U sjeni gospođe “Lune”
Odlazak u rat
U predvečerju
ostaju očeve riječi:
jedan će se vratiti. Brat ne govori.
Na
papiru lako naškrabana mimika.
Ne znam hoće li ikome stizati
pisma
kronike našeg voštanog postojanja.
U sumraku
koračamo zbog ravnoteže
svijeta, vojarna je u mraku, tu i
tamo
žare se cigarete. Misli tek miruju.
MARIJAN GRAKALIĆ (Iz zbirke pjesama „Pjesme vojnika“)
O KNJIZI „POGLED U NOĆ“, MARIJANA GRAKALIĆA
„ Okrene se za svojom sjenom, a ona se pak istog trena nečujno smanji, pri tome pazeći da se ne zaplete u paučinu što se nakupila u kutovima kuhinje na koju je kroz polumrak udarala ona pjegava mjesečina. I pauk i mjesec sami od sebe stvaraju svoj svijet, jedan paučinom a drugi svijetlim tkanjem, prirodom podjednako opasnom i za muhe i za duše.“, zapisao je Marijan Grakalić u svojoj novoj knjizi „Pogled u noć“.
Svakoga čovjeka tokom života prati patološki otpor prema smrti. Život, kao odgađanje smrti, zapravo je grčevita borba protiv smrti. Rat, kao društveni događaj koji prouzrokuje veliko stradanje, zapravo je tek otpor prema smrti. Borimo se kako bi preživjeli i nekim vrijednostima izborili trajanje. Ali sam rat nije dualna borba crnih i bijelig figura, kao što svjetlost i tmina nisu razgraničene, već postoji jedna nevidljiva razmjena elemenata između suprotstavljenih sila. Zato je u takvim okolnostima jako teško pratiti trag istine, pogotovo ne one partikularne, koju zastupa određena strana u ratu. Ahilejev štit, opisan u Homerovoj „Ilijadi“ (spjevu o najslavnijem ratu u povijesti) predstavlja mikrokosmos civilizacije, u kojem su prikazani svi elementi života. Smatra se da je on slikovit sažetak cjelokupnog života u Homerovo vrijeme. Taj štit je oblikovan od kosmičkih slojeva, a zaraćene vojske, koje predstavljaju tamnu stranu čovječanstva, samo su jedan sloj stvarnosti, koji ne može mimoići utjecaj tih viših slojeva. O smrti se obično govori iz perspektive života, ali ponekad se dogodi inverzija u društvenoj stvarnosti, pa o životu počnemo govoriti iz perspektive smrti. To je jako zanimljiva inverzija, posebno kad se realni društveni događaji posmatraju kao da su izvrnuti na naličje. Čini se da je to glavni postupak inverzije stvarnosti u romanu „Pogled u noć“, Marijana Grakalića. Realni društveni život, kakav poznajemo, obilježen je borbom radi preživljavanja; sve što se dešava, dešava se u cilju produžavanja i održavanja kruženja životnih činjenica. Međutim, kad sam život izmjestimo u polje smrti, a apokaliptični ambijent rata je najbliža pozornica za takvo stanje, onda sam život izgleda nešto drugačije. U romanu „Pogled u noć“ ima jako mnogo umrlih, koji se prevoze sa fronta, i atmosfera je prožeta realnošću u stanju dezintegracije. Ali čini se da su junaci ovog romana zapravo „mrtvi“ i da to što se njima dešava nije primjereno za realnost kakvu poznajemo. Čak i jedan od likova za sebe upotrebljava ime Faust, jer uistinu stvarnost ovog romana izgleda kao da je njene niti raspetljao i na svoj demonski način povezao sam Mefisto. Za njega se u romanu kaže: „Svjetovi sjena i moć opsjene bili su mu dobro poznata mjesta. U njih je vješto mogao smjestiti svakog, posebno nekog kojeg je želio istrgnuti iz njegove sredine i prekriti zaboravom.“
Svoje demonsko-mačkolike osobine kao da je naslijedio od likova iz romana „Majstor i Margarita“, kojemu ovaj roman i nalikuje, jer je kompletna konstrukcija stvarnosti sazdana oko stožera zla. Mihail Bulgakov je u „Majstoru i Margariti“ pokušao da uđe u trag zlu Staljinove ere. U oba romana se odvija muško-ženska polarizacija, koja je na velikom ispitu, jer je upletena u Wollandovu (đavolju) mrežu zla. Evo jednog zapisa o Flori, junakinji iz romana „Pogled u noć“:
„Prolazili su dani koje Flora nije mogla upamtiti ni po čemu drugom no po liku Fausta na Mirogoju. Blijedi križevi u predvečerju, sivi kipovi anđela i tiho mrmljanje molitve iz kapelice koje se širilo spod magle od šuštanja lišća, ponekad i bol što se nenadano pojavljivala, postali su njezina izdvojena stvarnost. Možda i jedina prava u kojoj je bila svoja i u kojoj je vidjela neku svrhu. Život je tugovanje, trag bljedunjave svjetlosti iznad duhovonog podzemlja koje nas svojim mračnim silama stalno privlači i pripravlja za ono posljednje, za neminovnost nestanka. Postoje li uopće ikakve granice, mogućnosti da bude drugačije, nije vjerovala. Stratište joj se uvuklo pod kožu, a smiješak na licu postao umoran.“
Spominje se tu i Faustov prsten, koji je bio isti prsten, koji je pripadao Apisu, legendarnom osnivaču Crne ruke, koji je naručio Sarajevski atentat. Prsten simbolizira isprepletenost tajnih i podzemnih puteva, kojima se Faust cijelog života kretao. U ovom romanu su vrijedni pažnje apokaliptični opisi grada Zagreba, u vremenu ratnog rasula u društvu. To je tek jedan od mnogih ratova u 20-tom stoljeću, koji se repriziraju i nekako sliče jedan na drugi. Njegovu stvarnost je sazidalo „Stotinu malih smrti“ ili „Stotinu malih ratova“, koji su odbijali komad po komad od bića tog stoljeća. Tako da je zaista u svemu tome najstvarnija mjesečeva svjetlost, koja je stvarnosti ovog romana najsnažnije uporište, pa je stoga taj roman i svojevrsna literarna „Mjesečeva sonata“. Evo jednog zapisa o mjesečini iz romana:
„Duša je čamac koji plovi tananom pučinom mjesečine u neprolaznoj noći što okružuje cijeli svijet. Treba biti lađar ili mornar, umjetnik, znati Sidartu, pomoliti se Madoni čije je lice boje suhog zlata, i moći otići iz sebe i od sebe bilo na Istok ili Zapad, tamo već gdje upućuje beskraj naslućen u melankoliji dugačka sumraka u kišnom zimskom danu.“
Mjesečeva sonata je svojevrsna melodija iz Orfejeve frule, koja je njegova nit vodilja kroz podzemno carstvo. U današnjem vremenu bi to bila jazz melodija „Blue in green“, Milesa Davisa, koja kao da je izlivena od mjesečeve svjetlosti, a koja nas prati u našim putešestvijima pod svjetlošću Mjeseca, pravi nam društvo na usamljenim kolodvorima, prema kojem je putovao fantomski vlak iz romana „Pogled u noć“, prevozeći mrtve s fronta, ali na koji nikada nije stigao, jer je torpediran. Takvo je „novinsko“ izvješće. A čitava dramaturgija romana je tek jedna nestvarna halucinacija, satkana od mjesečine. U romanu postoji kontrapunkt između linije fronta (na kojoj se gine) i čudnovate dramaturgije stvarnosti unutar samog grada. Ali događaji u gradu, u koje su upletene demonske sile, samo su dokaz zašto se u šumama na liniji fronta strada. Montaža stvarnosti, sa mjesečevom svjetlošću kao osnovnim uporištem, podsjeća na onu iz romana „Majstor i Margarita“, koji pokušava izvesti alhemijski proces destilacije elemenata stvarnosti, i time uhvatiti u epruvetu prirodu zla. Ljubav je jedan od tih elemenata u koji se ubrizgava injekcija toksičnih tvari i na taj način se razara njena supstanca. Ali jedino ona može vratiti život na početnu poziciju.
Evo jednog opisa Flore iz romana „Pogled u noć“:
„Sjahala bi i bosa hodala između malobrojnih dotrajalih grobnih ruina drhteći nad mrtvima, dok bi je pratio crni konj pazeći da nikada ne stane niti na jedan od grobova. Prislonila bi se uz snažno i toplo konjsko tijelo osjećajući bilo života koje kuca iznad smrti i njezinih obilježja. A onda bi se stvarnost povukla s bijelim mjesečevim zrakom i ona bi, gledajući u noć, naga i slobodna jahala prostranstvom neba crnog konja sjajnih očiju čija su kopita ostavljala iza sebe neshvatljive daljine. Jedne je noći jašući tako srela blijednog vuka koji je u zubima nosio komad sunca.“
Ljubav, i slične kategorije, stvar su hemije, a ponekad i alhemije. Takve supstance stvaraju preduvjete da život postane stvar fizike, kojemu podliježu objektivna i materijalna kosmička tijela. Majstor i Margarita, koji magnetizmom proizvode ljubav, koja privlači Wollanda, jer želi da u nju ubrizga svoju toksičnu injekciju, a tu su i mitovi o Isusu i Ponciju Pilatu (kao što biblijski motivi prožimaju i stvarnost romana „Pogled u Noć“), samo su primjer na koji način hemijski procesi, u sprezi sa fizičkim, proizvode društvenu stvarnost, i zašto je ona u tom obliku borba atoma. To je možda razlog zašto Bulgakovljev roman „Majstor i Margarita“ mnogi smatraju najboljim romanom koji je ikada napisan. Naveden je primjer sfera Ahilejevog štita iz Homerove „Ilijade“, koji je sublimacija kosmičkih elemenata tog vremena, kojemu je Trojanski rat bio epicentar. Roman „Majstor i Margarita“ otjelotvoruje kosmičke elemente u modernom obliku i razjašnjava zašto su oni međusobno dovedeni u takav odnos, kreirajući društveni sklop, koji izleda kao da ga je oformio sam đavo. Samo zlo je također hemijska tvar, koja se obnavlja i multiplicira kao epidemija virusa, i koja na kraju na sebe nabaci odijelo sa crnom mašnom i reprezentira određene ideje. Stvarnost koja se plete oko Fausta ima dugu tradiciju u Europi, još od „Fausta“, Christophera Marlowe-a, Goetheovog „Fausta“, i nekoliko zanimljivih filmskih ekranizacija Fausta tokom dvadesetog stoljeća. To su procesi kojima podliježu „načini modernog pisanja“. U svome „Doktoru Faustusu“ Thomas Mann maštovito pojašnjava neke od „vječnih“ istina: „Muzika je najproduhovljenija od svih umjetnosti, a to se vidi već po tome što su u njoj oblik i sadržaj, kao ni u jednoj drugoj, uzajamno isprepleteni i, naprosto, jedno su te isto. Muzika se „obraća uhu“, ali ona to čini samo uvjetno, samo utoliko, naime, ukoliko i sluh kao i ostala čula služe duhu kao organ za prijem i prenos. Možda je najdublja želja muzike da se uopće ne sluša, čak ni ne gleda, a ni ne osjeća, nego, kada bi to bilo moguće, da se sluša i posmatra u svijetu s onu stranu carstva čula, pa čak i duše, u duhovnoj čistoći. Ali kako je vezana sa čulnim svijetom, mora ipak da stremi za najjačim, za zanosnim ostvarenjem osjeta, jedna Kundri, koja neće ono što čini, i koja ovija mekane ruke užitka oko vrata čiste lude. Svoje najmoćnije osjetno ostvarenje ona nalazi u orkestralno-instrumentalnoj muzici, gdje, izgleda, kao da preko uha nadražuje sva čula i omogućuje da se divno carstvo zvukova stapa sa carstvom boja i miomirisa. Tu je ona prava pokajnica u ruhu vile zavodnice.“
Postoje neke univerzalne istine (u koje se ubrajaju mjesečeva svjetlost, Faust itd.), koje su u svim krajevima svijeta iste, i koje preživljavaju pojedinačne epohe. Ali one se u sjedinjenju sa konkretnim vremenom i prostorom rascvjetaju na sasvim novi način. Jednom kad sve prođe ostati će sjećanja, „vječno“ nebo iznad Zagreba i mistične sjene gospođe „Lune“.
MARKO RAGUŽ
Sarajevo, 27. 12. 2023.
