći ćemo do zaključka da se proces i otac mogu poistovjetiti. Međutim, ovo se može koristiti i kao primjer obrtanja: Kafka iz Dnevnika i Pisma ocu toliko želi bijeg iz očevog svijeta, slobodu, namjerava to činiti na različite načine, dok je Jozef K. okrenut u suprotnom smjeru – on želi u središte (možda tamo gdje bi trebao biti Otac). Ako se dublje razmisli – u spomenutom kontekstu – ti su odnosi jednaki. ^ini se da je Kafka motive iz biografskih tekstova koristio kao građu za svoj roman, i u odnosu na to vršio obrtanja, a ne samo, kako što će reći György Lukács, u odnosu na kapitalističku svakidašnjicu. Ne treba zanemarivati ni tu razinu, jer neosporno je da institucionalizacija svijeta kod Kafke nastaje kao refleksija stvarnosti u kojoj je živio. Čini se da je Kafka u drugom obliku iz biografskih spisa u romane prenio sljedeće: kafkijanski pojam autoriteta, strah od oca, želju za bijegom i slobodom, odvojenost svjetova (očevog i njegovog), bezrazložni osjećaj krivice, porodični prostor itd. Dakle, mogu se uspostaviti logične veze u ovom smislu između romana i biografskih spisa. Franz Kafka je u njemačkoj književnosti imao jednog, po mnogo čemu sebi bliskog, prethodnika – romantičara Heinricha von Kleista (Kafka ga je mnogo volio, što napominje Dževad Karahasan u eseju o Kleistu – u pitanju je knjiga Dnevnik melankolije). I Mihael Kolhas je pobunjeni čovjek, koji se zbog pravde sam bori protiv čitavog društva, te na kraju radi toga strada. Ali u Mihaelu Kolhasu je ipak još uvijek prisutna metafizička slika svijeta, pa sudbina glavnog junaka i nije u tolikoj mjeri tragična (kakva je sudbina Jozefa K.), jer se Mihael Kolhas borio za apsolutnu kategoriju u svijetu u kojem je takva kategorija prisutna i smislena – a može se sve to i obrnuto shvatati. Gunther Anders je pisao o tome kako je kod Kafke čak i priroda odsutna, a to objašnjava upravo time da je Kafkin “svijet totalno, pa i totalitarno institucionalisan”7. U romanu Zamak taj birokratski kosmos je centriran, smješten je u misteriozni Zamak, ali unutrašnjost tog Zamka je glavnom junaku nepoznata, on pokušava da je shvati, da prodre u nju, ali je ona za njega iracionalna i haotična. U Zamku je Institucija čak i doslovnije “obogotvorena” nego u Procesu, ali prema “strancu”, tj. glavnom junaku, ona ne “pokazuje” svoju represivnu, totalitarnu stranu, kao što je takav slučaj u Procesu. U Procesu je potpuno suprotno – glavni junak vrlo često nailazi na dijelove tog birokratskog svijeta (gotovo pa na svakom koraku), ali se nikada ne uspijeva približiti Centru, čak ni prostoru gdje bi se taj Centar mogao nalaziti. Kada govorimo o Procesu, tome postoji više razloga: kao prvo, smještajući ono što je “javni” prostor u “privatni”, Kafka je postigao efekat začudnosti; drugo, lišavajući Instituciju svoga centra (u smislu neke zgrade, kao centra moći, koja ulijeva strahopoštovanje), Kafka postiže to da ta Institucija biva do krajnosti ogoljena; kao treće, to također dolazi i otuda što Kafka zbiljski svijet u svojim romanima obrće na njegovo naličje; dalje, rasparčavanjem te Institucije u Procesu su postignute dvije stvari – prva je da se stvara dojam svijeta kao labirinta, ili apsolutnog i nespoznatljivog sistema, a druga se sastoji u tome da se stiče dojam kako je ta Institucija, poput Boga, prisutna svugdje, na svakom mjestu i u svakom trenutku. (Ako to usporedimo sa organizacijom moći u totalitarnim državama – a riječ je o prividnoj decentriranosti moći, kao glavnoj osnovi za njeno održanje, što je tek prividno proturječno – o čemu je pisala Hannah Arendt, Kafkina organizacija sudskog sistema i u tom smislu posjeduje aktuelnost.) Spomenuto obrtanje svijeta na njegovo naličje je osnova Kafkine romaneskne tehnike. Milivoj Solar je pisao kako Kafka ne poštuje realističku motivaciju, a Gunther Anders ukazuje na značaj obrtanja uzroka i posljedice u Kafkinom Procesu, i upravo je time postignuto da Kafkin svijet bude takav kakav jest – dovoljno je reći da čak ni istragu, kako je to uobičajeno, ne vodi sud, nego optuženi Jozef K. Cijeli taj roman se svodi na pokušaje Jozefa K. da dopre do određenog središta, Centra tog labirinta (a prema B. Donatu labirint uključuje kretanje i sazrijevanje8) u kojem bi glavni junak pronašao objašnjenje za svoj slučaj, ali i spoznao mehanizme na kojima počiva taj, za njega, iracionalni svijet u kojem živi. I Zamak i Proces se svode upravo na te pokušaje. Gunther Anders kaže kako su ti pokušaji glavnog lika Zamka u stvari neka vrsta rađanja, mnogobrojno ponavljanje dolaska na svijet, te da se on u tom svijetu može nazvati upravo došljakom, koji je u njemu “upravo u tolikoj mjeri da mu je dovoljno da uvidi, kako u njemu nije”.9 U ovom posljednjem se nazire mogućnost jednog drugačijeg čitanja Kafkinih romana, a osnova je toga da se skreće pozornost sa svijeta na glavne likove – tada bi Kafkin svijet bio jedino svijet koji je potpuno zatvoren u norme i zakone na kojima počiva, te zatvoren prema svima koji žele u taj svijet da uđu, ali s tim da zadrže svoju logiku (to tumačenje su razradili, ponekad na različite načine, Gunther Anders i Georges Bataille). Tada Jozef K. ne bi bio pobunjenik protiv svijeta u klasičnom smislu, već bi se njegova pobuna sastojala u tome što on uzaludno želi negdje pripadati. Neophodno je sada napraviti jednu digresiju o problemima u tumačenju Kafkinog Procesa. Milivoj Solar u eseju Paradoksi tumačenja – Franz Kafka: Proces (Mit o avangardi i mit o dekadenciji) govori upravo o problemima u tumačenju tog Kafkinog romana: “Situacija seljaka pred vratima zakona odgovara situaciji Jozefa K. u njegovom procesu, a obje odgovaraju situaciji u kojoj se nalazi čitalac Kafkinog Procesa.”10 Radi se o tome da se Kafkin Proces opire apsolutnim tumačenjima zato što nam nije poznat njegov Centar, najdublja razina – a to je priča o seljaku. Dakle, Kafkin svijet kao svijet ustrojen na principu labirinta mora imati Centar, u koji Jozef K. tokom cijelog romana želi prodrijeti, ali ipak, do demistifikacije Centra Kafkinog svijeta, odnosno do spoznavanja istine, ne dolazi, jer Kafkin junak ne uspijeva u taj Centar ući. Budući da time nismo upoznati sa sadržajem Centra, niti znamo da li taj Centar uopšte i postoji, Kafkin svijet se može shvatati i nekom vrstom antilabirinta, o čemu je u eseju Četiri stavka o labirintu pisao Branimir Donat. To potvrđuje i stav Umberta Eca (Šest šetnji pripovjednim šumama), kada kaže da Jozef K. “ulazi u zgradu na jednome mjestu u gradu a izlazi na drugome”11. Čitaocu je sasvim jasno da je taj svijet iracionalan, ali jedino iz razloga što ga posmatra “očima” glavnoga junaka Jozefa K. Da protiv Jozefa K. nije pokrenut proces, Kafkin svijet – onakav kakav nam je predočen – ne bi bio takav kakav jeste, jer ne bi bio spoznatljiv. Takav je postao tek kada se preko Jozefa K. aktivirala perspektiva Drugog, vizura Margine. Iracionalnost nepravde koja je Jozefu K. nanesena, sasvim prirodno, tjera Jozefa K. u traganje za objašnjenjem, pri čemu on tokom romana otkriva (a to će svoj vrhunac dostići u posljednjoj situaciji) da čitav taj svijet počiva upravo na iracionalnosti. U svome će traganju Jozef K. naići na još ponekog lika koji je, poput njega, osuđen iz neobjašnjivih razloga, ali ti likovi u biti to neće shvatati onako kako to shvata glavni junak, već će ostati unutar tog totalitarnog svijeta, težeći da na uvriježen način u svoju korist isposluju što je moguće više (a što je glavnome junaku savjetovao njegov ujak i oni koji su mu tumačili zakonitosti sistema). Tu će se pokazati to da je Jozef K. iznad sebe stavio svoj neki ideal u kojemu je sadržana apsolutna i beskompromisna ubijeđenost u ispravnost vlastitoga sistema vrijednosti. Time je njegov sistem vrijednosti suprotstavljen jednom drugom sistemu vrijednosti (ili ustroju svijeta koji je oličen u instituciji Suda), unutar kojeg se nalaze na različite načine svi drugi likovi u Procesu. To da su ti svjetovi suprotstavljeni je činjenica, ali razlozi i priroda te suprotstavljenosti mogu se različito tumačiti. Dakle, ti su svjetovi potpuno odvojeni i između sebe suprotstavljeni, a oba imaju tendenciju ili racionaliziranja ili pripitomljavanja. Jozef K. taj svijet želi racionalizirati, projicirati u njega svoju logiku (pa tako pronaći u njemu i mjesto za sebe), a ovaj ga tokom cijelog romana želi pripitomiti, asimilirati u vlastiti sistem, bez obzira što bi se to opet moglo tragično završiti po Jozefa K. (to je jedna važna osobina totalitarizama).
Mnogim likovima u Procesu je posredna ili neposredna funkcija pripitomljavanje glavnoga junaka, ali prije toga ću prvo uzgred ponešto kazati o likovima u romanu Proces: svi likovi u Procesu, osim glavnog junaka, su na različite načine dehumanizirani. Po tome postoji sličnost između Kafke i Gogolja – Gogoljevi likovi u Mrtvim dušama (ili vitezovi mana) su – svaki ponaosob – koncentracija negativiteta jednog tipa ljudi, a čak su ljudske osobine u njima gotovo pa demonizirane (pa je, dakle, postignuto to da su Gogoljevi vlastelini toliko dehumanizirani da više podsjećaju na groteskne voštane figure nego na ljude), dok su likovi u Procesu takvi (često i groteskni), kao prvo, zato što su posmatrani izvana, iz jednog posebnog “pogleda na svijet” u odnosu na koji su oni shvaćeni organskim dijelom “svijeta”, kojemu Jozef K. ne pripada, a koji je za njegovu logiku potpuno stran i iracionalan, a kao drugo, oni su u tolikoj mjeri neljudski, dehumanizirani zato što su reducirani na jednu funkciju, to jest, ta jedna funkcija u potpunosti gradi njihovo biće. Upravo ta reduciranost na jednu funkciju odražava prirodu modernog čovjeka, koji, kako piše Gunther Anders “djeluje jedino svojom specijalnom funkcijom”, modernog čovjeka kojega je “podjela rada načinila prostim specijalnim točkićem”12. Ne može se utvrditi kakva su bila razmišljanja Jozefa K. prije nego što je protiv njega pokrenut proces, ali iz odnosa prema njemu onih likova koji su ga poznavali od ranije, čini se da je Jozef K. bio jedan sasvim običan čovjek, poput drugih. Zaista se stiče takav dojam, a čak se u prvoj glavi Procesa ukratko napominje kako je Jozef K. toga proljeća provodio vrijeme nakon radnog dana i tu se ne može naći ništa neobično, iako se iz toga ne saznaje mnogo. K. iz romana Zamak je otpočetka stranac, najprije u doslovnom smislu (jer prvi put dolazi u novo mjesto), da bi se sve više preobražavao u kafkijanskog “stranca”. Pokretanjem procesa Jozef K. doživljava transformaciju, “rađa” se u onakvog kakav nam je poznat, a time se stvara mogućnost vanjskog pogleda na taj svijet. Jozef K. teži tome da uspostavlja svoj sistem vrijednosti, on u tom svijetu želi da ga pronađe, a primjer za to se može pronaći u romanu: “Zaželio je da se nekako ušunja u misli stražarima i da ih preokrene u svoju korist ili da se tamo odomaći.”13 (Istina, želja da se “odomaći” može se shvatati njegovom prikrivenom potrebom da “pripada”, ali i željom da shvati, a to može jedino projiciranjem vlastite logike.) Slično će se ponoviti i u sljedećoj glavi, pri njegovom susretu sa djecom, koja su ga gledala ljutito jer im je smetao: “Kad opet budem dolazio, govorio je u sebi, moram ponijeti ili slatkiša da ih pridobijem ili štap da ih izbijem.” Međutim, postoje i drugačija tumačenja, kakvo je tumačenje G. Bataillea (Književnost i zlo), koje zaslužuje da se razmotri (a koja sam već spomenuo). Razmišljanja Bataillea se tiču samoga Franza Kafke, pri čemu se ponajviše drži Kafkinog Dnevnika i pisama, a idu ka tome da se, onoliko koliko je to moguće, objasni sam Kafka, da bi se to zatim primijenilo i na neka njegova djela. Prva stvar koja je važna jeste ta da Georges Bataille govori o “dječjoj” perspektivi kod Kafke, tačnije, o “dječjoj” logici koja je imanentna i samome Kafki, ali i glavnim likovima iz Procesa i Zamka. Ako je “svijet odraslih” posmatran iz “dječje” perspektive, upravo bi to moglo biti objašnjenje čudnih kontura Kafkinog svijeta. To je jedno. Drugo se tiče toga da Franz Kafka želi da, kako kaže Bataille, pripada “društvu odraslih” koje je oličeno u autoritativnom liku njegovog oca. Ako se to prenese na problematiku Procesa doći ćemo do zaključka da logika svijeta čije je oličenje Kafkin otac jeste logika svijeta u romanu koji je oličen u instituciji Suda, a da Franz Kafka i Jozef K. nisu “buntovnici” nego oni imaju opsesivnu želju da “pripadaju” tom “svijetu”. (O toj čežnji za “pripadanjem” u Kafkinim djelima mnogo je pisao i Gunther Anders.) Međutim, Georges Bataille kaže da bi Kafka pristao da “pripada” samo ukoliko se ne bi morao odreći te svoje “dječje” logike: “Kafkina očajnička i ćutljiva snaga bila je u tome što on nije hteo da ospori autoritet koji mu je uskraćivao mogućnost da živi i što je izbegao opštu grešku: suparnički odnos prema autoritetu. Ako borac protiv stega pobedi, on sa svoje strane postaje, kako za sebe tako i za druge, sličan onima koje je pobedio, na koje prelazi stega. Detinjasti život, suvereni hir, hir bez računa, ne mogu da nadžive svoju pobedu.”
U nastavku Georges Bataille pronalazi takve osobine u glavnim likovima iz Procesa i Zamka. Koliko ovakva tumačenja mogu sezati daleko dobro ilustruje i primjer koji navodi Branimir Donat (Kafka u “Procesu” i drugi eseji), a radi se o tumačenju francuskog kritičara Jean Paul Webera: spomenuti kritičar kaže da je Kafkin Proces, kao i većina Kafkinih djela, roman o školskom ili puerilnom doživljaju svijeta. Zatim slijedi objašnjenje Weberove interpretacije – radi se o pokušaju prenošenja Jozefa K. u školsko okruženje, odnosno traženje istovjetnosti između prostora u romanu i školskome, a ukratko, riječ je o sljedećem: učionica, profesor, djeca, učenik Jozef K. nasuprot njima, strah od autoriteta, školski hodnici, pedagoške kazne (sve to u drugom obliku postoji i u romanu14). Jean-Paul Sartre – Biće i ništavilo – smatra da Kafka u Procesu i Zamku želi “doseći transcendenciju božanstva” i da je tu Bog “pojam drugog proširen do krajnjih granica”15, dok Imre Kertes u svome romanu Kadiš za nerođeno dete piše da sin odbačen od oca naginje transcendentnoj problematici, a kao primjer Kertes, to jest pripovjedač, uzima Kafku, dok je sin odbačen od majke, kako stoji kod Kertesa, osjetljiv na čulne, oblikovanju lako podložne materije, a kao primjer je uzet Marcel Proust16 – ova vrsta suprotnosti između Kafke i Prousta je tačna, jer kod obojice postoji opsesija – Majkom, kod Prousta i – Ocem, kod Kafke.) Evo šta Franz Kafka piše u Pismu ocu: “Isto tako malo spasa od Tebe pronašao sam u jevrejstvu. Ovde je bilo moguće zamisliti spas ili još više, bilo je moguće zamisliti da se obojica pronađemo u jevrejstvu, ili da odatle izađemo ujedinjeni.”17 Baš ovaj citat dobro odražava u kolikoj je mjeri otac dominantna tema kod Kafke, ali se pri tumačenju pojam Oca može prenositi na različite razine – pa čak i do Boga. Neko će kazati kako je Kafka opsjednut svojim ocem i kako je to fundament njegovog stvaralaštva, neko će isticati vlast kod Kafke (u smislu apsolutističke, totalitarne države), neko će kazati da je ono za čim tragaju neki Kafkini likovi Bog. S jedne strane, smatram da je sve to u biti isto, a s druge strane da su Kafkini romani sve to. Ako se neko osjeća odbačenim od svoga vlastitog oca on će svoje strahove projicirati u svakog kod koga može naći osobine svoga oca, a s obzirom na sve navedeno, doći će do toga da će se taj osjećati odbačenim od čitavog svijeta. Zato je kod Kafke u tolikoj mjeri prisutno da likovi u Procesu i Zamku stalno kruže oko nekog Centra, pokušavaju nekud da prodru i bivaju uvijek nanovo odbacivani. Ako analiziramo prostoru romanu Proces doći ćemo do zaključka da je, s jedne strane, toliko skučen – nekoliko zgrada, ulica i nekolicina ljudi – da predstavlja okruženje kojim se svaki pojedinac svakodnevno kreće, a s druge strane ili istovremeno, taj prostor može predstavljati, skupa sa nepoznatim Centrom, čitav univerzum. A opet ako je svijet pojedinca to nešto malo što ima oko sebe i ako se osjeća tu izopćenim to znači da je izopćen od svega. Iz ovoga se može izvući još nekoliko važnih zaključaka: ako je neko odbačen to znači da je zbog nečeg kriv – a ako se uzme u obzir prethodno navedeno, to bi moglo biti jedno objašnjenje apsurdnosti optužbe protiv Jozefa K. te njegova potraga za razlozima radi kojih ga optužuju. Vrlo se dobro može utemeljiti tumačenje Kafkinog romana kroz pojam shizofrenije. Kad neko oboli od te bolesti, ne samo da mijenja trenutni odnos prema stvarnosti, nego tu logiku projicira i u vrijeme dok je bio zdrav, određene stvari objašnjava na sasvim novi način. Milan Kundera (Umjetnost romana) piše da se možda Don Kihot samo preobukao u Kafkinog geometra18. U čemu se to sastoji sličnost između Cervantesovog i Kafkinog lika? U oba slučaja se radi o posebnom načinu promatranja stvarnosti pri čemu se ona pokazuje u pravim oblicima – dakle, radi se o vizuri Margine. Erazmo Roterdamski je u svojoj Pohvali ludosti uradio sličnu stvar – o Mudrosti je govorio iz perspektive Ludosti, iz čega će proizići da Mudrost baš i nije mnogo takva. Kako piše Slavoj Žižek u knjizi Pervertitov vodič kroz film: “Ludilo nije određenje koje bi moglo biti utemeljeno na nekakvom neposrednom pozivanju na činjenice (u smislu da je luđak nesposoban vidjeti stvari onakvima kakve doista jesu budući da je zarobljen u vlastite halucinacijske projekcije), već jedino s obzirom na način na koji se pojedinac odnosi spram velikog Drugog.”19 Jedno od osnovnih obilježja Jozefa K. jeste ta da on sam sebe smatra “slobodnim” u odnosu na svijet, katkada čak toliko slobodnim da bi “mogao odmah razbiti čitav sud”. Međutim, osjećaj slabosti i zarobljenosti Jozefa K., možda je najočitiji u situaciji kada kruži po činovničkim kancelarijama – prostoru jedne drugačije atmosfere u kojemu je ogromna koncentracija “zraka” tog njemu stranog svijeta.
To je jedan od primjera na kojima se dobro može prikazati ta suprotstavljenost svjetova – Jozef K. zbog kancelarijskog zraka gotovo pa gubi svijest, a izlazeći van, odjednom dolazi sebi, dok je sa činovnicima upravo obrnuto – izvan njihovog činovničkog svijeta osjećaju ono što Jozef K. osjeća unutar njega. To se može i na drugačiji način tumačiti. U Pismu ocu Franz Kafka piše: “Pred Tobom je čovek bio sasvim bespomoćan.” A na drugom mjestu: “Govorio si: Ni reči protivljenja! i želeo si time u meni da ućutkaš protivsnagu, međutim to dejstvo je bilo toliko jako za mene, bio sam suviše poslušan, zanemeo sam potpuno, plašio sam se Tebe i odvažavao sam se za pokret tek kada bih bio daleko od Tebe, gde Tvoja moć nije mogla da dopre, bar ne direktno. Ipak, bio si prisutan i sve ti je izgledalo kontra a to je bila sama po sebi razumljiva posledica Tvoje jačine i moje slabosti.”20 Činovničke kancelarije bi trebale biti bliže Centru, a nemoć koja obuzima Jozefa K. zbog te eventualne blizine slična je nemoći i strahu koje dijete može osjećati kad ulazi u očevu radnu sobu. Sukob između dvije suprotstavljene logike se uspostavlja na prvim stranicama romana Proces. Predstavnik prve je Jozef K. a druge stražari – taj se odnos tokom cijelog romana neće mijenjati, jer će stražare smjenjivati drugi, po hijerarhiji viši predstavnici Institucije, ali i svi drugi likovi, koji su njegovi posredni predstavnici, koji tome svijetu pripadaju. Ako se obrati pažnja na dijalog između Jozefa K. i stražara, odmah će biti uočljivo to da se oni ni u čemu ne mogu složiti, a to će se uvijek ponavljati, jer ne postoji ni jedan lik koji je uz Jozefa K. a skupa sa njim – potpuno izvan svijeta. Čak i stražari, odmah na početku romana, žele da pripitome Jozefa K., da ga prevedu na svoju logiku, to jest logiku Institucije kojoj pripadaju (a kasnije će se pokazati – na logiku čitavog svijeta): oni mu govore kako se treba ponašati, svaki čas ga ispravljaju i ukazuju mu na greške, a sve to u cilju ukroćivanja, odgajanja, pripitomljavanja Jozefa K. i njegovog asimiliranja u taj totalitarni svijet. Spomenuto ukroćivanje i pripitomljavanje Jozefa K. će se odvijati kroz cijeli roman, sve do samoga kraja, ali će isto tako pobuna Jozefa K. trajati do samog kraja romana. Sve svoje dileme Jozef K. je formulirao odmah tokom tog prvog susreta sa institucijom Suda posredstvom stražara, i one neće biti tokom romana niti promijenjene niti će ih Jozef K. Uspjeti razriješiti: 1) Suprotstavljenost logika predstavnika Suda i njegove logike; 2) Nepoznatost vlasti kojoj pripadaju oni koji ga tuže; 3) Nepoznatost razloga radi kojih je uhapšen i optužen; 4) Nepoznatost Zakona institucije Suda. Jozef K. odmah na početku romana nadzorniku postavlja neka od ovih pitanja – zašto je optužen i ko ga tuži: “Zahtijevam da se ova pitanja objasne i uvjeren sam da ćemo se poslije tog objašnjenja moći najsrdačnije rastati.”21 Međutim, ta pitanja mu nikada neće biti objašnjena, i sa tim će se pitanjima Jozef K. tokom cijelog romana kretati kroz taj birokratski labirint tražeći njegov Centar (to jest, višu instancu, onu koja je zadužena za njegov slučaj), gdje bi opet htio postaviti upravo ta pitanja. I to je to – u osnovi, u Kafkinom Procesu nema više ničega, ništa se izvan toga ne događa. Prema tome, dovoljno je analizirati samo prvu glavu romana kako bi se shvatila temeljna njegova problematika: u nastavku će se u biti iste stvari samo usložnjavati (po tom ponavljanju postoji velika sličnost između Kafkinog Procesa i Beckettove drame Čekajući Godoa). Ne samo sa predstavnicima Suda, nego će se u prvoj glavi uspostaviti i sukob Jozefa K. sa čitavim svijetom – sa svakim čovjekom ili predstavnikom “svijeta” sa kojim se susretne, Jozef K. se ne uspijeva razumjeti –, pa će tako Jozef K. potjerati ljude koji su posmatrali njegov razgovor sa nadzornikom, pazikućin sin mu je sumnjiv, sa gospođom Grubach se isto tako ne uspijeva razumjeti, a jedino sa ženama s kojima je u nekakvoj čudnoj – kafkijanskoj – erotskoj vezi, Jozef K. ima malo prisniji odnos, ali to nipošto ne mijenja činjenicu da one pripadaju svijetu – pa je, prema tome, Jozef K. u tome svijetu potpuno sam. (Premda je činjenica da se Jozef K. na jedan način odnosi prema muškim likovima a na sasvim drugačiji način – ipak mnogo prisniji – prema ženama. To može biti zato što su one podređene u svijetu kojim vlada Otac, iako su unutar njega – tada bi one bile napola puta između Jozefa K. i Oca: možda zato Jozef K. toliko očekuje pomoć od njih, jer neki se ženski likovi prema Jozefu K. odnose pomalo i majčinski; majka prirodno ima seksualni odnos sa ocem a tada ima najviše utjecaja na njega, dok te djevojke kod Kafke ne kriju da imaju seksualne odnose sa važnim činovnicima. Opet tu dolazimo do samoga Kafke iz Dnevnika i Pisma ocu, do ponekad zaštitničke funkcije majke – iako Kafka smatra da je ona na očevoj strani, posredovanje između oca i sina, zatim Kafkini poku- šaji ženidbe – to jest bijega iz očevog svijeta uz pomoć žene itd.
* * *
Kada je riječ o stvaralaštvu Franza Kafke neophodno je naglasiti da je u pitanju toliko utjecajna književnost, čak toliko da je teško čak i razvrstati polazišne tačke sa kojih je Kafkina književnost kritički sagledavana. Novija tumačenja Kafke (to se prije svega tiče studije koju su napisali Gilles Deleuze i Félix Guattari), ali i tumačenja koja se mogu izvesti iz psihoanalitičkih teorija Jacquesa Lacana ili nekog od njegovih interpretatora (kakav je, recimo, Slavoj Žižek), također se tiču problematike o kojoj je prethodno bilo govora, samo što tada kafkijanska problematika zadobija nešto drugačije obrise. Postoji jedan podesan citat u Žižekovoj knjizi Pervertitov vodič kroz film: “Što je onda Matrix? Jednostavno lacanovski veliki Drugi, virtualni simbolički poredak, mreža koja strukturira našu stvarnost. Ta dimenzija velikog Drugog ona je konstitutivnog otuđenja subjekta u simboličkom poretku: veliki drugi vuče sve konce, subjekt ne govori, on je govoren od simboličke strukture. Ukratko, taj veliki Drugi ime je za socijalnu društvenu supstancu, za sve ono uslijed čega subjekt nikad u potpunosti ne kontrolira efekte vlastitog djelovanja, tj. uslijed čega je konačan ishod njegovih aktivnosti uvijek nešto drugo u odnosu na ono na što je on bio usredotočen ili što je predviđao. Za nas je, međutim, ovdje od presudne važnosti uočiti kako u ključnim poglavljima Seminara XI, Lacan nastoji opisati operaciju koja se odvija nakon otuđenja i u određenom smislu predstavlja njegov kontrapunkt, operaciju odvajanja: otuđenju unutar velikog Drugog slijedi odvajanje od velikog Drugog. Odvajanje se događa kad subjekt primijeti kako je veliki Drugi sam po sebi nekonzistentan, posve virtualan, ogoljen, lišen Stvari – dok je fantazija puki pokušaj da se nadoknadi ovaj izostanak Drugog, a ne subjekta, tj. da se (iznova) uspostavi konzistencija velikog Drugog.”22 Kafkini romani se mogu tumačiti na ovaj način, tj. preko Lacanovih psihoanalitičkih modela. Tada bi Jozef K. bio lik koji je izvan virtualnog simboličkog poretka, odnosno simboličkih društvenih struktura, čime se one za njega pojavljuju u formi velikog Drugog (katkad pružene na metafizički plan). Međutim, najvažnije je da Jozef K. u toj otuđenosti od velikog Drugog uočava njegovu nekonzistentnost. To najbolje potvrđuje navedeni citat iz “Pisma ocu” na početku ovoga rada: U svojoj naslonjači Ti si vladao svetom. Tvoje mišljenje bilo je tačno, svako drugo bilo je ludo, preterano, bezumno i nenormalno. Pri tome je tvoje samopouzdanje bilo toliko veliko da uopšte nisi morao da budeš dosledan, a ipak nisi prestajao da budeš u pravu. A nekonzistentnost velikog Drugog se uspostavlja na principu kontrapunkta.
Marko Raguž
1 György Lukács; Današnji značaj kritičkog realizma. Beograd: “Kultura”, 1959, str. 51.
2 Friedrich Nietzsche; Sumrak idola. Beograd: Grafos, 1977, str. 10.
3 Kafka, Franz; Pismo ocu. Beograd: Filip Višnjić, 2004, str. 50.
4 Ibidem, str. 17.
5 Kafka, Franc; Proces. Sarajevo: Svjetlost, 1982, str. 177.
6 Kafka, Franz; op. cit, str. 66.
7 Anders, Ginter; Kafka – za i protiv. Sarajevo: Narodna prosvjeta, 1955, str. 99.
8 Usp. Donat, Branimir; Fantastične figure. Beograd: NIRO “Književne novine”, 1984, str. 8.
9 Usp. Anders, Gunther; op.cit, str. 24/25.
10 Solar, Milivoj; Mit o avangardi i mit o dekadenciji. Beograd: Nolit, 1985, str. 156.
11 Eco, Umberto; Šest šetnji pripovjednim šumama. Zagreb: Algoritam, 2005, str. 104.
12 Anders, Gunther; op.cit, str. 50.
13 Kafka, Franc; Proces. Sarajevo: Svjetlost, 1982, str. 17.
14 Donat, Branimir; Kafka u “Procesu” i drugi eseji. Novi Sad: ]irpanov, 1977, str. 84/85.
15 Usp. Sartre, Jean-Paul; Biće i ništavilo: Ogled iz fenomenološke ontologije I. Beograd: Nolit, 1984,
str. 276.
16 Usp. Kertes, Imre; Kadiš za nerođeno dete. Novi Sad: Vega media, 2005, str. 59.
17 Kafka, Franz; Pismo ocu. Beograd: Filip Višnjić, 2004, str. 43/44.
18 Usp. Kundera, Milan; Umjetnost romana. Sarajevo: “Veselin Masleša”-”Svjetlost”, 1990, str. 16.
19 Žižek, Slavoj; Pervertitov vodič kroz film. Zagreb: Antibarbarus, 2008, str. 144.
20 Kafka, Franz; op.cit., str. 16.
21 Kafka, Franc; Proces. Sarajevo: Svjetlost, 1982, str. 21.
BIBLIOGRAFIJA
1. György Lukács; Današnji značaj kritičkog realizma. Beograd: “Kultura”, 1959.
2. Friedrich Nietzsche; Sumrak idola. Beograd: Grafos, 1977.
3. Kafka, Franz; Pismo ocu. Beograd: Filip Višnjić, 2004, str. 50.
4. Kafka, Franz; Proces. Sarajevo: Svjetlost, 1982, str. 177.
5. Anders, Ginter; Kafka – za i protiv. Sarajevo: Narodna prosvjeta, 1955.
6. Donat, Branimir; Fantastične figure. Beograd: NIRO “Književne novine”, 1984.
7. Solar, Milivoj; Mit o avangardi i mit o dekadenciji. Beograd: Nolit, 1985.
8. Eco, Umberto; Šest šetnji pripovjednim šumama. Zagreb: Algoritam, 2005.
9. Donat, Branimir; Kafka u “Procesu” i drugi eseji. Novi Sad: ]irpanov, 1977.
10. Sartre, Jean-Paul; Biće i ništavilo: Ogled iz fenomenološke ontologije I. Beograd: Nolit, 1984.
11. Kertes, Imre; Kadiš za nerođeno dete. Novi Sad: Vega media, 2005.
12. Kundera, Milan; Umjetnost romana. Sarajevo: “Veselin Masleša”-”Svjetlost”, 1990.
13. Žižek, Slavoj; Pervertitov vodič kroz film. Zagreb: Antibarbarus, 2008.
