Moglo bi biti da Zdravko zagledan u nebo u ovim važnim danima upravo sriče onu Simovićevu molitvu:
„Daj mi, Bože, put
Ko svilen končić
Daj mi brda ko makova zrna
Valja meni kroz iglene uši!”
Može biti, jer je okrenut nebu i zagledan u planine… a planine, ko planine, samo ćute i gledaju onoga ko ih gleda…
Šta li će se prije pomjeriti, pitamo se malovjerno i krivovjerno, planine ili ovi pod planinama zbog kojih nam i treba vjerovanje da će se i planina pomjeriti ako budemo vjerovali…
Je li teže presekati planinu vjerom u nevjerovatno ili lopovčine sa svojim bagažom vjerom u zakon i ljudsku pravicu…
Neka planine ostanu tamo gdje su i nikle, nije nam do toga. Samo da ne ostanu štetočine koje su nadvisile i crnu zemlju i sure planine tamo gdje ih je nečija skotska kandžica zasijala…
Ako je objavljeno oslobođenje, kad li će konačno doći, a ako dođe – da li ćemo ga poznati, a ako ga i slučajno poznamo, hoćemo li se obradovati njegovom licu…
Ili će sve ostati kao i dosad, samo što će nekima biti malo gore, a nekima nešto bolje…
Što bi rekao opštenarodni puk: nemam ja ništa ni od njihovog boljitka, ni od njihovog gubitka…
Možda je, odista, ipak bolje da se zagledamo u neku planinu po sopstvenom izboru, pa da napnemo sve umne sile ne bi li je šenuli desno ili lijevo, a sve u skladu sa zastupajućom ideologijom…
Šta ako se planine ispomjeraju, a sve ostalo ostane tamo gdje je pustilo razgranate žile. Nemaju planine ništa sa kadrovskom politikom, niti sa vladavinom zakona i primjenom i dopunom podzakonskih akata…
Sve buljeći u planinu, ovako kratkovidi, kratkotrajni i zaneseni, osjećamo kako nas plave niske strasti i kako se tom konačnom potopu postiđeno radujemo…
Ima li nade u nama da može biti bolje kad već nema vjere da će se planine ispomjerati i nanovo ispodešavati u skladu sa našom herkulovskom voljom i snagom…
Družina koja treba podignutim ručicama da izglasa novo doba nije kadra ni da sakrije, a kamoli prevaziđe zavist i omrazu. Ako je zavist i omraza prema onome oko kojeg su se okupili njihovo pogonsko gorivo, onda će se naše taljige koje još nijesu krenule uzbrdo, konačno i nepovratno surduknuti u rikverc…
Pomjerač planina neće biti kriv. Biće krivi svi oni koji seire nad njegovim neuspjehom i naslađuju se njegovim padom sa mjesta na koje se još nije popeo…
Može biti da je Zdravko odista shvatio da se na mjesto premijera ne penje, već se u njega silazi kao u najcrnji i najteži rudnik i na ovom i na onom svijetu…
I može biti, a ne mora da znači, da su oni koji ga trpe kobajagi zbog viših interesa, državnu funkciju shvatili kao mali ili malo veći sultanat, a sve pripadajuće činovništvo kao mali ili nešto veći harem…
Pa su se raskmečali pobjednici ražalili nad samima sobom jer nikada neće biti sultančići sa haremčićima, a tako su se potrudili da ostvare vlažne snove i niske strasti…
Dosta nam je, za vječita vremena, podgoričkog sultana i njegovog harema, pa kako nam ne bi bilo dosta varoških sultančića i partijskih haremčića koji su nam i uradili ovo što više liči na psovku, nego na dijagnozu…
Elem, neka Zdravko i dalje gleda u planine, samo neka što prije zasuče rukave, jer valja nam pod tim planinama slobodno i časno živjeti…
