Prošlo je malo vremena; Gregor ležaše sav klonuo, unaokolo je sve bilo tiho, a možda je to bio dobar znak. Uto je zazvonilo. Djevojka je, naravno, bila zaključana u svojoj kuhinji, pa je prema tome Greta morala poći otvoriti. Bijaše to otac; Gretin izgled bit će da mu je odao sve. Greta odgovaraše prigušenim glasom; očito priljubivši lice uz očeve grudi: »Majka se onesvijestila, no sada joj je već bolje. Gregor je pobjegao.« »Pa to sam i očekivao«, reče otac, »ta ja sam vam to vazda govorio, ali vi ženske glave nećete slušati.« Gregoru bijaše jasno da je otac loše protumačio Gretino odveć kratko objašnjenje te predmnijevao da je Gregor počinio neko nasilje. Zato je Gregor sada morao pokušati umiriti oca, jer da mu sve objasni, za to nije imao ni vremena ni mogućnosti. I zato pobježe do vrata svoje sobe te se priljubi uz njih, tako da bi otac odmah pri ulasku iz predsoblja mogao vidjeti kako Gregor ima najbolju namjeru da se odmah vrati u svoju sobu te da nije potrebno silom ga otjerati natrag i da samo moraju otvoriti vrata, te će on smjesta nestati. No otac nije bio raspoložen da primijeti takve finese; »Ah!« usklikne već ulazeći, i to glasom kao da je bijesan i razdragan u isti mah.
Gregor makne glavu s vrata, te je digne gledajući oca. On doista nije zamišljao oca ovakvog kakav je sada stajao pred njim; u posljednje je vrijeme, doduše, uslijed gmizanja na onaj posebni način, zanemarivao da, kao prije, brine o onome što se u sobi događalo, te je, zapravo, morao biti spreman na to da će naići na izmijenjene prilike. No ipak, ipak, je li to još bio isti otac? Isti čovjek koji je, nekoć, umoran, ležao utonuo u postelju kada bi se Gregor spremao na poslovno putovanje; koji ga je ranije dočekivao u naslonjaču, zaogrnut kućnim ogrtačem; koji uopće nije bio sposoban ustati, te samo u znak radosti širio ruke, koji je pri rijetkim zajedničkim šetnjama u neke nedjelje u godini i o najvećim praznicima hodao između Gregora i majke, što su ionako išli vrlo polagano — a on još polaganije — umotan u staru kabanicu, te se kretao uvijek oprezno, pipajući palicom tapkao naprijed i, kada bi htio nešto reći, gotovo je uvijek zastao i povukao svoje pratioce bliže k sebi? No sada se držao sasvim uspravno, obučen u zategnutu plavu uniformu sa zlatnim pucetima, kakvu nose bankovni podvornici; nad visokim tvrdim okovratnikom kaputa širio mu se krupan podvoljak; ispod čupavih obrva sijevao je oštar i pažljiv pogled crnih očiju; inače razbarušena kosa bila je vrlo pomnjivo začešljana u blistavu frizuru sa razdjeljkom. Snažnim zamahom bacio je kapu, na kojoj bijaše utkan zlatan monogram, vjerojatno nekakve banke, u velikom luku na kanape te pošao, zabacujući skutove svoje dugačke uniforme, s rukama u džepovima hlača, ozlojeđena lica, prema Gregoru. Bit će da ni sam nije znao što hoće; ipak je noge dizao neobično visoko, i Gregor se čudio divovskoj veličini njegovih potplata. Ali Gregor se pri tome nije zaustavljao; ta već je od prvog dana svoga novog života znao kako otac smatra da je prema njemu samo najveća strogost na mjestu. I stoga je trčao ispred oca, zastajkivao kada bi otac zastao, te odmah zatim ponovo trčao naprijed kada bi se otac samo pomakao s mjesta.
Tako su nekoliko puta obigrali sobu, a da se ništa značajna nije desilo; štaviše, sve to uslijed sporog tempa i nije bilo nalik na proganjanje. Zato je i Gregor zasada ostao na podu, pogotovu zato što se bojao da bi otac njegov bijeg po zidovima ili po stropu mogao smatrati za neku posebnu pakost. Gregor je, doduše, morao sebi priznati da čak ni ovo trčanje neće moći dugo izdržati, jer dok bi otac učinio jedan korak, on je morao izvoditi bezbroj kretanja. Već se pojavila zadihanost, a ni prije nije imao posve zdrava pluća u koja se mogao pouzdati. I dok se tako gegao i teturao da bi skupio sve snage za trk, jedva otvorenih očiju, a u svojoj tuposti nije ni pomišljao na neki drugi spas osim trčanjem; a kada je gotovo već zaboravio da se može penjati i po zidovima, što su, istina, bili zabarikadirani pomno izrezbarenim namještajem s mnogo šiljaka i zubaca — tada proletje nešto olako bačeno, pade tik uz njega te se kotrljaše pred njim. Bijaše to jabuka, a čas zatim poletje i druga; Gregor se od straha ukoči; ne bi koristilo da nastavi trčati, jer otac je odlučio da ga bombardira. Napunio je džepove jabukama iz zdjele za voće na kredencu te je, isprva ne nišaneći točno, bacao jabuku za jabukom. Te male crvene jabuke kotrljale su se kao elektrizirane po podu te se sudarale. Slabo bačena jabuka okrzne Gregorova leđa ali se odbije od njih, a da ga nije ozlijedila. No jabuka koja je odmah za njom hitnuta na nj naprosto mu se zarine u leđa; Gregor se htjede odvući dalje, kao da bi se neočekivana, nepojmljiva bol mogla stišati ako promijeni mjesto; ali se osjećao kao prikovan pa se ispružio s potpuno poremećenim čulima. Samo je s posljednjim pogledom još vidio kako se naglo otvoriše vrata njegove sobe, a ispred sestre koja je vikala, istrčala majka u košulji, jer sestra joj bijaše skinula haljinu da bi joj, dok je ležala u nesvjestici, olakšala disanje, i kako je majka potom trčala prema ocu, dok su joj slabo vezane suknje jedna za drugom klizile na tle, i kako je, spotičući se o te suknje, navalila na oca i, zagrlivši ga i potpuno srastavši s njim — ali sada je Gregora već izdao vid — i, s rukama obgrlivši očev potiljak, tražila da poštedi Gregorov život.
III
Teška Gregorova rana, od koje je patio više od mjesec dana — jabuka je, kako se nitko nije usudio da je odstrani — ostala zarivena u tijelo kao vidljiva uspomena — čak je i oca kanda podsjetila da je Gregor, usprkos svom sadašnjem tužnom i gadnom obliku član obitelji, s kojim se ne smije postupati kao s neprijateljem, već da obiteljska dužnost zahtijeva da odvratnost prema njemu uguši i da mu je trpjeti i samo trpjeti. I premda je sada Gregor zbog svoje rane zauvijek izgubio mnogo od svoje pokretljivosti te mu, povremeno, trebalo, kao starom invalidu nekoliko beskonačnih dugih minuta da prijeđe preko sobe — na puzanje uvis više nije mogao ni pomisliti — on je za to pogoršanje svojega stanja dobio, kako je mislio, posve dovoljnu naknadu time što su sada s večeri uvijek otvarali vrata sobe za dnevni boravak — koju je već sat-dva prije toga oštro promatrao — te je ležeći u mraku svoje sobe, a nevidljiv iz susjedne sobe, mogao vidjeti čitavu obitelj za osvijetljenim stolom i, tako reći sa sveopćim odobrenjem, slušati što govore, što je, dakle, bilo potpuno drugačije negoli prije. Razumije se da to više nisu bili oni živahni razgovori od nekoć, na koje je Gregor u malim hotelskim sobama pomišljao s izvjesnom čežnjom, kada bi se, posustao, morao svaliti u vlažnu postelju. Sada bi obično svi bili vrlo tihi. Otac bi ubrzo nakon večeri zaspao u svom naslonjaču; majka i sestra bi jedna drugu opominjale da budu tihe; majka je, duboko sagnuta pod svjetiljkom, šivala fino rublje za neki dućan s pomodnom robom; sestra, koja je primila mjesto prodavačice, učila je uvečer stenografiju i francuski da bi jednom, možda, dobila bolje namještenje. Ponekad bi se otac probudio i, kao da uopće nije svjestan da je drijemao, rekao majci: »Kako dugo večeras opet šiješ!« te bi odmah ponovo zaspao, dok bi se majka i sestra jedna drugoj umorno smiješile.
Otac se s izvjesnom tvrdoglavošću opirao da čak i kod kuće skine služinsku uniformu, i dok je kućni ogrtač nekorisno visio na klinčanici, on bi potpuno obučen drijemao na svojem mjestu, kao da je svakog trenutka spreman za službu te i ovdje čeka da čuje glas pretpostavljenog. Zato je uniforma, koja već od samog početka nije bila posve nova, gubila od svoje čistoće, usprkos svoj majčinoj i sestrinoj brižnosti, i Gregor bi gotovo čitavu bogovetnu večer gledao u ovo odijelo prepuno mrlja sa vazda očišćenim zlatnim pucetima, u kojoj je stari čovjek vrlo neudobno ali ipak mirno spavao. Tek što bi sat otkucao deset, majka se trudila da oca blagim nagovaranjem probudi te da ga onda uvjeri kako je vrijeme da legne u postelju, jer to ionako nije pravo spavanje, koje je ocu, koji se u šest dizao, bilo prijeko potrebno. Ali u tvrdoglavosti koja ga je obuzela otkako je bio podvornik, uvijek je uporno tražio da ostane za stolom, premda bi redovito zaspao, a i onda se samo s najvećom mukom dao natjerati da stoliću zamijeni krevetom. Ma kako majka i sestra u takvoj prilici na nj navaljivale kratkim opomenama, on bi po četvrt sata polako vrtio glavom, držao oči sklopljene te ne bi ustajao. Majka bi ga potezala za rukav, sestra mu tepala na uho da bi pomogla majci, ali kod oca to nije upalilo. On bi samo još dublje tonuo u naslonjač. Tek kada bi ga žene primile pod miške, pogledao bi naizmjence na majku i sestru te običavao reći: »I to ti je život. Je li to spokojstvo u starim danima?« I naslonjen na obje žene, on bi polako i s mnogo natezanja, kao da je to za nj samoga najveći teret i pokora, dopustio da ga žene odvedu do vrata, a odonud bi samostalno pošao dalje, dok bi majka brže-bolje bacila svoje šiće, a sestra hitnula pero, da bi potrčale za ocem i dalje mu pomagale, ako bi se za to ukazala potreba. Tko je u toj od rada iscrpenoj i premorenoj obitelji imao vremena da se brine za Gregora više nego što je bezuvjetno bilo potrebno?
U kućanstvu se sve više štedjelo; djevojku su sada ipak otpustili; grdosija od dvorkinje, sva koščata, bijele kose što joj lepršala oko glave, dolazila bi jutrom i uvečer da obavi najgrublje poslove; sve drugo obavljala je majka uza svoje neprestano šivenje. Čak se događalo i to da su prodavali različite komade porodičnog nakita, što su majka i sestra prije, presretne, nosile na zabavama i svečanostima, kako bi Gregor to uvečer doznavao iz općeg razgovora o postignutim cijenama. No najviše bi se uvijek jadali kako prema sadašnjim prilikama i odveć veliki stan ne mogu napustiti, jer se nije moglo ni pomisliti kako da presele Gregora. No Gregor je, dakako, uviđao da to nije bilo samo iz obzira prema njemu što je sprečavalo selidbu, jer njega bi, dakako, lako prenijeli u kakvom zgodnom sanduku s nekoliko rupa za zrak; to što je, uglavnom, odvraćalo obitelj od selidbe, to su prije svega bile posvemašnja beznadnost i pomisao na to da ih je snašla nesreća kao nikoga drugog u čitavom njihovu krugu rođaka i znanaca. To što je svijet tražio od siromašnih ljudi, oni su činili do krajnjih granica; otac je malim bankovnim činovnicima donosio doručak, majka se žrtvovala za rublje stranih ljudi, sestra je na zahtjev mušterija za tezgom trčala amo-tamo, ali za još više nisu dostajale snage obitelji. A rana u leđima ponovo bi počela Gregora boljeti, kada bi se majka i sestra vratile, pošto su oca smjestile u postelju, puštale bi svoj posao neobavljen, primaknuvši se jedna drugoj i sjedeći, gotovo obraz uz obraz; a kada bi majka potom pokazujući na Gregorovu sobu, rekla: »Greto, zatvori ona vrata«, te kada bi Gregor onda opet bio u mraku, dok bi u pokrajnjoj prostoriji žene plakale, te im se suze miješale, ili čak bez suza buljile u stol. Dane i noći provodio je Gregor gotovo bez ikakva sna. Gdjekad bi pomislio da pri sljedećem otvaranju vrata preuzme obiteljske stvari u svoje ruke, sasvim kao prije; u njegovim se mislima opet, nakon dugo vremena pojavljivali šef i prokurist, trgovački pomoćnici i šegrti, onaj tako tupoglavi sluga, dva-tri prijatelja iz drugih tvrtki, neka sobarica u palanačkom svratištu, drago, letimično sjećanje, jedna blagajnica iz kitničarskog dućana — kojoj je ozbiljno, ali odveć dugo udvarao — svi su se oni javljali ispomiješani sa strancima ili već zaboravljenim osobama, ali mjesto da njemu i njegovoj obitelji pomognu, svi su bili nepristupačni, i njemu je bilo drago kada bi opet nestali. A zatim opet ne bi osjećao ni najmanje volje da tu pomaže svojoj obitelji, prožimao bi ga samo bijes što su loše postupali s njim, i premda nije mogao ništa zamisliti na što bi imao apetita, ipak bi snovao o tome kako da dopre u smočnicu, da tamo uzme od onoga što mu pripada, iako ne bi bio gladan.
Ne razmišljajući više o tome čime bi se Gregoru naročito moglo ugoditi, sestra bi u hitnji gurnula nogom bilo kakvo jelo u Gregorovu sobu, prije nego što bi ujutro i u podne otrčala u dućan, da bi ga navečer, ne mareći za to je li on već okusio jelo ili je — kako bi najčešće bilo — ostalo još sasvim netaknuto, odstranila jednim zamahom metle. Uređivanje sobe, što je sada vazda uvečer obavljala, uopće se ne bi dalo brže svršiti. Tragovi prljavštine vukli su se prugasto duž zidova, tu i tamo ležale su gomilice prašine i nečistoće. U prvo vrijeme bi se Gregor pri sestrinom dolasku postavljao u naročito uočljive uglove, da bi joj tim položajem pokazao svoje negodovanje. Ali nesumnjivo je ondje mogao ostati nedjelje i nedjelje a da se sestra ne bi popravila; ta ona je, baš kao i on, primjećivala prljavštinu, no naprosto je odlučila da je ne briše. Pri tom je bdjela s nekom za nju sasvim novom osjetljivošću, koja je uopće spopala cijelu obitelj, nad time da čišćenje Gregorove sobe bude njoj prepušteno. Jednom je majka podvrgla Gregorovu sobu velikom čišćenju koje joj je uspjelo tek nakon upotrebe nekoliko čabrova vode — ta silna vlaga je, doduše, vrijeđala i Gregora koji je, ispružen, ogorčen i nepomičan ležao na kanapetu — ali kazna za majku nije izostala. Jer čim je uvečer primijetila promjenu u Gregorovoj sobi, sestra je, silno uvrijeđena, otrčala u sobu za dnevni boravak i, usprkos tome što je majka preklinjući dizala ruke, briznula u grčevit plač, što su ga roditelji — otac je dakako usplahireno skočio sa naslonjača — isprva začuđeni i bespomoćni promatrali; dok se i oni nisu počeli uzrujavati; otac je zdesna predbacivao majci što nije sestri prepustila čišćenje Gregorove sobe, slijeva, pak, na sestru vikao da više nikada neće smjeti čistiti Gregorovu sobu; dok se majka mučila da oca, koji je od uzbuđenja bio van sebe, odvuče u spavaću sobu, a sestra je, tresući se od jecanja, svojim malim pesnicama udarala po stolu, Gregor je glasno siktao od bijesa što nikome nije dolazilo na pamet zatvoriti vrata i njega poštedjeti toga prizora i takve galame.
No čak kada je sestri, iscrpljenoj od posla u dućanu, dojadilo da se, kao prije, brine za Gregora, majka je još nipošto nije morala zamijeniti te ne bi bilo potrebno da zanemare Gregora. Jer sada je tu bila i dvorkinja. Ta stara udovica, koja je, zahvaljujući snažnoj koščatoj strukturi, u životu sigurno i ono najteže već preturila preko glave, nije osjećala neku pravu odvratnost prema Gregoru. A mada uopće nije bila radoznala, jednom je slučajno otvorila vrata Gregorove sobe te spazivši njega, koji je, sav iznenađen, počeo juriti amo-tamo premda ga nitko nije progonio, zastala zapanjena, sklopivši ruke u krilu. Otada ne bi propuštala da jutrom i uvečer malko odškrine vrata i proviri u sobu. Isprva ga je i dozivala k sebi riječima koje je valjda smatrala ljubaznim, kao »De, dođi malko k meni, stari govnovalju!« ili »Pogledajte samo ovog starog govnovalja!« Na takvo oslovljavanje Gregor uopće nije odgovarao, već je ostajao nepomično ležati na svojemu mjestu, kao da se vrata uopće nisu otvorila. Kada bi toj staroj dvorkinji radije bili zapovjedili da njegovu sobu svaki dan očisti, mjesto da je puste da ga, kad god joj se prohtije, bez ikakve koristi uznemirava! Jedanput u rano jutro — jaka je kiša, možda već predznak proljeća na pomolu — snažno udarala o prozore — bijaše Gregor, kada je dvorkinja počela da se okomljuje na nj, toliko ogorčen da se, doduše sporo i iznemoglo, pokrenuo kao da će na nju nasrnuti. No dvorkinja, daleko od toga da se uplaši, samo dohvati i visoko diže stolicu što se nalazila blizu vrata, i dok je širom razjapljenih usta tako stajala, jasno se odražavala njena namjera da ih zatvori tek onda kada stolica u njenoj ruci tresne po Gregorovim leđima. »Nećeš, dakle, dalje?« upita, pošto se Gregor opet okrenuo, te vrati stolicu mirno u kut.
Sada Gregor gotovo ništa više nije jeo. Samo kada bi slučajno prošao kraj pripremljenog jela uzeo bi zalogaj u usta kao da se želi igrati, držao ga u ustima sate i sate, te ga zatim obično ispljunuo. Isprva je mislio da ga tuga zbog jadnog stanja u kojemu se nalazi njegova soba odvraća od jela, no upravo se s tim promjenama u sobi vrlo brzo pomirio. Bijahu se navikli da u tu sobu potrpaju stvari koje se nigdje drugdje ne bi dale smjestiti, a takvih je bilo mnogo, jer su jednu sobu svoga stana iznajmili trojici stanara. Ta ozbiljna gospoda — sva trojica su bila bradata, kako je Gregor jednom ustanovio gledajući kroz pukotinu u vratima — bila su vrlo pedantna, da je to bilo već neugodno, i to ne samo u svojoj sobi već, budući da su se ovdje nastanili, i u cijelom kućanstvu, dakle naročito u kuhinji. Nepotrebne, a pogotovu prljave tričarije nisu trpjeli. Osim toga, veći dio namještaja su sami donijeli. Iz toga razloga su mnoge stvari, koje se, istina, ne bi dale prodati, ali ih također nisu htjeli baciti, postale suvišne. Sve su to selili u Gregorovu sobu. Isto tako i sanduk s pepelom i kantu za smeće iz kuhinje. Sve što bi god načas postalo neupotrebljivo, dvorkinja bi, kojoj se vazda vrlo žurilo, naprosto hitnula u Gregorovu sobu; na svu sreću, Gregor bi obično vidio sam taj predmet i ruku koja ga je držala. Dvorkinja je, možda, imala namjeru da u pogodnoj prilici sve predmete opet iznese ili pak, da ih sve zajedno najednom izbaci, ali su, zapravo, ostali ležati ondje gdje su prvi put bile bačeni, da Gregor nije počeo bauljati kroz svu tu starudiju i stavio je u pokret, najprije iz nužde, jer inače nije imao nikakva slobodna prostora za puzanje, no poslije sa sve većim zadovoljstvom, premda se nakon takvih putešestvija, nasmrt umoran i tužan, sate i sate nije micao. Kako su stanari katkada i večeravali kod kuće u zajedničkoj sobi za dnevni boravak, vrata te sobe ostala su za mnogih večeri zatvorena, no Gregor se vrlo lako pomirio s tim otvaranjem vrata, jer su za mnogih večeri bila otvorena, a da se time nije koristio, već je, a da to obitelj ne bi ni primijetila, ležao u najmračnijem uglu svoje sobe.
No jednom je dvorkinja ostavila odškrinuta vrata što vode u njegovu sobu; a ostala su tako otvorena i onda kada su stanari došli i upalili svjetlo. Sjeli su uvrh za stol, gdje su prije otac, majka i Gregor jeli, rastvorili ubruse te dohvatili noževe i viljuške. Odmah se na vratima pojavila majka sa zdjelom mesa, a tik za njom sestra sa zdjelom razom punom krumpira. S jela se dizala gusta para. Stanari se sagnuše nad zdjele stavljene pred njih, kao da ih žele prije nego što otpočnu jesti, ispitati; i zbilja je onaj koji je sjedio u sredini te su ga druga dvojica kanda smatrala autoritetom, razrezao jedan komad još u zdjeli, očigledno s namjerom da bi ustanovio je li dovoljno meko i ne treba li ga, možda, poslati natrag u kuhinju. Bio je zadovoljan, a majka i sestra, koje su napeto promatrale što radi, počele se, kao da im je odlanulo, smiješiti. Sama obitelj jela je u kuhinji. Ipak je otac, prije nego što je pošao u kuhinju, ušao u tu sobu te bi, uz jedan jedini naklon, s kapom u ruci, prošetao oko stola. Svi su se stanari digli i progunđali nešto u brade. Pošto su ostali sami, jeli su gotovo u savršenoj šutnji. Gregoru se činilo čudno da se iz zbrke svakakvih šumova što nastaju pri jelu bez prestanka najjasnije čulo žvakanje zubiju, kao da su time htjeli Gregoru pokazati da su za jedenje potrebni zubi i kako se ni s najljepšim bezubim čeljustima ne može ništa učiniti. ‘Ta ja imam apetita?’ pomisli Gregor zabrinuto, ‘ali ne za ove stvari. Kako li se ti stanari dobro hrane, a ja pogiboh od gladi!’ Upravo te večeri — Gregor se nije sjećao da je za sve to vrijeme čuo zvuke violine — oni su zazvučali iz kuhinje. Stanari su već završili večeru, onaj u sredini izvukao je novine, onoj drugoj dvojici dao svakome po jedan list, i sada su, zavalivši se u stolice, čitali i pušili. Kada je violina počela svirati, oni posluhnuše, digoše se i pođoše na prstima do vrata predsoblja, gdje su, zbijeni jedan uz drugoga, zastali. Mora da su ih čuli iz kuhinje, jer otac povika: »Je li gospodi, možda, smeta sviranje? Možemo odmah prestati.« »Naprotiv«, reče onaj gospodin iz sredine, »ne bi li gospođica mogla doći k nama i svirati u sobi, ta ovdje je mnogo udobnije i prijatnije!« »O, molim lijepo«, usklikne otac kao da je on svirač. Gospoda se vratiše u sobu i čekahu. Uskoro dođe otac sa stalkom za note, za njim majka s notama i sestra s violinom. Sestra je mirno pripremala sve potrebno za sviranje; roditelji koji prije nisu nikada iznajmljivali sobe, te su zato pretjerivali u učtivosti, nisu se ni usudili sjesti na vlastite stolice; otac se oslonio na vrata, desnu ruku ugurao između dva puceta zakopčane livreje; no majci je jedan od gospode ponudio stolicu, i ona je sjedila, budući da ju je ostavila gdje ju je gospodin slučajno bio postavio, po strani u jednom uglu. Sestra poče svirati; otac i majka su, svako sa svoje strane, pažljivo pratili kretnje njenih ruku. Privučen svirkom, Gregor se odvažio da se malko približi te je glavom dopro već u sobu za dnevni boravak. Jedva da se čudio što je u posljednje vrijeme uzimao tako malo obzira na druge; prije se ponosio tom svojom obzirnošću.
A upravo je sada imao mnogo više razloga da se krije, jer zbog prašine što je posvuda ležala po njegovoj sobi i zaprhnula pri najmanjim kretnjama, bio je i on sav pokriven prašinom; na leđima i bokovima vukao je sa sobom konac, kose, ostatke jela; njegova ravnodušnost prema svemu bila je tako velika, a da ne bi, kao prije, po nekoliko puta na dan, polegao na leđa i čistio se, trljajući se na sagu. No usprkos tome stanju, nije se nimalo ustručavao malko se pomaknuti naprijed po besprijekorno čistim podnicama sobe za dnevni boravak. Doduše, nitko nije na nj obraćao pažnju. Obitelj bijaše potpuno zaokupljena svirkom violine, stanari, naprotiv, koji su se isprva, s rukama u džepovima hlača, postavili odveć blizu sestrinu stalku za note, tako da su svi mogli gledati u note, što je sestru moralo smetati, ubrzo se su, pognute glave, i razgovarajući poluglasno, povukli do prozora, gdje su i ostali, dok ih je otac zabrinuto promatrao. Sada se doista i odveć jasno vidjelo da su se prevarili u svojoj pretpostavci da će slušati lijepo ili zabavno sviranje na violini, da im je cijela ta izvedba već do grla te samo još iz učtivosti dopuštaju da ih se ometa u njihovu miru. Osobito po načinu kako su na usta i kroz nozdrve otpuhivali dimove od cigare, moglo se zaključiti da su vrlo nervozni.
Pa ipak, sestra je tako lijepo svirala. Lice joj bilo nagnuto u stranu, pogled joj pažljivo i tužno prelazio po redovima nota. Gregor otpuza još malko naprijed, držeći glavu tik uz pod da bi, ako bi to bilo moguće, sreo njen pogled. Je li on bio životinja kada ga je muzika toliko uzbuđivala? Bilo mu je kao da mu se pokazuje put do nepoznate hrane za kojom je tako čeznuo. Odlučio je da prodre sve do sestre, da je povuče za suknju te da joj tako natukne neka radije dođe sa svojom violinom u njegovu sobu, jer ovdje nitko ne cijeni njeno sviranje onoliko koliko bi ga on cijenio. On da je više neće puštati iz svoje sobe dokle god bude živio; sada mu je njegov zastrašujući izgled po prvi put imao koristiti; nalazit će se istovremeno na svim vratima svoje sobe i frktat će na sve napadače; a sestra neće ostati kod njega na silu, već od svoje volje; sjedit će uz njega na kanapetu, nagnuti uho k njemu, a on će joj onda povjeriti kako je imao čvrstu nakanu da je pošalje u konzervatorij, i da bi to, da mu se nije desila ova nesreća, prošlog Božića — a Božić je posigurno već prošao? — svima rekao, ne mareći ni za kakve prigovore. Na tu izjavu sestra bi od ganuća briznula u plač, a Gregor bi se uspravio sve do njena ramena i poljubio u vrat koji ona, otkako je radila u dućanu, nije omatala nikakvim vrpcama ili okovratnikom.
Franc Kafka
nastaviće se
