„Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?”
Meša Selimović
A proći će i protesti. I u Biogradu i u Titogradu. A da li će pasti pali koji teško padaju…
I u Titogradu i u Biogradu…
Hoće li pasti, onako sami od sebe, ili će neko pogurati…
I ima li onih koji mogu pripomoći da padne ono što je blizu pada…
Đukanović pada već desetljećima. I tek što nije. Za trideset godina strašne vladavine pao je gotovo trideset puta. A još uvijek je u sedlu. Kao pravi kauboj-razbojnik koji je odavno naučio sve tajne jahanja. Koji je baš dobro ukrotio i izmorio lipsalog ata pod sobom…
Mali Aleksandar (koji nikada neće porasti) je već poodavno uzjahao. Bio je on u malenom sedlu mnogo prije nego je zasjeo u veliko. I on je ukrotio konjinu pod sobom. I ne samo da ga je ukrotio, nego ga je i dresirao. Pa tako ukroćenu i dresiranu ragu još i sludio. Ukroćen, dresiran i sluđen serbski konj nevjerovatno liči na svog jahača. I sada jadni serbski konj sluti da je životinja, ali siguran je da nije konj…
Jašu, nikada sigurnije, a samo što nijesu pali. Padaju, to je izvjesno, ali još nijesu ljoknuli u glibinu u koju su pretvorili sve što su dotakli. Padaju, zapravo, od trenutka strašnog ustoličenja i taj njihov pad je jedini garant njihovog bolesnog vlastodržja…
Pa kako onda da padnu oni koji su odavno pali…
Prvo su pali, onda su zajahali. Takvi najteže padaju jer je svaka decenija, svaka godina, svaki mjesec, svaka nedelja, svaki dan, svaki sat i svaki munut njihove jezive vladavine samo još jedan pad…
Zato valjda najteže padaju oni koji su padu skloni. I zato je teško naći odvažne čestite rabotnike koji će njihov pad učiniti konačnim i apsolutnim.
Ima li, zapravo, nakon svih ovih godina crnoga pada, bilo koga da nije pao i bilo čega da se nije oburdalo…
Čini nam se sve više da nema. Tješimo se sve slabije da ima.
Jedino oni koji nijesu pali mogu da obale one koji stalno padaju i jedino ono što se nije obalilo može da zamijeni ovo što je obaljeno još na početku, a što, sva je prilika, nema kraja…
Pali najteže padaju. Palima ništa nije sveto. Palima je važna samo pala vlast. Samo palina koja im je jedina životna i duhovna vertikala.
Pali znaju da ih samo pad održava na palom prestolu. Zato će sve učiniti da njihov pad beskonačno dugo traje…
Pali dobro znaju: dok traje crni pad, trajaće i naša crna vlast. Što naš beskonačni pad bude dublji, biće dublja i naša razbojnička jazbina…
A razbojnička jazbina je postala toliko duboka da nije ostalo gotovo ništa izvan tog jazbinskog mraka…
Da li ono što je ostalo može da doprinese konačnom padu malih diktatora koji žele da u sopstvenom padu postanu veliki…
I da li oni koji su već kušali mrak razbojničkih jazbina mogu slobodare osloboditi mraka…
Teško. Jer teško se poslije razbojničkog mraka navići na svjetlo pravednika…
Pali koji padaju uradili su sve da ako padnu sve padne sa njima. Vezali su za svoj pad sve ono što bi moglo dovesti do njihovog teškog pada…
Pali nijesu mudri, ali nijesu ni glupi. U svojoj zvjerskoj prepredenosti znaju da ih samo strah podanika od njihovog strašnog pada drži u vječitom padanju.
Zbog toga se uvijek pominje gore od goreg i strašnije od strašnijeg…
Prije nego napuste svoju razbojničku jazbinu, pali će je zapaliti. A ako izgori razbojnička jazbina, šta će ostati kad su gotovo sve pretvorili u jazbinu razbojništva…
To što ostane nakon palog ognja zvaće se novi svijet. U tom i takvom novom svijetu je jedina šansa onih koji nijesu skloni padu i koji će stvarati državu s likom čovječnosti…
