Bubanj od mašine okreće prljavi veš. Zvuk podsjeća na klanje prasića. Tiho cičanje praćeno kratkotrajnim pauzama, u kojim životinja dolazi do daha, da bi ubrzo potom potmulo ječanje došlo do kraja. Potoci vruće crvene tekućine dolaze do bašte i zemlja halapljivo upija, kako bi niklo povrće budućnosti.
Ima nešto zlokobno u veš mašini. Kao dijete sam to uočio, koliko god da sam volio zvuk u kojem mehanizam ječi, i često vršio nuždu slušajući taj zvuk, toliko me je podsjećalo na patnju umirućih, na bespoštedno hvatanje za slamku spasa, koja bi gotovo uvijek bivala sve dalja i dalja. ”Gotovo uvijek” ovdje može sugerisati da motor od mašine može otkazati poslušnosti i životinja bi bila spašena, ali i sami znamo da je to rijedak slučaj.
Kazan od veš mašine spada u istu kategoriju, s tim što je ovdje konotacija malko šira. U kazan staju svi domaći napitci, od kojih je Obeliks postao gotovo božanski jak, paprike od kojih se spravlja ajvar, do komada tijela od kojih Dekster oblikuje svoje skrivene trofeje, koji obično završavaju na dnu okena.
Predosjećaj. Zlokoban. Kao dijete imaš nejasnu, ali jasno DOŽIVLJENU predstavu. Kako starimo, ona se uobličava, konture su jasnije, značenje strašnije, sve postaje ubitačno smislenije…
Drugi vid predosjećaja jeste iznenadno doživljavanje nejasnog refleksa utrobe. Neprijatan, uz faktor iznenađenja, doprinosi trenutnom nespokoju, fantaziranju, negativnom stremljenju, neshvatljivoj želji da dokučiš odakle dolazi, kojim povodom, i zašto nikad nema pozitivnu notu, koja će osobu prenijeti u toplije krajeve, gdje će flamingosi jesti avokado i mirisati oporavak duše tvoje. Pitam se…
Treći vid predosjećaja jeste realni prikaz situacije iz koje izvlačimo sopstvene zaključke. Tu se čovjek poziva na razum, individualnu prisebnost, njegovu slobodnu procjenu, izazvanu konkretnim činjeničnim stanjima. Tanka je linija između realnosti i uobrazilje, znajte! Zato ovaj vid ima manu u obliku slobodnog interpretiranja u kojem čovjek može svoje nelagodnosti manifestovati kroz prizmu činjenice, mada to i ne mora biti slučaj.
Poslednji vid predstavljaju snovi. Opet slobodna interpretacija imaginarnog doživljavanja situacija iz prethodnog dana, mjeseca, života, u kombinaciji sa stremljenjima, strahovima, pribojavanjima, radostima… Slika koju želimo, a opet se pribojavamo… Snovi su mač sa pet oštrica, od kojih su četiri zamišljene kao klopke, dok je peta vezivo, ono istinito, ali rasuto na preostale djelove, i samo istinski tragači za istinom, doživljavaoci snova koji vrednosno istražuju polje istih mogu uočiti propuste i možda povezati krajeve udaljenih tačaka. Predosjećaj u snovima jeste validan, ali biti jak i posmatrati sa distance dok se stvari ne dovedu u red, zahtijeva ogromnu količinu discipline i snage.
Loše se nosimo sa predosjećajima, ali to je upravo ono što moramo. Ne preostaje nam ništa drugo. Pomislim često da je sasvim nepotrebno uvlačiti se u sumnjivo tle milionskih pretpostavki, koje obitavaju sa one strane, te da je dovoljna šolja toplog čaja da zagrije ledenu paučinu što se nakupila po unutrašnjim slojevima bića i tako pomogne čovjeku da dostigne zaborav, jer u boju sa titanima i Zevs gubi dio sebe.
Luka Minić
