Kad je Tales umro, Pitagora je imao oko 45 godina, a budući da je bio mlađi, nadživio je i drugu dvojicu miletskih filozofa. Pitagori nije bilo nepoznato, šta je postigla miletska filozofija, a naročito je Anaksimandar imao na njega utjecaj. O Pitagori se ne zna pouzdano šta je sve baš on učio, jer ništa nije pisao, pa je prikazivanje tog učenja bilo otežano i samom Aristotelu, koji stoga tu filozofiju ne svodi isključivo na Pitagoru. već na školu kao cjelinu.
Pitagora (oko 580—500) bio je sa ostrva Sama, koje je napustio za vrijeme vladavine tirana Polikrata (537—522) i nastanio se u koloniziranoj Južnoj Italiji u gradu Krotonu, gdje je osnovao svoj savez, koji je najprije imao političku i religiozno-mističnu djelatnost, a zatim i naučnu.
Taj savez je bio vrlo utjecajan protivnik demokratskog uređenja i aktivno je sudjelovao kao aristokratska organizacija u političkim borbama protiv naroda (demosa), koji je sprovodio demokratsko uređenje. Mnogi pitagorovci su u tim borbama poginuli ili bili protjerani od strane demokrata, tako da je samo mali broj nadživio te događaje, i škola poslije toga nije mogla dugo djelovati. Tek i I. i II. stoljeću naše ere javlja se neopitagorovska škola i time je pitagorizam oživljen u novom vidu
Princip filozofije Pitagorine škole
Pitagorovci su u svom istraživanju prihvatili kao točno da je vanjski svijet materijalan, i da on objektivno egzistira. Nigdje nije zabilježeno, da bi svijet kao takav negirali ili osporavali njegovu prirodnost. Međutim, kod toga oni nisu smatrali najvažnijom odredbom, da je svijet materijalan, jer time još uvijek nije točnije određeno — kako se to materijalno, i ne samo materijalno već i misaono, spoznaje i u čemu je ono izraženo?
Pitagorovci su se bavili matematikom i mnogo su izučavali brojeve, pa su spoznali, da brojevi stoje u stanovitom odnosu i da izražavaju zakonitost objektivnog postojanja.
Zatim su u muzici otkrili, da su dužina žica i visina tonova proporcionalni i da se ta harmonija također može izraziti brojnim odnosom. Poslije te spoznaje nije preostalo mnogo, pa da svedu sve na brojeve i brojni odnos, t. j. kvantitet, pa je time cjelokupno istraživanje bilo upravljeno na spoznavanje brojnih odnosa.
Time predmet istraživanja prestaje biti sam bitak kao takav (miletska filozofija), a ističe se kao najvažnije pitanje problem kvantiteta, i taj kvantitet, izražen određenim brojevima, predstavlja kao broj osnov, t. j. suštinu samih stvari. Broj tu još nema značenja Platonove ideje, t. j. da bi broj bio aktivna forma i uzor izvan pasivnog, materijalnog, nego je broj nešto misaono, pojmovno, što izražava realne odnose, stavljeno kao osnov svega što egzistira i što se spoznaje, čime je to idejno postavljeno kao suština materijalnoga. Ovdje je idealizam u svojoj klici. Važan je brojni odnos, ali brojni odnos je odnos nečega realnoga, t. j. najprije mora biti osnov, nešta tu postojeće, objektivno, egzistentno, a da se tek onda istražuje jedna njegova strana, na pr. kvantitet. Dakle, nije kvantitet nešto apstraktno, što je svemu osnov, nego s njim zajedno postoji supstancijalno, nešto određeno, pa suština toga ne može biti taj kvantitet, koji ne postoji, ako nema nečeg datog.
Pitagorovci imaju velikih zasluga, što su u filozofiju unijeli problem kvantiteta, t. j. da sve treba spoznati u brojnom odnosu, i time postavili matematsku spoznaju kao kriterij spoznavanja, što se vidi i iz fragmenta 4 mlađeg pitagorovca — Filolaja, t, j. da sve što se spoznaje ima brojno određenje, jer je nemoguće, da se bez njega išta shvati ili spozna. Međutim, pogrešno je bilo da je taj gnoseološki rezultat dobio ontološko značenje, i da je broj kao pojmovno, nematerijalno, postavljen kao trajno, osnovno svega uopće.
U tom učenju brojevi rastu do 10, a poslije 10 je dodavanje i ponavljanje. Tako je ≫sistem brojeva≪ postao zatvorena cjelina, a vrhunac svega je 10 kao sveobuhvatan i svemoćan, te prauzrok svega. To je shvaćanje Filolaja — i ono ide još dalje od prvobitnog učenja, — da je broj osnov — jer uzima broj 10 kao praosnov svega, te on u sebi sve ujedinjuje preko parnih i neparnih brojeva, koji egzistiraju unutar tog područja do svog vrhunca u broju 10.
Taj odnos izražen na području brojeva kao suprotnosti parnog — neparnog, a opet ujedinjeni na kraju kao harmonija — ima svoj paralelan tok i u samoj stvarnosti. Postoji 10 suprotnih parova koje nije bilo teško pronaći: 1. granica — neograničeno, 2. neparno — parno, 3. jedno — mnoštvo, 4. desno — lijevo, 5. muško — žensko, 6. ono što miruje — ono što se kreće, 7 ravno — krivo, 8. svijetlo — tama, 9. dobro — zlo, 10. kvadrat — raznostrano, ali sve te suprotnosti nisu u svojoj međusobnoj borbi, nego se odražavaju na osnovu ravnoteže, harmonije, čime je i stvarnost shvaćena kao mirna idealna cjelina u svom cjelokupnom egzistiranju.
Već su dosad izražena dva područja koja završavaju u idealnom stanju broja 10 — matematsko i prirodno — društveno. Ali, to prirodno dobija nov vid na području kozmosa kao cjeline. — cjeline, koja opet završava u sretnom i svetom broju 10, pa astronomska slika tog svijeta izgleda po svom redoslijedu ovako: u sredini je centralna vatra, a oko nje se sve okreće. Poslije centralne vatre slijede dva tijela: protuzemlja (antipod), Zemlja, Mjesec, Sunce, Merkur, Venera, Mars, Jupiter, Saturn i čvrsto zvjezdano nebo. Antipod Zemljin je postavljen, da bi dobili broj 10. Nebeska tijela imaju svoje putanje, sva se okreću i svojim kretanjem proizvode divne tonove (muzikalnu harmoniju), koju ljudi ne mogu čuti, jer je ljudsko uho nesavršeno i ne može to primati.
Područje fizikalno-astronomsko koje uči da se i zemlja okreće bilo je veliko dostignuće, koje je poslije ostalo zaboravljeno.
Nikola Kopernik (1473—1543) bio je vrlo zadovoljan kad je pronašao, da su pitagorovci učili o kretanju zemlje, i smatrao to važnim za svoj heliocentrični sistem, koji se suprotstavljao geocentričnom sistemu svijeta.
Ta matematsko-astronomska strana je pozitivan prilog pitagorovaca, jer oni su svojim izučavanjem i istraživanjem prvi zasnovali matematiku kao nauku. Ali, uslijed njihovog religiozno-mističnog nazora na čovjeka, njegov život i udes, pitagorovci, kao fizičari i matematičari, na kraju su se opet djelomično vratili na mističare, jer su težili da u svemu vide savršenost koja može biti izražena samo brojem i to najsavršenijim (10), što je opet moralo ostati kao tajna saveza, a ta matematska mistika brojeva možda nosi utjecaj orfičke mistike kultova i obreda za postizanje potrebnog spasa poslije smrti.
Religiozno – mistična strana Pitagorovaca
Naučno-matematska istraživanja u Pitagorinoj školi nisu ostala neovisna od religiozno-mističnog utjecaja, što se vidjelo Iz tendencije mistificiranja brojeva kao idealnog savršenstva nekog procesa, jer bi završena cjelina kao sveobuhvatna harharmonija — sa simbolom 10, postala oličenje sveg dostignuća.
Pitagorovci kao etičari u traganju— gdje se nalazi čovjekova savršenost i kada će ona biti realizirana, prihvatili su u svoje nazore orfički utjecaj, da je ono pravo u čovjeku samo duša, koja je okovana u tijelu, pa se odatle treba što prije spasiti. Ona će dugim selenjem kroz razna tijela ljudi i životinja to realizirati i bit će ponovno na svojoj prvobitnoj visini.
To učenje nije do Pitagore došlo iz Egipta, kako piše Herodot (II. 123), niti je takvo učenje u Egiptu postojalo, već je to donekle orfički utjecaj. Učenje o selenju duša nije moralo doći čak iz Indije, kao što neki misle, jer to može nastati na raznim područjima, kao što je i bilo, i da bude jedno neovisno od drugog, kao što je pokazao E. Rohde (1845—1898) u svom značajnom djelu: Psyche.
Grčki čovjek nije prihvatio tu misao, da on sam po sebi nije ništa, i da ga jedino duša čini boljim, koja će ipak poslije smrti tijela doživljavati razna neugodna putovanja, pa se to shvatanje, uslijed razvijene individualnosti (što ističe Hegel) nije ni moglo održati u grčkom svijetu, kao što je to bio slučaj u Aziji.
Cak to učenje nije bilo prihvaćeno u cjelini ni u samoj školi. To se vidi iz Platonovog dijaloga ≫Fedon≪ — gdje Filolajevi učenici, t. j. pitagorovci — Sitnija i Kebet stoje pod utjecajem Filolaja — da je duša harmonija tijela i da propada poslije njegove smrti. Ove materijalističke tendencije u psihologiji (t. j. psihičko počiva na fiziološkom)2 koje su suprotne Pitagorinom shvaćanju, a protiv kojih se borio i Platon, prihvatili su i Aristotelovi učenici Aristoksen i Dikajarh.
Na ovo materijalističko shvatanje izvršio je utjecaj pitagorovac Alkmeon (rođen u zadnjoj trećini 6. stoljeća prije n. ere) iz Krotona, koji je bio po zanimanju liječnik. On je vršio mnoge pokuse na životinjama i bavio se anatomijom i fiziologijom.
U svojim istraživanjima došao je do zaključka da je mozak centralni organ, koji upravlja svim ljudskim psihičkim funkcijama, i da se baš po svome mozgu čovjek razlikuje od životinja. Ova misao je tada bila nova, jer ranija shvaćanja o selenju duša — koje idu i kroz životinje — morala su dopustiti, da životinje i ljudi imaju zajedničke duše, i prema tome među njima ne bi bilo razlike. Iako je i Alkmeon mislio, da je duša besmrtna, on je ipak napustio to područje, da bi pokazao u čemu je vrijednost čovjeka, i proučavanjem fiziologije došao do zaključka, da je za čovjeka najvažniji njegov mozak, a ostalo je sekundarno. Čovjek se svojim mišljenjem (pomoću mozga) uzdiže iznad percepcija i time sebe spoznaje na višem stupnju misaone djelatnosti, i izdvaja se iz životinjskog carstva.
Alkmeonova teorija bila je negacija pitagorovske mistike i otvorila je nov pogled na čovjeka i njegovu vrijednost, koja ne odgovara starim pitagorovskim nazorima o duši i tijelu, niti mističnoj tendenciji, da je sve u svom odnosu usmjereno na to, da se negdje u cjelovitosti završi (broj 10), kako bi mirno egzistiralo u nekoj harmoničnoj cjelini. Takvo shvaćanje ne dozvoljava stalni napredak, pa sve što traži svoj završetak, ujedno uključuje tu i svoj prestanak. Nešto, što sve u sebi završava, postaje time kao apsolut, koji je sam u sebi dovoljno savršen i ne treba ništa drugo.
Pitagorovci su svojim učenjem izvršili utjecaj na Platona, o čemu će biti kasnije govora.
Branko Bošnjak
Grčka filozofija
