Bacao sam kamenčiće u rijeku
Bacao sam kamenčiće u rijeku. Nijedan nije napravio iste krugove u vodi, nijedan zvuk nije bio isti. Objašnjavao sam to Silviji.
Onda sam probao da da idem apsolutno istom putanjom svakog jutra. Od kuće do trga, trotoarom do semafora, prelazak ulice, čekanje ili ne, pored trafike, prodavnice, cvijeća i pekare, istim putem svakog dana. I šta da radim kada poraz postaje moja svakodnevica. Pored svih stvari koje su me ometale (biciklisti, žurni prolaznici, čak i jedan pas) šestog dana sam stao i nasmijao se pred veličinom svog poraza. Ulica ka trgu je bila zatvorena, teške mašine su razbijale asfalt, nijesam nikoga ništa pitao jer nijesam znao jezik, a i da sam pitao rekli bi mi samo ono što sam i sam znao jer sam vidio. Nasmijao sam se veličini svog poraza i svojoj ništavnosti u poretku stvari koji nikako nijesam razumijevao. Nasmijao se, široko.
