U prvoj pjesničkoj knjizi Antonina Artauda, Pupak limba, (L’Ombilic des limbes) iz 1925. godine stoje ove dramatski sročene riječi.
ʺTu gdje drugi snuju djela idem samo za tim da pokazujem svoj duh.
Živjeti znači izgarati od pitanja.
Djelo ne poimam kao odcijepljeno od života.
Ne volim odcijepljeno stvaranje. Ni duh ne poimam kao odcijepljen od sama sebe.
Mene kalja svako moje djelo,.svaka razina mene samog, svaka ledenjačka cvatnja moje unutrašnje duše.
Pronalazim se isto toliko u pismu napisanom da objasnim unutrašnju skučenost svog bića i bezumno uškopljenje svog života, kao i u eseju koji ostaje izvan mene, a djeluje mi poput ravnodušne trudnoće moga duha.ʺ
(Antonin Artaud, ʺPupak limbaʺ, u: Višnja Machiedo, Francuski nadrealizam, (uz antologijski izbor tekstova), Knjiga prva, Konzor, Zagreb, 2002., str. 217. S francuskoga prevela Višnja Machiedo.)
Pismo i esej, hm, zar to nije zapravo unutarnja sveza između tragedije srednjega vijeka i tjeskobne slobode modernosti koju je Shizo-mislilac i prokletnik umjetnosti 20. stoljeća mogao pronaći i kod sv. Augustina i kod Michela de Montaignea. Pismo je medij apsolutne subjektivnosti mišljenja kao životne drame, stvarne ili izmišljene, dok je esej koji je najveća umotvorina i novost francuskoga duha rafiniranosti u povijesti zapadnjačke metafizike spoj nespojivoga, filozofije i književnosti.
Pisanje pisama pretpostavlja duboku traumu ispovijedanja, koju kršćanstvo smatra prostorom intimnosti u troje, naime, između onog tko se ispovijeda, njegova medija ili ispovjednika kao Drugoga i, dakako, Boga kao ‘Velikoga Trećega’. Iako je Augustinova knjiga Ispovijesti onaj trenutak kojim grčki pojam metanoiae ili duhovnoga obrata čovjeka postaje bit svake buduće mogućnosti ‘revolucije duše’ koja otpočinje sa svetim Pavlom, za razvitak pojma subjektivnosti subjekta važniji je sv. Augustin i njegovo razumijevanje vremena.
To je izvrsno objasnio Lyotard u svojim filozofijskim analizama mišljenja kao kazivanja onog što pripada jeziku kao diskursu univerzalnosti i duši kao singularnoj matrici ispovijedanja. Što se ispovijeda ako ne ono što je ukaljano gnusom i prožeto nedopuštenim tjelesnim užicima. Subjektivnost je svagda razračunavanje s onim što pripada ograničenosti i nesavršenosti ljudske egzistencije koja se mijenja u vremenu i biva podložna promjenama. Pismo stoga predstavlja ponajprije sve drugo a ne komunikaciju s Drugim. Ono je apsolutni medij realizacije Sebstva u jeziku kao kopreni bitka. Istina nije uopće ovdje odlučujuća, već drama rastjelovljenja, ono tragično koje se skriva iza položaja subjekta kao središta patnje i oslobađanja od svih tegoba vlastite divlje duše.
Esej, tome usuprot, već je svojevrsna književna dekadencija. Kad čitam Montaigneove Eseje o različitim aspektima estetskih i etičkih pitanja njegova doba, a svoju sam knjigu književnih eseja iz 2004. godine objavljenoj u Izdanjima Antibarbarusa naslovio upravo amblematski Montaigneov rez, nalazim se u svijetu koji više nema izravne sveze ni s antičkom, grčkom paideiom, a niti sa zatvorenim duhovnim prostorom skolastike. To je moderni svijet u kojem je sve otvoreno, iako je Montaigne otišao iz svijeta, točnije povukao se u svoj privatni dvorac i ondje pisao eseje. Otvorenost nužno potrebuje mnogoznačnost i enciklopedijsku učenost, iako nije nužno da esej ima ovu podlogu ornamentalne citatne znanstvenosti, kakva je otpočela cvjetati u doba helenizma. Filozofija je već ono izvorno ekscentrično življenje izvan svijeta, a od Heraklita do Nietzschea i Kierkegaarda pisanje, a ne govorenje, ima moć osmišljavanja bitka u vremenu koje jezik ulančava u pogon onih pojmova koji su u modernosti postale obvezujuće za odnos filozofije i književnosti. To su estetika i kultura. Obje su i za Artauda, a i za Heideggera, riječi koje sputavaju autentično mišljenje, jer svako estetiziranje nije drugo negoli skrnavljenje ljepote kao epifanije svijeta, dok je svako kulturaliziranje surogat za pad duha u bezdan banalnosti vremena.
Zato između pisma i eseja ne stoji nikakva velika epoha književnosti nadahnute filozofijom, koja će umjesto zloduha tzv. akademske sustavnosti i rigoroznosti svagda tražiti alternativu u slobodi fragmentarne ne-cjelovitosti što je otpočelo s njemačkom romantikom, a u 20. stoljeću rezultiralo s esejističkom lakoćom kazivanja onog što Sloterdijk naziva estetskim imperativom.
No, u slučaju Artauda, to nije ni estetski niti etički imperativ koji stoji u njegovu ‘izboru’ pisma i eseja za komplementarne diskurzivne forme njegova utjelovljenoga mišljenja onog što na tragu Derride u mojoj knjizi Sunce i mahnitost, Litteris, Zagreb, 2023., nazivam transgresijom metafizike.
Imperativ pisanja kao mahnitosti mišljenja izvan struje proizlazi iz nove zadaće življenja u tjelesnosti koja spaja ono arhajsko i ono nadolazeće koje nikad nije postojalo.
Žarko Paić
