INTERVJU S MARCIN RYCHTEROM, VELJAČA 2011., KRONOS
LINK NA STRANICU S KOJE JE PREVOĐENO: https://cengizerdem.wordpress.com/2011/03/05/ray-brassier-interviewed-by-marcin-rychte-r-i-am-a-nihilist-because-i-still-believe-in-truth/
PREVEO: PATRIK WEISS
KRONOS: „Nihilizam“ je jedan od najdvosmislenijih filozofskih koncepata. Što vi mislite o toj ideji? Smatrate li se nihilistom? Isključuje li nihilizam religiju u potpunosti? Što s Meillassouxovom nihilističkom vjerom vođenom nepostojanošću Boga?
RAY BRASSIER: Veoma jednostavno, nihilizam je kriza smisla. Ta kriza je povijesno uvjetovana zato što je ono što smatramo „smislom“ povijesno uvjetovano. Mi se nalazimo izvan situacije u kojoj je fenomen „smisla“ bio samo-evidentan i pomaknuti smo u situaciju u kojoj je on postao enigma, a također i glavni fokus filozofskog istraživanja. Pokušaj da se objasni što je to „smisao“ podrazumijeva temeljnu transformaciju u našem razumijevanju (smisla); transformaciju za koju smatram da će biti jednako dalekosežna kao i promjene u našem razumijevanju prostora, vremena, uzročnosti i života izazvane fizikom i biologijom.
Predmoderan pogled na svijet koji je trajao nekoliko tisućljeća i koji je proširio tranziciju s poli na monoteizam je onaj u kojem su svijet i ljudska egzistencija intrinzično smisleni. (Kažem „je“ radije nego „(je) bio“ zbog toga što taj pogled na svijet i dalje nastavlja da postoji, čak i među obrazovanim ljudima). U tom pogledu na svijet postoji prirodni red, i taj red je razumljiv ljudskim bićima u svom širokom obrisu, ako čak i ne u svakom od svojih detalja. Religija općenito, no posebice monoteizam nudi potreban ključ za dešifriranje tog prirodnog reda tako da objašnjava većinu (iako ne i sve/svaku) Božjih intencija u stvaranju/kreiranju svijeta: Bog je dobro, stvorio nas je na svoju sliku tako da možemo težiti/stremiti dostizanju dobrote i na taj način biti nagrađeni vječnom srećom ukoliko uspijemo ili pak kažnjeni vječnom patnjom ukoliko podbacimo. Bog je krajnji izvor i garancija tog smislenog reda kroz koji su ljudska bića sposobna napraviti smisao od njihovih života (voditi smislen život) u „smislu“ borbe između grijeha i iskupljenja, konflikta između dobra i zla, itd.
Pojava moderne matematizirajuće prirode znanosti negdje u vrijeme 16. stoljeća označava točku u kojoj se ovaj način stvaranja smisla (eng. making sense) nas samih i našega svijeta počinje raspletati. Ne urušava se odmah odjednom, ali počinje gubiti svoju službenu teoretsku sankciju u teološkom diskursu kada nova znanost kreće da sjecka njegove osnovne pojmovne osnove, tj. njegovu ideologiju (eng. underpinnings). Kroz period od nekoliko narednih stoljeća dugo-postojeća/dugogodišnja je pretpostavka da sve postoji s razlogom, da su stvari intrinzično svrhovite/smislene i da su dizajnirane u skladu s nekim božanskim planom, polako, ali sistematsko rastavljena, najprije u fizici, zatim u kemiji i s vremenom u biologiji gdje se zadržala najduže. Zakrivljeno prostor-vrijeme, periodni sustav elemenata, prirodna selekcija: nijedno od toga nije shvatljivo u narativnim terminima. Galaksije, molekule i organizmi nisu ni za šta/ni za koga. Možemo pokušavati koliko god hoćemo, no postaje veoma teško konstruirati racionalno vjerodostojan narativ o svijetu koji zadovoljava naše psihičke potrebe o i za pričama koje se „otvaraju“ od početka, preko krize, pa sve do konačnog razrješenja.
Naravno da „nihilizam“ (u najširem smislu) shvaćen kao neprilika u kojoj su ljudski život i općenitije egzistencija prokleti/osuđeni kao „besmisleni“ („beskorisni“) zasigurno prethodi razvoju moderne znanosti ( pomislite na „Propovjednika“ https://hr.wikipedia.org/wiki/Propovjednik_(knjiga) ). Međutim, pojava moderne znanosti daje mu (nihilizmu) kognitivni „ulaz“ (eng. import) koji prije nije posjedovao, zato jer tamo gdje je predmoderni nihilizam bio posljedica neuspjeha razumijevanja – „Ne možemo razumjeti Boga, stoga nema smisla dostupnog bićima ograničene mogućnosti razumijevanja/saznavanja kao što smo mi“ – moderni nihilizam izrasta iz vlastitog jedinstvenog uspjeha – „Razumijemo prirodu bolje nego što smo ranije, no to razumijevanje više ne zahtjeva postulate pozadinskog/predležećeg/teleološkog smisla“. Ono što se dogodilo o tom zaokretu je to da je spoznatljivost postala odvojena od smisla: s modernom znanošću konceptualna racionalnost se odbija/distancira se od narativnih struktura koje nastavljaju prevladavati u teologiji i metafizici ukorijenjenoj u teologiji. To označava odlučujući korak naprijed u sporom procesu kroz koji je ljudska racionalnost postepeno napustila mitologiju, koja je u osnovi interpretacija stvarnosti/zbilje pomoću naracije, odnosno narativnim pojmovima, terminima i tehnikama. Svijet nema autora i ne postoji ikakva šifrirana priča u strukturu stvarnosti/zbilje. Nikakav narativ se ne odmotava u prirodi, pogotovo ne tradicionalan monoteistički narativ u kojemu drama ljudskog grijeha i iskupljenja zauzima centralno mjesto i u kojemu je čovječanstvo zrcalna slika Boga.
Sve to može zvučati plitko: sigurno je da su egzistencijalisti već sve to znali? No, razlika je u tome što su egzistencijalisti mislili da je još uvijek moguće da ljudska svijest pruži smisao koji je odsutan iz prirode: egzistencija možda i je besmislena, no čovjekov je zadatak da joj prida smisao. Moja tvrdnja je da to rješenje više nije uvjerljivo, zato što je na putu projekt koji pokušava razumjeti i objasniti ljudsku egzistenciju u pojmovima koji su kompatibilni s prirodnim znanostima, na način da smisao „proizveden“ sviješću može biti shvaćen i objašnjen kao produkt besmislenih, ali savršeno shvatljivih (eng. intelligible) procesa koji su u stvari neurobiološki i društveno-povijesni. Moja tvrdnja nije ta da je znanost uspjela objasniti svijest, nego samo da je ostvaren određeni napredak i da je teret dokaza/dokazivanja na onima koji inzistiraju na poricanju takvog napretka i koji pretpostavljaju da je takav pokušaj u principu nemoguć. Bilo je mnogo takvih pokušaja i bez sumnje će ih biti još, ali niti jedan od njih ne smatram imalo uvjerljivim, a niti bi ti znanstvenici koji su zaista angažirani u pokušajima da razumiju i objasne ljudski um.
Naravno da mnogo mislilaca, uključujući i neke znanstvenike, ustrajavaju u tome da „iskrive“ neki oblik psihološko zadovoljavajućeg narativa sastavljenog od elemenata „moderno-znanstvenog“ svjetonazora. No, takav trud je osuđen na propast zbog toga što je sama kategorija narativa učinjena kognitivno suvišnom upravo pomoću i zahvaljujući modernoj znanosti. Znanost ne treba osporavati značaj naše očite psihološke potrebe za narativom; ona ju samo premješta iz njena prethodno temeljnog metafizičkog statusa u onaj epistemološkog derivata/izvedenice „korisne fikcije“.
Ovdje bi netko mogao prigovoriti da postoji skrivena kontradikcija između mojeg poricanja metafizičke stvarnosti narativnog reda u prirodi i moje privrženosti narativu kognitivnog napretka u intelektualnoj povijesti. No, tu nema kontradikcije: savršeno je moguće pratiti obrazložavajući napredak u konceptualnoj oblasti bez prizivanja nekog neizvjesnog metafizičkog narativa o neizbježnom „hodu naprijed“ Duha. Mislim da Robert Brandomovo re-konstruktivno čitanje Hegela čini upravo to – oslobađa normativni ideal objašnjavajućeg napretka od njegove metafizičke, i naposljetku mitološke, inflacije u univerzalnu povijest Duha.
Kao i Nietzsche, mislim da je nihilizam posljedica „volje za istinom“. No, za razliku od Nietzschea, ja ne smatram da nihilizam kulminira u tvrdnji da istine nema. Nietzsche je „spajao“ istinu sa smislom i zaključio, s obzirom da je smisao uvijek rezultat ljudske vještine/lukavosti, kako je istina ništa drugo doli stvar konvencije. Međutim, jednom kada je istina razriješena sve što ostaje je razlika između osnažujućih i oslabljujućih fikcija, gdje je „život“ fundamentalni izvor osnaživanja i ultimativni arbitar razlike između životo-povećavajućih i životo-podcjenjujućih fikcija. S obzirom da napuštanje istine potkopava razlog za napuštanje iluzije, ono završava ovjeravajući izmišljanje daljnjih fikcionalnih narativa kojima je jedini uvjet da se pokažu životo-povećavajući.
Sebe smatram nihilistom upravo do mjere u kojoj odbijam nietzscheansko rješenje i nastavljam vjerovati u razliku između istine i laži/falsificiranosti, stvarnosti/zbilje i pojave/izgleda. Drugim riječima, ja sam nihilist upravo jer još uvijek vjerujem u istinu, za razliku od onih čiji je trijumf nad nihilizmom plaćen cijenom žrtvovanja istine. Mislim da je moguće razumjeti besmislenost/beznačajnost egzistencije i da taj kapacitet za razumijevanje smisla kao regionalnog ili graničnog /vezivnog(eng. bounded) fenomena označava fundamentalni napredak u spoznaji, odnosno spoznavanju.
Što se pak tiče nihilizma i religije: pa, racionalni kredibilitet religije može biti prekoren bez da se priziva moderna znanost ili nihilizam: Demokrit i Epikur su to napravili prije više od dvije tisuće godina koristeći argumente koji su valjani i dan danas, iako ih teisti radije biraju ignorirati. No, naravno, iracionalnost religijskog vjerovanja nikada nije ometala njegov procvat; doista, upravo je to ono što joj daje imunitet nasuprot racionalnom opovrgavanju, s obzirom da je religija dizajnirana da zadovolji psihološke potrebe, a ne racionalne zahtjeve. Marx je bio u pravu: religija (nikada) neće biti iskorijenjena sve dok potreba za njom ne ispari. Očito, to isparavanje će morati biti ostvareno kako u praksi, tako i kognitivno.
Nisam pročitao Meillassouxovu „Božansku ne-postojanost“ (franc. L’inexistent divine) tako da ne znam kakvu vrstu argumenata uvodi da bi legitimirao hipotezu o nepostojećem „Bogu koji nadolazi“ (eng. God-to-come). Siguran sam da će biti izuzetno genijalni. No, ostajem skeptičan, s obzirom da ne vidim potrebu za jednom takvom hipotezom. Uistinu, vidim tu ustrajnu filozofsku fascinaciju (s) monoteizmom kao duboko opasnu i mislim da bi moratorij morao biti objavljen da bi se spriječio bilo kakav daljnji „Govor o Bogu“ (eng. God talk) od strane filozofa. Ne mislim da je puka slučajnost što kritika znanstvene racionalnosti kroz dobar dio 20. stoljeća ide ruku pod ruku s obnavljanjem i oživljavanjem religijskih tema. Religija očito zadovoljava duboko-ukorijenjene ljudske potrebe, ali je zato bila kognitivna katastrofa koja je kontinuirano ometala epistemološki napredak – suprotno opasnom revizionizmu koji tvrdi da je monoteizam oduvijek bio na strani znanosti i istine. Ljudsko znanje je napredovalo usprkos religiji, nikada zbog nje. Filozofi s njom jednostavno ne bi trebali imati ikakve veze.
Je li vaša karijera noise glazbenika čin nihilizma? Zašto ste baš odabrali noise žanr? Koje su vaše preferencije u oblasti noise glazbe? Ili možda uopće ne slušate noise, već ga samo proizvodite? Treba li noise glazba biti doživljena također i kao politički iskaz?
RAY BRASSIER: Nemam takvu karijeru. No, postoji veza između mojih filozofskih interesa i mojih kolaboracija s glazbenicima. Ne volim baš etikete, ali ako ćemo neku koristiti, onda su te kolaboracije mnogo bolje opisane kao pokušaji u „ne-idiomatskoj improvizaciji“ nego li kao „noise“. Moje glazbene preference su nebitne za te eksperimente. Bilo je vrijeme kada sam slušao mnogo „noise“ glazbe, no to više nije slučaj. Problemi „noise“ glazbenog političkog i ideološkog razgranjavanja su suviše kompleksni da ih ovdje adresirano, ali pokušaj da se ti problemi osvijetle izneseni su u tekstovima „Idiomi i idioti“ i „Metal Machine Theory“ (dostupni na http://www.mattin.org/essays/essays.html), napravljeni u suradnji s Mattinom, Jean-Luc Guionnetom i Seijirom Murayamaom.
Ima li umjetnost ikakvu epistemološku vrijednost? Može li uopće ikakvu i imati?
RAY BRASSIER: Da. Pogledajte prethodno.
Kako biste opisali vašu „ljubavnu aferu“ s pokretom spekulativnog realizma?
RAY BRASSIER: „Pokret spekulativnog realizma“ postoji samo u imaginacijama grupe blogera koji promoviraju agendu za koju nemam imalo simpatije: actor-network teorija začinjena s pan-psihološkom metafizikom i zalogajem filozofije procesa. Ne vjerujem da je Internet prikladan medij za ozbiljne filozofske debate; niti vjerujem da je prihvatljivo pokušati „zamijesiti“ filozofski pokret online koristeći blogove kako bi se eksploatirao pogrešno upućeni entuzijazam impresivnih studenata diplomskog studija. Slažem se s Deleuzeovom opaskom da je ultimativno najosnovnija zadaća filozofije to da ometa/iskorijeni glupost, tako da vidim malo zasluga u „pokretu čiji je najznačajniji uspjeh za sada to da je jedino uspio proizvesti orgiju online gluposti“.
Postoji li još uvijek potreba za metafizikom ili će znanost sama uspjeti, odnosno biti dovoljna za opisati stvarnost/zbilju?
RAY BRASSIER: Znanost skriva metafizičke pretpostavke htjela to ona ili ne. Mnogo bolje za nju je da ih je svjesna kako bi bila sposobna da razluči koje su metafizičke pretpostavke empirijski plodne, a koje su opstruktive i suvišne. Jedina vjerodostojna metafizika je ona koja je osjetljiva na filozofske implikacije prirodnih znanosti, ilustrirane u načinu na koji je fizika rekonfigurirala naše intuitivne pojmove prostora, vremena i uzročnosti; ili kao što nas je biologija natjerala da revidiramo (ako čak ne i odbacimo) naše intuitivno razumijevanje vrsta i esencije. Ideja čistoga a priori, metafizika iz naslonjača, uobraženo donošenje zakona o strukturi stvarnosti/zbilje dok se veselo ignoriraju pronalasci naših najboljih znanosti, zapanjuje me kao neobranjivo. To ne znači reći da nema mjesta za a priori argumente i čiste pojmovne, tj. konceptualne konstrukcije u metafizici, nego da je nelegitimno izvoditi nezavisne zaključke o tome/onome što postoji iz argumenata o vezama/relacijama između pojmova. To je očito kantovsko naređenje, no ono za koje smatram da i dan danas vrijedi, bez obzira na to koliko bi netko želio osporiti Kantov transcendentalni idealizam, kao što to želim ja.
Znanost i metafizika su neodvojivi: kao što empirijska znanost može biti sprječavana nepriznatim metafizičkim pretpostavkama, metafizika postaje ukaljana u antropomorfičkoj uskogrudnosti ako se ne uspije prilagoditi načinu u kojem je spekulativna intuicija suptilno ograničena i utjecana empirijskim i historijskim faktorima. Peter Wolfendale je pružio najrazgovjetniji „izvještaj“ o relaciji između metafizike i prirodnih znanosti u svom eseju „Esej o transcendentalnom realizmu“ kojega ne mogu dovoljno nahvaliti ( dostupan na: http://deontologistics.files.wordpress.com/2010/05/essay-on-transcendental-realism.pdf ).
Kakav je vaš odnos prema zdravorazumskoj filozofiji?
RAY BRASSIER: Vjera u monolitan pred-filozofijski „zdrav razum“ riskira da ne postane dio filozofova neispitanog zdravog razuma. Neupitna odanost „zdravom razumu“, vrste kakva je bila iznesena u filozofiji „običnog jezika“ iz 1950-ih, je za filozofiju oslabljujuća kao i kultivacija heretičkih ili protu-intuitivnih tvrdnji radi njih samih, koje u svojem najgorem momentu kulminiraju u pokušaju da preokrenu riječ kao što je „čudan“ u koncept filozofske aprobacije – potez toliko isprazan koliko i idiotski. Bez sumnje, u „zdravom razumu“ ima mnogo slijepih predrasuda i ignorantne doxe, no u njemu ima neke vrste teško dobivenih, empirijskih robusnih generalizacija koje pružaju neophodnu početnu točku za znanstvena pitanja. Odnos između „zdravog“ i „nezdravog/neuobičajenog“ razuma je dijalektičan: empirijska znanost započinje od „nakupine“ zdravo razumskih pretpostavki, ali postiže sve više protu-intuitivne rezultate koji često izazivaju manifestnu sliku stvarnosti/zbilje od koje je počela. Obrnuto, idealistički filozofi koji prave veliku buku o potrebi da se suspendira „prirodni stav“ ili stave sa strane predrasude zdravog razuma često završavaju ratificirajući nepovrediv autoritet vrste a priori ili spekulativnog zdravog razuma, obično o nepopravljivosti „izvornih intuicija“ ili nepobitne stvarnosti/zbilje oblika/kvaliteta življenog iskustva. Smatram da je značajno što je empirijska znanost generirala mnogo značajnije imaginativne izazove našoj „manifestnoj slici“ stvarnosti/zbilje nego li išta prizvano kroz jedino i samo a priornu filozofsku spekulaciju. „Zdrav razum“ je više heterogen i ultimativno čudniji te mnog više iznenađujuć nego li karikatura koja pruža zgodnu foliju za tlapnje idealizma. Tamo gdje empirijski zdravi razum vodi do znanosti čiji protu-intuitivni rezultati izazivaju granice ljudske imaginacije, idealistički prezir prema zdravom razumu često završava ratificirajući razrjeđeniju, sve više podmuklu ortodoksiju u kojoj „su neuspjesi imaginacije pogrešno zamijenjeni za uvide u nužnost“ (Dennett).
S obzirom da živite u Libanonu kako se osjećate u odnosu na situaciju Srednjeg istoka iz veljače 2011.?
RAY BRASSIER: Kao i većina ljudi, veoma sam ohrabren pobunama u Tunisu, Egiptu, Bahrainu, Jordanu i Libiji te nemam ništa osim divljenja za hrabrost prosvjednika koji su riskirali svoje živote i izložili se u pokušaju da transformiraju situaciju koja je postala nepodnošljiva. Smatram sasvim nečuvenim pokušaj da se ti revolti karakteriziraju kao manifestacije želje za Zapadnjačkom kapitalističkom demokracijom i da se na taj način pripiše ideološka pobjeda neoliberalizmu te se nadam da bez obzira koja vlada dođe da zamijeni te srušene diktature neće biti samo oblik korumpirane oligarhijske „demokracije“ koju Europa i SAD tako cinično promoviraju. No, još uvijek je prerano da se kaže što će proizići iz tih pobuna i stoga sam ja oprezan od izražavanja bilo kakvih optimističnih prognoza; postoji previše moćnih i stečenih interesa koji su spremni učiniti bilo što da bi osigurali očuvanje svojih privilegija, uvelike podržanih od njihovih europskih i američkih sponzora. Ne postoje garancije za pobjedu iskrene popularne demokracije – uistinu, preostale prepreke nagomilane protiv prosvjednika su zastrašujuće, ako ne i neosvojive – tako da ostajem skeptičan prema nekim punokrvnijim prognozama u vezi budućnosti. Sve u svemu, podržavam ono za što se nadam da će dokazati da je prvi, no ne i zadnji otpor prema europskoj i američkoj podmuklosti na Bliskom istoku. Posebno, nadam se da ovo označava početak kraja nekažnjivosti Izraela da čini zlodjela nad ljudima Palestine.
