Skeptičke crte, tako rijetke kod crkvenih očeva, danas se smatraju modernim. Jasno, pošto je hrišćanstvo odigralo svoju ulogu – ono koje je od svojih početaka najavljivalo svoj kraj, sada je predmet naslađivanja.
*
Kad god vidim nekog pijanog, prljavog, smrdljivog klošara, koji sa svojom flašom nepomično leži na ivici pločnika, pomislim na čovjeka sutrašnjice.
*
Iako teško poremećen, govorio je banalnost za banalnošću. S vremena na vrijeme, poneka opaska koja približava kretenizam i genija. U svakom slučaju potrebno je da iščašenje mozga nečemu služi.
*
Kad povjerujemo da smo postigli određeni stepen ravnodušnosti, sve revnosne smatramo komedijašima, računajući tu i osnivače religija. No, ne učestvuje li i ravnodušnost u komedijašenju. Ako su djela izmotavanje, nije li to i samo odbijanje čina: ipak jedno otmeno izmotavanje.
*
Njegova nehajnost ostavlja me zbunjenim i zadivljenim. Nigjde nije žurio, ni prema čemu se nije ravnao, ničim se nije oduševljavao. Reklo bi se da je pri rođenju progutao neko sredstvo za umirenje koje djeluje i sada i koje mu dopušta da zadrži svoj neuništivi smiješak.
*
Milost za onog koji, iscrpivši svoje zalihe prezira, ne zna kakva osjećanja da gaji prema drugima i samom sebi!
*
Raskinuvši sa svojim prijateljima, odsječen od svijeta, čitao mi je s ruskim naglaskom, gotovo neizbježnim u datoj prilici, početak knjige nad knjigama. Kad je došao do mjesta gdje je Adam skrivio svoj izgon iz Raja, ostade zamišljen i pogleda u daljinu, dok sam ja manje-više razgovjetno govorio sebi kako će ljudi, nakon milenijuma lažnih nadanja, razljućeni što su varali, najzad pronaći smisao prokletsgva i tako postati dostojni svog pretka.
*
Ako je Majster Ekhart jedini “skolastičar” kojeg još možemo čitati, onda je to stoga što je kod njega dubina uvijek praćena šarmom, a to je rijetka prednost u epohama intenzivne vjere.
*
Dok slušamo neki oratorij, kako možemo dopustiti da ta preklinjanja, ti izljevi ganutosti ne kriju nikakvu stvarnost niti se ikome obraćaju, da iza njih nema ništa i da se oni moraju zauvijek izgubiti u vazduhu?
*
Neki evropski industrijalac koji je boravio u jednom indijskom selu čiji su stanovnici tkali šalove od kašmira, lati se propitivanja nesvjesnih postupaka koje primjenjuju tkači. Nakon što ih je temeljno izučio, vjerovao je da bi bilo dobro da ih otkrije ovim priprostim ljudima, koji potom izgubiše svaku spontanost i postadoše vrlo rđavi radnici. Preveliko razmišljanje ometa svaki čin. Previše raspravljati o seksualnosti znači sabotirati je. Erotizam, pošast svih društava u raspadanju, jest napad na instinkt i organizovana impotencija. Ne možemo razmišljati o podvizima koji se ostvaruju bez razmišljanja, a da se ne izložimo opasnosti. Orgazam nije nikad bio filozofski događaj.
*
Moja zavisnost od klime uvijek će me sprečavati da dopustim autonomiju volje. Meteorologija odlučuje o boji mojih misli. Nema nikog ko bi od mene bio u manjoj mjeri determinista, ali šta ja tu mogu? Čim zaboravim da imam tijelo, povjerujem u slobodu. Čim me tijelo opomene i nametne mi svoje jade i hirove, izgubim ovu vjeru. Ovdje je Monteskje na mjestu: “Sreća ili nesreća zasniva se na određenim svojstvima organa”.
*
Da sam ostvario ono što sam želio – da li bih zbog toga danas bio zadovoljniji? Sigurno ne. Zaputivši se na dalek put, prema krajnostima samog sebe, dok sam putovao posumnjao sam u svoj zadatak i u sve zadatke.
*
Obično pod uticajem samoubilačkog raspoloženja, zaluđujemo se nekim bićem ili idejom. Kako nam se rasvjetljava suština ljubavi i fanatizma!
*
Nema veće prepreke izbavljenju od potrebe za neuspjehom.
*
U uobičajenom smislu, spoznati znači promijeniti mišljenje o nečemu, apsolutno spoznati znači promijeniti mišljenje o svemu. Prosvjetljenje predstavlja korak dalje: ono je izvjesnost da ubuduće nikad više nećemo biti nasamareni, ono je posljednji pogled na iluziju.
*
Upinjem se da zamislim kosmos bez… mene. Srećom, smrt je tu da otkloni nedostatak moje mašte.
*
Kako naše mane nisu površinski nedostaci, nego su sam temelj naše prirode, mi ih ne možemo ispraviti a da prirodu ne izopačimo.
*
Mislim da u cjelokupnom Marksovom djelu nema ni jedna jedina nepristrasna misao o smrti. …To je govorio sebi na njegovom grobu u Highgate.
*
Prije bih žrtvovao život nego bio neophodan za bilo šta.
*
U vedskoj mitologiji ko god se znanjem uzdigne – narušava udobnost neba. Bogovi, uvijek na oprezu, žive u strahu da ne budu nadmašeni. Je li Gospodar Postanja postupio drugačije? Nije li on uhodio čovjeka jer je od njega strahovao zato što je u njemu vidio takmaca. Shvatamo, u tim uslovima, želju velikih mistika da izbjegnu Boga, njegove granice i jade, kako bi se u Božanskom oslobodili ograničenja.
*
Umirući postajemo gospodari svijeta.
*
Kad se povratimo od nekog prekomjernog oduševljenja, opet ludovati za nekim bićem čini nam se toliko nepojmljivim da to ne može zamisliti niko, čak ni insekt, koji ne grca u zabludama.
*
Moja je misija da sagledam stvari onakve kakve jesu. Sasvim suprotno jednoj misiji…
*
Doći iz zemlje u kojoj neuspjeh predstavlja obavezu i u kojoj je “Nisam se mogao dokazati” lajtmotiv svakog povjeravanja.
*
Ne mogu da se prilagodim nikakvoj sudbini. Sazdan sam da postojim prije rođenja i poslije smrti, ali ne i za vrijeme samog postojanja.
*
Te noći, u kojima se uvjeravamo da su svi napustili ovaj svemir, čak i mrtvi, i da smo posljednje živo biće, poslednja utvara.
*
Da bismo se uzdigli do samilosti, mučenje samog sebe treba dovesti do zasićenosti, do gađenja, jer onaj najviši stepen mučnine simptom je zdravlja, nužan uslov da bismo gledali preko sopstvenih jada i briga.
*
Nigdje onog istinskog; posvuda simulakrumi, od kojih ne smijemo ništa očekivati. – Čemu onda začetnoj obmani dodavati sve one koje pridolaze i iz dana u dan je demonskom pravilnošću potvrđuju?
*
“Sveti Duh nije skeptičan”, uči nas Luter. Ne mogu svi biti skeptični, a to je svakakošteta.
*
Malodušnost, uvijek u službi saznanja, otkriva nam drugu stranu, tamnu unutrašnjost bića i stvari. Otuda osjećaj nepogrešivosti koji nam ona daje.
*
U besanim noćima opažamo čisto prolaženje vremena, ogoljeno vrijeme svedeno na suštinu proticanja, bez diskontinuiteta trenutaka. Sve iščezava. Posvuda se uvlači tišina. Slušamo, a ne čujemo ništa. Čula se više ne usmjeravaju prema izvanjskom… Prema kakvom izvan? Proždiranje kojeg nadživljava ovo čisgo prolaženje kroz nas, i koje smo mi, i koje će prestati samo sa snom ili danom.
*
Ozbiljno ne ulazi u definiciju egzistencije, tragično ulazi, jer u sebi sadrži ideju avanture, bezrazložne nesreće, dok ozbiljno traži neki cilj. No, velika originalnost egzistencije sastoji se u tome što ne sadrži ni jedno ni drugo.
*
Kad nekog volimo, priželjkujemo da ga zadesi neka velika nesreća kako bi mu bili privrženiji.
Emil Sioran
