Nekada davno, ili to bijaše juče, drug Tito se vajkao pripitom ruskom ambasadoru kako ga starost sustiže i kako i vječni, bogme, moraju umirati. Drug Vidoje, čelnik tadašnjih crnogorskih komunista, koji prisustvovaše razgovoru, bolno je zavapio: Druže Tito, dozvolite da ja umrem umjesto Vas!
Drug Tito je samo prezrivo otpuhnuo tompusov dim u pravcu druga Vidoja. Prednjačili su u poltronstvu kršni i dični Černogorci, da nije tako ne bi se i danas glavni grad zvao Titograd ili isto tako a, samo malo drugačije – Milograd. Još uvijek velji junaci sa zazorom i ćućoreći pominju svoje gospodare iako su oni još prekjuče, po julijanskom kalendaru, odjahali u vječna lovišta. No rep se ne mjeri ni mrtvom kurjaku, učili su ih. Ili: koga je moliti nije ga ljutiti…
Kakve li vapajne ponude današnji poltroni upućuju našem Padišahu koji je tek šarmantno prošaran sjedinama ili je, što bi se reklo, u najboljim godinama? Kada bi odgonetali takve pitalice, čini nam se, pošli bi urnebesnim rableovskim putevima, od kuhinje, preko sobe, do toaleta. Nužna su naša vremena…
Tako vam je to. Bez poltrona ne bi bilo ovoga ovakvoga.
Na njima ovo počiva.
Naši poltroni na svojim plećima drže Ovoga i ove ovakve.
I naš Padišah ih skuplja i njeguje.
Oni su stidne vaši našega zemana.
Gospodar ih ne voli, ali ih mazohistički pripušta, jerbo se bez njih jednostavno ne može.
Riječ poltron je francuskog porijekla, piše N. Vujošević u svojoj knjizi Kako prepoznati poltrona, kojom se identifikuje lice kao plašljivac, kukavica, junak na jeziku, razmetljivac i sl. U našem jeziku, u svakodnevnom običnom razgovoru, ova riječ ima nešto drugačije značenje. Naime, ovom riječju se najčešće označavaju ulizice, puzavci, beskičmenjaci, podrepaši, ližisahani…Od davnina se sa nipodoštavanjem govorilo o požmirepima, ljigavcima, podvirepima, lizoguzicama, pretvaračima i presamićenicima, vrtirepima… Poltronstvo je negativna društvena pojava koja je kritikovana od strane moralnih i društveno dostojanstvenih ljudi.
Šta to bješe moral i društveno dostojanstvo, mogli bismo se cinički zapitati. Srpski etnopsiholog Bojan Jovanović na temu poltronstva zapisuje: Obrazac udvorištva potiče iz paganskog idolopokloničkog odnosa prema natprirodnim entitetima koji su se molitvom, ritualima i žrtvama nastojali privoleti i umilostiviti. Sujetni vlastodršci primaju sa zadovoljstvom pohvale onih koji nastoje da im se umilostive u samoponižavanju. Vlast, odnosno pojedinci kao njeni nosioci, često prećutno pristaju na koruptivno udvorištvo, čime se pravi ogromna društvena šteta. Crte udvoričkog mentaliteta nastaju u okviru podaničke vlasti koja pretpostavlja hijerarhijski princip po kojem se niži dodvoravaju višim, a ovi pak onima još višim od sebe. Udvorištvo je derivat podaničkog mentaliteta koji se zasniva na pokornosti i poslušnosti…
Poltroni naši nasušni! I oni su nekada bili ljudi, valjda. Onda su ih razdjevičili silom. Bilo im mučno, ali nekako slatko. Sada im je gmizanje jedina disciplina.
Ima ih mnogo, posvuda gamižu i zunzaraju. Obrstili su mnoge godine naše kao Pekićevi skakavci. Još misle da im zavidimo, pa nas pokadšto sa saučešćem potapšu po mučeničkim plećima.
Ponekad mi ogade doručak. I kafu i rujno vino. Te zaludne stidne vaši.
Elem, svaki aga u gaćama nosi roj poltrona, svakom begu u gaćama zukti mnoštvo aga, a svaki paša zunzara u donjim Padišahovim odajama. Tako je to u DPS haremima, po pravilu službe i miloljublja. I na divanu i u saraju…
– Kojekude, dupeuvlake! – zagrmio je još prije nove ere Karađorđe.
Pa su mu dupeuvlake došle glave. Tako to biva sa gospodarima i ližisahanima.
Kako li je tek našem Padišahu? Njega i u snu spopadaju stidne vaši i zunzare dok se sjeća idiličnih dana, prohujalih vremena, kad je i sam bezbrižno uživao među njima…
Muholovke u ruke, kršna braćo!
