Tineloa bisselliella
U stadijumu larve jedu tkanine organskog porijekla, kao što su vuna, sukno od vune angorske koze, kašmir, krzno, itd. Čiste tkanine načinjene od biljnih vlakana obično ne koriste, ali mogu i njih jesti ako su umašćene, natopljene znojem ili životinjskim supstancama. Kad bi svijet znao da je odrasli odjećni moljac relativno veoma mali, sa uzanim krilima koja rijetko ne prelaze 12 mm u rasponu, uštedio bi sebi veliki dio briga, a često i troškova. Postoji bukvalno na stotine vrsta moljaca koji dolijeću u kuće privučeni svjetlošću. I sam pogled na njih često je dovoljan da izazove krik: Evo moljca – ubij ga! i možda dovodi do nepotrebnog intervenisanja insekticidima. Što je veći moljac izgleda nam opasniji.
Ljutila se kada joj kaže da ima podočnjake. Čak se dešavalo i sledeće:
Imam li podočnjake? – pita.
Imaš – kratko je pogleda i nastavi da čita.
Jesu li ružni?
Ne.
Ćute izvjesno vrijeme, a onda ona kaže:
Prebacuješ mi!
Šta?
Prebacuješ mi što imam podočnjake! A da znaš da ih imaš i ti! A imaš i podvaljak!
I tako počinje.
Odlazio sam kod njih, ponekad, tako, kada ona, korak po korak, uroni u to histerično stanje. Stojim pored prozora, pomjeram zavjesu, virkam napolje, volim da gledam ko prolazi, vidim ih, oni mene ne, i po licima, otprilike, zaključujem ko je ljut, ko je zadovoljan, ko ravnodušan.
Vratili su se te noći iz pozorišta, sa premijere, zvala je sekretaricu da joj nabavi karte, ljutila se što nijesu u prvom redu, na kraju su bili, sekretarica se izvinjavala, govorila: pa trebali ste ranije reći, jednom mu je rekla – sekretarica ti baš lijepo izgleda, na šta je on rekao opet – Da. Da, koje je nju dovodilo do ludila. Kroz prozor sam vidio – kako ih je šofer dovezao, kako im obezbjeđenje otvara vrata, kako prilaze kući, ona se smiješi, zahvaljuje, frizura, bunda, sve onako kako treba da bude….Pomislim ponekad – zašto dolazim kod njih? I te noći shvatam odgovor – samo zbog nje. Volim da gledam kako se ljuti, kako mu prebacuje, ej, iako je on bukvalno drugi čovjek države, supruga mu prebacuje kako ništa nije uspio i da je drugi i drugačiji mnogo bi bolje živjeli. Ulaze u kuću, razgovaraju. Poslušajmo:
Nemoj molim te opet o tome.
Zašto da ne, kao da sam neka kučka, a ne tvoja žena, mali je mnogo bezobrazan, samo da znaš. Tako me gleda – bezobrazno.
Pa dobro lijepa si, lijepo izgledaš, normalno je da te muškarci gledaju.
Ali ne tako bezobrazno! On je…
Zvonio je telefon.
Da, ja sam. Šta će da napišu? Hm. Stvarno se igraju vatrom. Ništa. Da. Zvaću ga, da, sigurno jeste. Nije kasno. Dobro, dobro. Laku noć…Da, hvala što si me obavijestio..
Sjeda tek tada na stolicu.
Gdje nam je ćerka?
Ha! Ti kao da ne znaš da ti ćerka kući dolazi u zoru, a ne kao normalni svijet! Sad si našao da pitaš za nju! Otac!
Jesi li ga vidjela? Je li bio na premijeri?
Mislim da jeste, na balkonu, sakriven kao i uvijek, i to bez svoje ljepše polovine, što je ne-do-pu-sti-vo! Za takvog čovjeka! Stvarno ga ne razumijem!
Moram da ga pozovem.
Zašto mi je bila simpatična? Ne znam. Valjda zbog te stalne drame! Uvijek gestikulacija, jurnjava po kući, neka divljina je izbijala iz nje…Da, znam na šta ste pomislili. Divljina koja izbija iz žene…Dobro, možda, kažem – možda bih i ja pomislio isto…Nikada ne idem po spavaćim sobama. Bez obzira kakve tajne čuvaju. Volim polujavne tajne dnevnih soba, ti susreti, te riječi!
Nadam se da te nijesam probudio. Sada me je zvao. Sjutra će objaviti, na naslovnoj strani. Ne znam kako se usuđuju…Plaćeni su sigurno dobro…Sad samo moram da ti predložim šta ćemo da uradimo. Šta je najbolje. I mi naslovnu stranu…Nema veze. Vanredno izdanje neka ide. Bar za glavni grad, pa unutrašnjost…Imamo televiziju.. Dobro..dobro..sredićemo sve..ništa ne brini..Zdravo.
Kada su išli na maskenbal pratio sam ih. Više nju, nego njega. Ipak, uspio sam da vidim kako je gleda. Smijala se, smijala, dva mušarca su bila pored nje, igrali su, gledao je kao da je vidi prvi put, i mislim da je tada osjetio, postao svjestan te strašne divljine u njoj, i uplašio se. Kada su se vraćali kući, gledao je drugim očima. Pitao je dok je te večeri sa posebnim žarom otpozadi ulazio u nju – da li si pomislila da si neka druga, dok si igrala sa njima, da li si poželjela. Nije odgovorila. Poslije o tome nijesu govorili, iako je on želio, ali kada se sve završi, kada prođe vrhunac, glupo je išta da pita, bilo šta da priča. A ja? Ne ulazim u spavaće sobe, samo ponekad slušam ispred vrata. Imam strašno dobar sluh.
Bila sam čudo od djeteta! – počinjala je njena predstava. On je sjedio u fotelji i pušio.
Čudo od djeteta, znaš li naslov teksta – Čeka je svijetla budućnost! I evo svijetle budućnosti! Pozorišne premijere na kojima moram da trpim bezobrazne poglede tvojih potčinjenih! Da su ti potčinjeni ne bi se tako ponašali!
Eto, zbog tih epizoda sam volio da dolazim.
Bila sam zajedno sa tim i tim slikarem i tim i tim glumcem! Pogledaj gdje su oni sad! A ja?
Kada na večeru dođu prijatelji, ona priča o svojim slikarskim počecima, talentu, pokazuje slike na zidu za koje je dobila nagrade, ali eto, poslije je došla trudnoća, njegova karijera i tako, ali te slike, uvijek je rumena kada o njima priča, pogledajte ovu, ona mi je najmilija, crveno, zelena mrlja u sredini, ta mrlja, to zeleno, to je moja bol, to je bila moja bol – govorila je uzbuđena od vina.
Postojale su i varijacije.
Sjetno: kad sam ja bila…ti si već bio političar.
Grubo: da nije bilo tebe bila bih u onoj čuvenoj grupi i sad već velika slikarka!! Ovako me samo poneki debil prepozna i to kao tvoju ženu!! Užas!!
Histericno: sve su to okovi oko mene, okovi koje ne mogu da raskinem! Okovi koje si mi ti stavio!!
Nikada nijesam imala podočnjake! Dok tebe nijesam upoznala! Od izbora do izbora, od nervoze do nervoze, stres do stresa…katastrofa…
Hajdemo na spavanje – ustao je i krenuo ka kupatilu.
Gdje ćeš? – pitala ga je. Neko bi iz moje priče očekivao da će to biti bijesno upućeno pitanje, ali ne, nijeste razumjeli. Više ga je tužno pitala gdje će. Ah, ali zbog toga sam je volio. Neće biti nikoga da dalje prati njenu predstavu. Tek je dva iza ponoći. Ćerka će stići tek oko četiri. Ako uopšte dođe večeras.
Kada se vratio iz kupatila vidio je kako u skoku, preko fotelje, pokušava da uhvati nešto. U trenutku je pomislio, nešto što mu je i ranije ponekad prolazilo kroz glavu, misao koju je odmah odbacivao i koja ga je plašila, pomislio je da je poludjela. Kamen sa srca je pao kada mu je prišla, onako rumena i zadihana, držeći između prstiju insekta.
Pogledaj, moljac..Moraš nešto preduzeti!
Hoću. Idem u krevet.
Napisaću jednu studiju o njoj. Moraću to da uradim. Zvaće se «Istorija podočnjaka jedne žene». Gledao sam je ozarenu sa mrtvim moljcem između palca i kažiprsta. Razvoj podočnjaka od puberteta do srednjih godina, kada su bili veći, tamni, kao kesice od kojih se zgražavala, kada manji, promjene koje su se pod kožom i na koži dešavale, kako su godine prolazile. Kako je vrijeme iscrtavalo neke svoje simbole na njenoj koži. Kada se pogleda u ogledalu, jutro je, pomisli na osmjeh i lice njegove sekretarice sa dugim nogama. Sekretarica nije imala podočnjake.
Sa TV-a čula se muzika. Muški glas je pjevao o slobodi i ljubavi.
Ne možeš u krevet! Moraš da mi pomogneš! Ako sam uhvatila jednog, to ništa ne znači! Može ih biti još!
Stvarno ne bih noćas ubijao moljce.
Je li tako? Naravno, kada mi trebaš nikada nijesi tu! Nećeš! Da te zovu ovi tvoji sigurno bi poletio! Kakav poltron!
Nijesam više gledao kroz prozor. Kada je čula da su se na spratu zatvorila vrata sjela je na fotelju. Pojačala TV. Sklupčala noge. Nije više brinula da li ima još moljaca u kući. Nije ni morala da brine. Taj je bio jedini. Slučajno zalutao. Nije stigao nikakvu štetu da napravi.
Kada je ćerka ušla u kuću bio sam već daleko. Pogledala je majku kako spava sklupčanu na kauču, prišla joj i blago je prodrmala.
Mama – rekla je – opet si zaspala u dnevnoj sobi.
Iz knjige priča Heroji
