Ovo mora da je posljedica globalnog zagrijavanja, moj zimogrožljivi zemljače! Sve na to sluti u ovim studenim danima kojima se ne raduju golotrbani i praznoglavci, kao što smo mi, ali im se, svakako, raduju bijele mečke i crni mečkari, kao što su oni. Nama je, nekako, od kad su se oni zameđedili, i usred ljeta hladno, a njima je, otkako su od ovoga napravili dembelansku međeđu špilju, uvijek i zanavijek potaman. Nema njima minusa ni kada ovakva opaka studen steže, niti ćemo mi biti u plusu ni na julskoj i avgustovskoj pripeci i žeravici. Uostalom, baš me i briga za to, nego, prozborih, tek onako, da se nešto na suvomrazici toplo promuca i kobajagi kaže…
Debeli minus, kako se to grozno i popularno glagolja, zaledio i Moravu i Moraču i more, da nam je više čuđenja i pričanja o nečemu što se nikada u historiji nije desilo i čega nikada, otkako ljuđi pamte, nije bilo, sem ponekad u januariju i sem poneke zime i poneke godine. Što je god u posljednja vremena dolazilo u našijenske krajeve, nikada nije dolazilo, niti je ikada bivalo. Tako nam je u svemu, pa i u meteorološkim izvještajima i biltenima. Lijepo je odista diviti se mrazu u decembru i snijegu u januaru, ali ovoga pometa zaista odavno nije bilo, sem, čini nam se, a nemojte nam vjerovati na smrznutu riječ, preklanjske godine, nekako u ovo vrijeme, ili, nijesmo baš sigurni, onoga tamo Božića…
A gle, crnoga čuda, i virusi haraju, koji se, o začuđenija, brzo šire i prenose, a i ne liječe se na svoju ruku- antibioticima. Slušaj i pamti pometeni zemljače: obuci se onako baš dobro, natakari kapu na tintaru, pritegni vunenu omčicu oko vrata, natakni suknene rukavice ili one kineske šuškaste i kreći se što više po zaleđenim stazama i bogazama. Boravi što manje u zatvorenim neprovjetrenim prostorijama u kojima se šmrca i kašljuca, a što više na sleđenom vazduhu koji provjereno ubija viruse, svakovrsnu zaraznu gamad, a ponekad i preleđenu čeljad. Pij što više raznoraznih tekućina, osobito čajeva, uživaj u sniježnim radostima, kad god ti čemerni život dojadi i pazi da ne padneš jer je led ove godine u ovo doba naročito podmukao i klizav. Bolje ti je da ne izlaziš nego da se slomiš na ledu, ako već pitaš struku i nauku. Opet, ako ne izađeš i ako se ne survaš na ledenom bespuću, survaćeš se u samoću i zimsku čamotinju i tek onda ti nema pomoći. Zapamti još i ovo: ne liječi se sam nipošto, nego pohitaj kod izabranog ljekara i čekaj do lipsavanja, kao što ti znaš, da ti bijeli korumpirani mrzovoljko preporuči one tabletice i kapsulice koje bi ionako progutao sam, na svoju ruku. I vidjećeš, momentalno će ti biti lakše, ukoliko u međuvremenu nijesi pao i poljubio najrođeniji led. A i ukoliko padneš, ne gubi nadu. Zamisli kako li je onima koji su pali i nijesu se digli ili kako bi ti tek bilo da te je onako palog preprštila limuzina crnim točkovima sa gumama- kramponkama koje su ljekovite koliko i tenkovske gusjenice…
Kako god okreneš i obrneš, izvjesno je da će pomet potrajati i da će poslije ove zime vjerovatno doći nekakvo proljeće. Do tada treba pričuvati nos, njuškicu, uši ili repić, u zavisnosti ko šta i koliko ima. I obavezno, kako struka, istina nezvanično upozorava, oblačiti na brzinu i kriomice, onako postidno i smušeno, debele donje gaće. Da se ne zaboravi: džaba ti i kapa i šubara i šal i marama ako nijesi obukao donje zimske spasonosne i tradicionalne dugačke gaće. Zatisneš nogavicama čarapice i slobodno prti u prve borbene redove. Nije mangupski, ali je šmekerski, ako već pitaš. Oni koji ne nose zimske donje dugačke tradicionalne i spasonosne gaće ili lažu ili su neki bitni faktori koji prkose svemu i svačemu, pa i ovolanjskom januarskom pometu. Ili, što je takođe vjerovatno, ne tabanaju pučkim zametenim i sleđenim stazama i bogazama. Ili, što nije nemoguće, imaju urođeno nevidljivo krzno ispod kože i obraza, pa im mraz i studen prija kao svakom čudesnom stvoru…
Ako ikako možeš i u ovoj ledari pronađi nešto idilično i toplo. Ako ti ikako basta, provedi ove dane priljubljen uz nekakvo okno prozorsko i ponavljaj sebi: kako je lijepo smrzavati se uvijek i svuda. Kad dobježiš sa pometa, ušuškaj se u toplom bunkerčiću i zaključi da si mnogo srećan jer imaš ćebence, ispod kojeg brekće tvoj mali život koje je jedno veliko čudo što se prpošno kostriješi ili melanholično prepušta ovim bijelim ledenim danima. Bitno je, kako nije, da se prezimi i ova zima i da se založi i obdrži vatrica dok sve ovo prođe. To nam je jedina briga, a i jedina razbibriga, dragi zimogrožljivi zemljače…
Baš juče, na minus petnaest, opučih se sankama sa vrha Čajkinog brda. To mi je bilo prvi put. Taj Čajka je heroj Čajka iz NOB-a, ali to nije bitno, makar za ovu smušenu sleđenu priču. Bitno je da na sankama nijesam bio sam. Bio sam sa nekim koga volim. I ko me je konačno naučio da kormilarim. I sankama na ledenoj bjelini. Kada sam se strmeknuo znao sam da sam uradio pravu stvar. Prošao sam kroz zamišljeni cilj potpuno siguran da sve ovo nema smisla ukoliko nemate sanke i nekog ko vas uči, čuva i podržava…
