Među sofistima prvo mjesto zauzima čuveni Protagora (481—411). On je Demokritov zemljak, t. j. bio je iz Abdere (u Trakiji), ali je najviše boravio u Ateni i drugim gradovima, gdje je proveo 40 godina, putujući i šireći svoju filozofiju. Tih 40 godina bio je najuglednija ličnost Helade, a šta je značio njegov dolazak u Atenu vidi se na pr. iz Platonovog dijaloga ≫Protagora≪, gdje piše, da su se mnogi oko njega skupljali, kako bi što više od njega čuli i naučili.
Protagorino učenje može se skupiti oko ova tri problema:
1. čovjek — kriterij svega
2. dijalektika
3. skepticizam i relativizam
U svom spisu ≫Istina≪ (Αλή&εΐα),od kojeg je sačuvan samo početak, on kaže: ≫Čovjek je mjerilo svih stvari postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu.≪ Do danas postoje sporna mišljenja o tome, šta je on htio time reći, naime, da li se pod — čovjekom — misli subjekt, pojedinac, ili to ima objektivno značenje — t. j. da se pod — čovjek — misli ljudski rod. U kom se smislu (od ta dva) uzme izraz čovjek, dobija se i drugačiji karakter Protagorine filozofije.
Platon u svom dijalogu ≫Teetet≪ tumači tu riječ u subjektivnom značenju, t. j. svaki pojedinac ima pravo, svakome je onako kako mu se čini, nema nikakvog objektivnog kriterija, i prema tome, taj subjektivni relativizam dozvoljava, da je sve istina. Sam Aristotel, na dva mjesta u svojoj ≫Metafizici≪ (IV. 4, IV. 5), uzima značenje čovfelc u individualnom smislu, a na trećem mjestu (X. 1) u generalnom, t. j. objektivnom.
Pristalice individualnog shvaćanja u današnjoj literature navode u svoj prilog to, da je tada polis već bio razbijen, kolektiv je oslabio, individualizam porastao, i da Protagora nije nikako mogao misliti pod ≫čovjek≪ — ljudski rod.
Međutim, iako su nastupile društvene promjene, još uvijek je taj polis bio vrlo jak, i tradicija se uporno borila protiv novih shvatanja. Taj polis je osudio Anaksagoru, Protagoru, Sokrata, a i Periklo je morao biti vrlo oprezan, jer se s prvom dvojicom družio. Taj polis je oduzeo Protagorine spise (≫O bogovima≪) od svih vlasnika i spalio ih kao bezbožničke u centru Atene, a sam Protagora, da bi izbjegao smrti, pokušao je pobjeći na Siciliju, ali se na putu zbog brodoloma utopio.
Tek u helenističkom razdoblju (osvajanja Aleksandra Makedonskog) država (polis) je prestala biti oslonac pojedinaca, i oni traže izlaz u filozofskim sistemima (Epikur, stoici, skeptici) i njihovim etičkim nazorima. Prema tome nije neosnovano tvrditi, da je Protagora pod izrazom ≫čovjek≪ — mogao tada misliti ljudski rod.
Protagora svojom tvrdnjom, da je čovjek mjerilo svih stvari, uzdiže čovjeka iznad mitologije i tradicije, iznad bogova i religije — i tvrdi, da je čovjek mjerilo svega, — i za svoje mišljenje ne treba nikakve autoritete. To je bila napredna i smiona teza u ondašnjoj situaciji, gdje su proroštva u privatnom i političkom životu uvijek imala važnu riječ, i gdje ih se uvijek pitalo za mišljenje, naročito prije kakvih političkih poduhvata.
Protagora je to sve odbacio i postavio čovjeka na dostojnu visinu, da on ne treba nikoga iza koga bi se zaklonio, jer je svojim znanjem i sposobnostima u stanju da vodi svoj život.
Time je Protagora i nasuprot ranijim filozofima, koji su na osjetilne percepcije gledali s nepovjerenjem, i čovjeka smatrali sposobnim samo kao racionalno biće, ponovno uspostavio ravnotežu u njemu i, gledajući ga u cjelini, proglasio za mjerilo svega. Prema tome društvene ustanove i nazori nisu božanskog porijekla, niti su po prirodi takvi, niti su vječni, nego su samo društveni proizvod, te je sve promjenljivo i relativno, što još ne znači potpuno neobjektivno i subjektivističko.
Jer, — kako s pravom pita Gomperz — ako bi Protagora sveo svoju filozofiju na tvrdnju, da je sve onako, kako se kome čini, zar bi to bilo najpopularnije učenje 40 godina, i zar bi time Protagora stekao onakav ugled, kakav je imao u cijeloj Heladi. On je i te kako istraživao što je objektivno, i uživao je veliko povjerenje ljudi s kojima je bio, o čemu svjedoči i Periklov slučaj koji je dao Protagori da napiše zakone za novu koloniju Turije (444—443 g.).
Da se on borio za znanje, sigurne teze i argumente, — ističe dalje Gomperz — svjedoči i sačuvani fragment iz izgubljene knjige ≫O bogovima≪, gdje kaže, da o njima ne može ništa znati, niti da jesu, niti da nisu, jer nejasnost same stvari i kratkoća ljudskog života ometa znanje o tome.
Kad bi čovjek duže živio, možda bi i na tom području mogao nešto postići I saznati, ali, zbog njegovog kratkog vijeka, to nije moguće. I to je protiv mišljenja onih, koji tvrde, da je on rekao — svakome je onako, kako mu se čini, — jer on traži o bogovima sigurno znanje, a ne kako se kome učini.
Taj njegov skepticizam je izraz samosvijesnosti mišljenja protiv dogmatičnih tvrdnji, a u borbi protiv dogmatizma pomaže i dijalektički način mišljenja, koji u svemu vidi i suprotnu stranu. U spoznajno-teoretskom smislu to je bilo vrlo pozitivno, jer se nikad nije ostalo na jednoj tvrdnji, nego se o svakoj raspravljalo pro i contra, što je mnogo pridonijelo razvoju argumentiranja i izražavanja. Protagora je bio velik majstor u dugim govorima i izvodima (to je karakteristika njegove dijalektike) i svoje teze je raznim dokazima mogao obrazlagati. U takvim čestim raspravljanjima bilo je važno kako će se misli izraziti, i da li izražena riječ najbolje pogađa pravi smisao onog o čemu se govori.
Zbog toga je Protagora posvetio također i veliku pažnju jeziku i gramatici. On prigovara Homeru, da ne zna rodove imenica, jer na pr. imenicu ≫srdžba≪ upotrebljava u ženskom rodu, namjesto u muškom, ili na početku ≫Ilijade≪ — stihom ≫Boginjo srdžbu pjevaj≪ mjesto molbe, koju je htio, on izriče zapovijed.
Iz tih primjera se vidi, da ipak Protagora ništa nije sveo na onu tvrdnju — kao što Platon govori — da je sve onako, kako se kome čini. Na još jednom primjeru može se vidjeti da je Platon bio prema Protagori neobjektivan. U svom dijalogu ≫Protagora≪ Platon stavlja u usta Protagori mit o bogovima, koji su sve stvarali i darove dijelili, — Protagori, koji je zbog svoje knjige ≫O bogovima≪ nastradao, a sve su te knjige bile spaljene. Dakle, mjesto Protagore ateiste prikazan je pobožan čovjek, koji bogovima sve pripisuje. Protagorina teza prenijeta na etičko područje jako je pokolebala stara shvatanja aristokratskog odgoja (paideia), koji je bio ideal plemstva, da se odgoje zdrava i lijepa tijela baš tih aristokratskih krugova sa zdravim duhom, koji će biti razboriti i pobožni i moći služiti državi. Protagora i drugi sofisti odbacuju apsolutnost te tradicije potkrijepljene religijom, te šire znanje i retoriku po cijeloj Heladi, učeći da su i etički nazori relativni, i ovise od običaja, zakona i dotičnog društvenog gledanja. To sigurno nije moglo biti po volji konzervativnim krugovima, koji su nastojali očuvati stare odnose društva, pa je i to razlog, da se o svim sofistima govorilo negativno.
I o Protagori stoji u tekstovima da je smatrao korisnim, da se učenici vježbaju istu osobu i grditi i hvaliti, što su naročito razvili kasniji sofisti, (koji uopće ne ulaze u historiju filozofije), braneći samo ono što njima koristi. Takav metod postao je vrlo ozloglašen i s tim sofistima je bilo vrlo teško raspravljati.
Stari sofisti o kojima ovdje govorimo nisu težili samo za odgojem pojedinaca, nego su htjeli da primoraju cijelu Helađu, da izoštrava svoje mišljenje i nazore, da se svi nauče precizno izražavati, te da uvide kakvu moč imaju riječi i koliko pažnje treba posvetiti proučavanju čovjeka i njegovog mišljenja, Iako u njihovim izvodima ima i logičkih pogrešaka, još uvijek se ne može sofistima negirati zasluga za razvoj kritičnosti i dijalektičnosti mišljenja.
Branko Bošnjak
Nastaviće se
