Proći će i ovaj snijeg što sipka po ovome koji ovo piše, pa kako da ne prođe i ovaj što piše i ovo što piše.
Proći će i pismena kojima se ovo kobajagi zapisuje, pa kako da ne prođe i ovaj kobajagi zapis o vječnosti…
Proći će i ovaj jezik kojim se glagolja, pa kako da ne prođu i oni besmrtnici koji su ovaj prolazni jezik proglasili vječnim…
Proći će i sve vječne knjige izatkane na vječnom jeziku, pa kako da ne prođu mušičave skribomanije trenutačnih skribomana koji su umislili da su neprolazni…
Proći će čak i ovaj pobožićni dan objavljujući da je prošao vječni Božić. To što će opet svratiti u našu varoš i Božić i pobožićni dnevi, ne znači da su vječni- ni varoši ni Božići koji nam obasjavaju život. Život koji će takođe proći u svojoj vječitosti koja ima kraj…
Možda prođe i ovo nebo koje je mjera svake vječitosti, pa kako da ne iscuri i ova zemljica koja je svoje trajanje vječno vezala za nebo koje mora jednom proći…
Pa ako prolazi čak i nebo i zemlja koja se zbog neba nada vječnome trajanju, kako da ne prođu mali zemljani koji se na zemljici propinju ne bi li dosegli vječito nebo koje ni samo nije vječno…
Proći će i glad za slobodom kad je već sloboda odavno prošla…
Proći će i žeđ za pravicom jer je pravda odavno okončana…
Proći će i potraga za srećom jer sreća ionako nema ništa sa vječnim trajanjem…
Ma, proći će, i nikom ništa, i čovjek, jer bilo bi baš grozomorno da čovjek pored svih divnih bića bude vječan…
Proći će i strah od ološi iako nam se ponekad čini da je jedino strah vječan…
Izgleda da će proći i ološ, jer mora i zlo minuti svijetom, kada je već dobro tako kratkotrajno…
Pa kad prolazi i zemlja svezana za vječno nebo koje će vjerovatno proći, kako da ne prođu države i državice koje ionako nikada nijesu ništa imale sa vječnošću…
Proći će, dakle, i veliki i moćni, ugasiće se dapače i silni i strašni, pa kako da ne odsvira svoje i naša malecka državica koja je ionako prošla prije vremena samo što se to nije obnarodovalo i zapečatilo…
Ako se sasuo i donji kamen na kojem je nastala, a koji je simbol vječnosti, kako da se ne prospe i privremena zidanica na kamenu koju su proglasili vječnom…
Nema, dakle, vječnosti, postoje samo prolazne vječnosti. A sve što je prolazno sumnjivog je kvaliteta…
Jedino nijesu sumnjivi naši vječnici koji vladaju vječno u prolaznosti svojoj… Sumnjivi su kao ljuđi i junaci, no nijesu sumnjivi kao prolazna invazija koja vječno traje…
Rekosmo li da je možda i nebo nevječno? Pa ako je ispred vječitosti neba poboden kolac strašne sumnje u trajanje, kako onda da budu vječni svirepi Milo i kvarni Aleksandar…
Može li biti da će proći zemlja pod nebom i nebo iznad zemlje, a da će svirepi i kvarni ostati?
Izgleda da smo do toga došli. Svemu smo u slabosti svojoj udarili crnu točku, a onima koji su crne točke osigurali smo vječnost bez tačke…
Proglasili smo smrt života istovremeno oglašavajući vječnost smrti…
Šta nam se to desilo, zemljače?
Da li je to ta letargija…ili umor od neumora?
Da li smo onima koji prolaze, a nikako da odu, dali pravo da nam otmu ono što ne prolazi, a kao da je odavno prošlo…
Da li će svirepi i mahniti zaista poslednji ugasiti svijetlo ili će svijetlo konačno ugasiti mrak…
Ostaje nam nada koja prolazi kao i svako beznađe…
