Kada je za vrijeme Staljinova terora Dostojevski osuđen na strijeljanje, a potom nakon osobna Staljinova pomilovanja osuđen na samo 4 godine robije, Dostojevski je već prvoga dana po dolasku u gulag pisao bratu.
S nadnevkom 7. septembra 1937.
Nakon uvodnog pozdrava u pismu je stajalo:
– Vjerujem da ćeš mi oprostiti. Iako mi se gadi svako sjećanje na tebe, ipak te molim za oprost. Vraćam ti tvoju istinu. Evo. Hvataj ju. Ne cijenim te brate, ali mislim da nije u redu da svoju patnju istresam na tebi. Sada je moja sudbina osjetiti što znači dotaknuti dno i što znači potonuti. Jesi uhvatio? Evo. Nosi. Vraćam ti tvojih 2+2=4. Nemoj odgovarati na ove riječi. Mrzim te i proklinjem. Već kada je sve dozvoljeno, kada nam je mašta srozana na maloumne pošalice i kada se javno ćudoređe poštuje samo ukoliko diči budaletine, ne vidim razloga zašto da ja ovdje trunem umjesto tebe. Dragi brate, znam da bolujem. Ne trudi se ubjeđivati me. Svega sam svjestan. Na meni je sada da patim i spremno to prihvaćam. Takva je sudbina. Takvi ste vi. Društvo je ljigavo i kupa se u vlastitom izmetu. No brate, znaj, izdržat ću. Izdržat ću i najveću gadariju samo da vam ne pustim za pravo. Vi ste za mene pacovi. Jedino sam tužan što sam zatvoren u isti sobičak s trideset prokletnika. Ne mogu se pošteno opružiti. Ali, izdržat ću. I sve uvrede i sve batine i sve podlosti koje ste mi namijenili. Brate, molim te za oprost, ali ne piši. Sahranio sam te. Moje srce nema više od plamička gadosti spram neba i ove proklete zemlje. Neka taj plamen umjesto žerava, stihija bude. Neka požar zapali srce i tada se vraćam. Vraćam se biti sam i iz mraka vam zadavati pljuske. Ne želim da mi gledate lice. Ne, ne nakon ove pakosti u koju ste me bacili. Vi ste izdajnici. I ti brate i svaki prokleti jadnik koji je živio u ovoj bijednoj Rusiji. Brate, obećajem ti, vraćam se ne samo jači od vas, već i kao izdajnik samoga Krista. Vračam se kao kockar, kao pijanica, kao genije! Kao onaj kojega ne možete podnijeti. Kao onaj kojega ste ubili u samome sebi. Vaše malenkosti bit će samo groteskne maske, a ja ću sjati, sjati u tami dok i sam ne postanem veličanstveni mrak. Brate, poruči svojoj novoj braći i svojim novim sestrama da ih molim za oprost. Ja sam njima svima već oprostio, moja duša je toliko plemenita. Zapamti to. Poruči im da ih molim za oprost i poruči im da tvoj i njihov brat ja više nijesam. Ne mogu biti, ne želim biti. Obitavam u drugim sazviježđima, lutam drukčijim labirintima. Poruči im da Staljina nema i da sam umro 1881. Poruči im da gnušaju nad vlastitom maštom, nad vlastitom dušom i nad vlastitim moralom. Brate, poruči im svima da ih neizmjerno volim, jer gajim toliko ljubavi ni za šta, a vi ste svi upravo to – jedno maleno, sitno ništa. I ti brate, i vi ostala braćo i sestre, svi ste vi sitni kriminalci, ofucali moćnici u zagušljivim kabinetima, prostaci – jednom riječju – nitkovi. Crvotočine svijeta. Ćudoredne nakaze. Imbecili duše. A ja? Ja sam goropadnik koji vam oprašta. Koji vam ipak pruža svoju lampu u tami; u tami koju ste sami stvorili. Brate, molim te za oprost i molim te da uvijek ostaneš isti. Budi mi putokaz. Budi nakaza svijeta i imaj isto nakazno lice. Nemoj se mijenjati. Daj da se smijem kada vidim tvoj lik. Za plakanje imam svoj. Suze su plemenitije od crnih zubi. Brate, kako te nije sram razmišljati na taj način? Zar stvarno ne možeš da sanjaš? Zar se ne usudiš pogledati u svoju tamu? Evo ti tvojih 2+2=4. Hvataj. Nemoj slučajno da ti umaknu. Jade i bijedo. Zar jedino što sanjaš su jeftine ljubavi i neki jeftini pamfleti o pacifizmu. Brate, operi oči ako su krmeljave. Snivaj brate. Stvaraj. Postani onaj koji jesi. Ne, zapravo nemoj. Ostani nakaza. Budi mi put. Budi pacov i glođi. Glođi sa svojom braćom sve ljepote i uzvišenost svijeta. Brate glođi. Glođi svojim crnim, strašnim zubima. Ne pitaj. Ne puštaj. Ne gledaj. Glođi. Samo glođi. Brate. Dragi moj nebrate. Odričem te se. Bez obzira koliko noći što slijede bile hladne radije bi umro nego drhtao kao što tvoja duša mora da drhti. Evo ti tvoja logika. Evo ti ispravnost. Utopi se u kaljuži realnosti. Gozbi se svojim 2+2=4. Moram ići. Nadam se da ćeš dobiti ovo pismo. Ne znam što će točno biti sa mnom. Ne znam kuda ću i što ću. No, znam da u ma kakvim se poniženjima i napastima našao da niti jedno neće biti tako profano i uzaludno kao što si ti uzaludan i kao što su uzaludni svi oni životi kojih se sada odričem. I u najvećoj mećavi moje srce pjevuši, a tvoje brate, tvoje čak ni da šuti, već samo nešto šumi, šušti, ali ne kao vjetar, već kao okovi oko mojih nogu. Da me i sa sto lanaca zavežu, uvijek znam, bez obzira na sve niskosti koje mi život može prirediti, da sam slobodniji od tebe. Uvijek i zauvijek; ne više tvoj, niti ičiji osim svoj; u svet(l)osti tame vlastite slobode. –
Fjodor Mihajlović Dostojevski
Pisao: Patrik Weiss
