Ja sam oduvijek bio stravično negativna osoba. Jesam li rođen takav? Ne znam. Ja sam samo konstantno zgađen nad stvarnošću, prestravljen i prestrašen. Očajnički se držim nekoliko stvari koje mi pružaju kakvu takvu utjehu, koje čine da se osjećam dobro.
Mrzim većinu čovječanstva. Iako mogu biti veoma privržen nekolicini pojedinaca, čovječanstvo kao takvo u meni rađa osjećaj prezira i očaja. Mrzim skoro sve što se predstavlja kao civilizacija. Mrzim moderni svijet. Kao prvo, toliko je jebeno mnogo ljudi. Mrzim mase, ogromne skupine u njihovim nepreglednim gradovima, sa svim njihovim mrzilačkim autima, njihovom bukom i konstantnim i besmislenim dolaženjem i odlaženjem. Mrzim aute. Mrzim modernu arhitekturu. Svaka zgrada izgrađena nakon 1955. treba biti srušena!
Prezirem modernu muziku. Riječi ne mogu opisati koliko mi ide na živce – njezina lažna, pretenciozna, samodopadna asertivnost. Mrzim biznis i mrzim imati posla s novcima. Novac je jedan od najmrskijih izuma ljudske rase. Mrzim kulturu koja je postala roba, u kojoj se sve samo prodaje i kupuje. Ništa ne uspijeva izbjeći toj logici. Mrzim masovne medije i način na koji ljudi toliko olako gutaju sve što im se servira.
Mrzim se probuditi ujutro i suočiti se s još jednim danom ovog posvemašnjeg ludila. Mrzim što moram jesti, srati, održavati svoje tijelo – mrzim svoje tijelo. Misao na moje unutrašnje funkcije, organe, probavu, mozak i nervni sistem me užasava.
Priroda je nepodnošljiva. Nije slatka i simpatična. Jedini zakon koji vlada je ubij ili budi ubijen. Napolju je veoma opasno. Prirodni svijet je ispunjen strašnim, ubilačkim stvorovima i silama. Mrzim kako priroda funkcionira. Seks je pogotovo gadljiv i užasavajuć; način na koji muškarac penetrira ženu, kako njegov kurac ulazi u njenu rupu, kako ostaje oplođena i onda drugo biće raste u njoj, kako mora proći kroz bolno iskušenje dok novo biće izlazi iz nje i to samo zato da bi se cijeli taj proces iznova ponovio.
Reprodukcija – ima li išta što je egzistencijalno odbojnije?
Kako mi se samo gadi ritual udvaranja. Oduvijek mi se gadio vlastiti seksualni nagon koji me u mladosti nikada nije ostavljao na miru. Konstantno sam bio vođen frustrirajućim željama da radim bizarne i neprimjerene stvari ženama. Moja duša je bila u permanentnom stanju konflikta. Nikada nisam uspio razriješiti tu konfliktnost.
Jedino je doba starosti olakšanje.
Mrzim način na koji funkcionira ljudska psiha, način na koji smo traumatizirani i blesavo uronjeni u rano djetinjstvo i onda moramo cijeli život provesti u pokušavanju prevazilaženja tih infantilnih mentalnih fiksacija.
Mrzim organizirane religije. Mrzim vlade. To su sve samo igre moći koje provode ljudi slijepih ambicija koji svojom gadosti uništavaju slabe, siromašne i djecu.
Većina ljudi su nasilnici. Odrasli maltretiraju djecu. Starija djeca maltretiraju mlađu djecu. Muškarci maltretiraju žene. Bogati siromašne. Ljudi jednostavno vole dominirati.
Mrzim način na koji ljudi obožavaju vladati – to je jedna od najogavnijih ljudskih osobina.
Mrzim ljudsku tendenciju za osvetoljubivost. Mrzim kako ljudi stalno pokušavaju prevariti i obmanuti jedan drugoga, kako pokušavaju podvaliti, izigrati i nepravedno iskoristiti naivnije i dobrodušnije.
Mrzim isprazne, lažne i banalne razgovore koji se vode unedogled.
Ponekad osjećam da se gušim; želim pobjeći od tog osjećaja.
Za mene, većinu vremena biti čovjek prvenstveno znači mrziti to što jesam. Svaki put kad odjednom osvijestim da sam jedan od ljudi dođe mi da vrištim od užasa.
― Robert Crumb
Preveo s engleskog Patrik Weiss
