Blow-up, igrani, drama, triler, Italija, UK, 1966
REŽIJA: Michelangelo Antonioni
ULOGE:
Vanessa Redgrave (Jane),
Sarah Miles (Patricia),
David Hemmings (Thomas),
John Castle (Bill),
Jane Birkin (plavuša)
SCENARIJ:
Michelangelo Antonioni,
Tonino Guerra
FOTOGRAFIJA:
Carlo Di Palma
GLAZBA:
Herbie Hancock
MONTAŽA:
Frank Clarke
SADRŽAJ:
Mladi Thomas elitni je londonski modni fotograf koji se osim modnom bavi i umjetničkom fotografijom socijalne tematike. Jednog dana, tijekom rutinskog snimanja u ne osobito posjećenom parku, Thomas u kadru zabilježi neobičan odnos njemu nepoznate mlade žene i starijeg muškarca, koji ostavljaju dojam kao da su uhvaćeni usred ljubavne svađe. Nakon što u studiju ubrzo razvije i poveća fotografije, Thomas će analizom pozadine povećanih snimka postati uvjeren da je kamerom slučajno snimio ubojstvo. Naime, na fotografiji na kojoj je žena sama, Thomas u grmlju pored nje zamijeti ljudske noge, iz čega zaključi da je riječ o lešu. Pitajući se što se uistinu zbilo i kako se na fotografiji zatekao leš, Thomas se odluči vratiti na mjesto događaja. No sve će se dodatno zakomplicirati kad žena s fotografije, koja se predstavi kao Jane, od Thomasa uskoro zatraži negativ, te kad on s njom uspostavi neobičan odnos.
Godine 1967. na festivalu u Cannesu nagrađena Zlatnom palmom, nominirana za Oscara u kategorijama najboljeg redatelja i izvornog scenarija, kao i za Zlatni globus u kategoriji najboljeg filma na engleskom jeziku, te godinu kasnije nominirana za nagradu BAFTA u tri kategorije, uključujući onu za najbolji britanski film, impresivna art-drama e elementima filma detekcije suscenarista i redatelja Michelangela Antonionija temeljena je na kratkoj priči Las babas del diablo argentinskog književnika Julija Cortázara, a dijelom je i nadahnuta životom uglednog britanskog fotografa Davida Roystona Baileyja. Prvo Antonionijevo ostvarenje realizirano na engleskom jeziku, za koje je scenarij s njim supotpisao Tonino Guerra (Casanova ´70, Amarcord, Kaos, Plovi brod), uz prepoznatljiv osebujan artistički stil, iznimno promišljenu i sugestivnu režiju, naglašenu atmosferičnost za koju su zaslužne i sjajna fotografija Carla Di Palme (Crvena pustinja, Identifikacija jedne žene, Sjene i magla) te glazba Herbieja Hancocka (Oko ponoći Bertranda Taverniera, Vojnikova priča Normana Jewisona, Boje nasilja Dennisa Hoppera), kao i izuzetno raspoložene glumačke nastupe Davida Hemmingsa (Barbarella, Duboko crveno Darija Argenta, Ubojstvo ukazom) i oskarovke Vanesse Redgrave (Julia, Bostonci, Naćulite uši, Howards End) u njezinoj probojnoj roli, odlikuje i impresivno poniranje u modni, glazbeni i društveni svijet ´swinging Londona´ 60-ih godina prošlog stoljeća. U taj milje Antonioni smješta svoju tipičnu dramu o otuđenju i krizi duha suvremenog čovjeka, koja i temom i elementima filma detekcije podsjeća na njegovu antologijsku Avanturu, pri čemu se autor stalno intenzivno i izuzetno vješto poigrava semantičkim razinama prikazanog, kroz maestralno korištenje prirodnih i zadanih lokacija kao i dubinskih perspektiva opet, slično Avanturi, problematizirajući odnos likova i njihove okoline. I u ovom filmu inzistirajući na autentičnosti, redatelj je za cameo-nastupe angažirao važne protagoniste tadašnje londonske scene poput glasovitog rock benda The Yardbirds i u to vrijeme manekenke, a kasnije i konceptualne umjetnice Veruschke von Lehndorff. U vrijeme premijere film je stekao naklonost mlađe publike sklone kontrakulturi te je sa za ono vrijeme odličnom zaradom od 20 milijuna dolara postigao komercijalni uspjeh, da bi Francisa Forda Coppolu kasnije dijelom nadahnuo za njegovo remek-djelo Prisluškivanje, a Briana De Palmu na snimanje u trilersko žanrovsko ruho zaodjenute prerade pod naslovom Pucanj nije brisan (Blow Out).
BOJA, 111′
