Može biti da će on i on i ona i ona odista imati pravo da uživaju u ozakonjenoj idili…
Nemam ništa protiv, njihova idila – njihova stvar…
A da li će tim pravom biti garantovano pravo na dostojanstven život njemu i njemu, njoj i njoj, njemu i njoj, njoj i njemu, svima i svakome…
Naravno, da neće.
Pravo na dostojanstven život odavno je ukinuto, jer slavna ološijada ima ogromne šanse da bude vječna…
Izvrnuta zemljica koja maše gej-pravima i prirodnim ljepotama naravno da nema čime da se pohvali…
Osim sopstvenom ološijadom koja traje i koja još uvijek ne jede svoju djecu, kao onomad revolucija koja teče i koja je i stvorila ološijadu koja traje…
Ološijada, kao i olimpijada, ponavlja se u određenim ciklusima, uglavnom četvorogodišnjim, sem kad ološijada poželi da samu sebe ozakoni nekim vanrednim ciklusijadama…
Ološijada, kao i olimpijada, ima svoje discipline i svoje šampione koji su uglavnom unaprijed poznati i podrazumijevajuće dopingovani bezobzirnošću i ohološću…
Šampioni naše ološijade polako, ali sigurno ulaze u povijest šampiona nad šampionima kojima se diči i gordi svaki uzorni građanin dičenju i gordostima sklon…
Da se nijesu dičili i gordili kad je trebalo da se stide i srame, ne bi ni bivalo ovakve ološijade…
Dični, gordi i zgomilani, samo ponekad su ponizni i pokunjeni i to baš onda kad treba da pokažu svoje dostojanstvo i svoj daleko čuveni ponos koji ih je i stvorio…
Od nadaleko čuvenog ponosa ostao je samo propeti nos, napeta mišica i smućena pamet, koja je uvijek u istom domovinskom stroju i u službi ološijade koja traje…
I onda se marginalci ponekad samoispitivački muče čuvenim pitanjima: zašto je sve ovo ovako i otkuda ova ološ na takvom mjestu…
Marginalac i novomučenik ne bi bio novomučenik i marginalac da je na vrijeme shvatio pravila naše ološijade…
Ološijada, kao i svaka olimpijada, ima svoja jasno utvrđena pravila koja utvrđuju oni koji ne mare za pravila…
Dakle, u sprintu, maratonu ili bacanju kladiva ne pobjeđuju najbrži, najizdržljiviji i najsnažniji, već oni koji određuju pravila koja važe za sve osim za šampione ološijade…
I ne znam šta tu nije jasno i šta je tu novo.
Ološ je ološ, šampion je šampion.
Što ne znači da su šampioni ološijade i najveća ološ…
Obično su, po standardima ološijade, najveći ološ oni što se dive šampionima ološijade i što u njima, kao onomad prestareli Grci, vide bogove na zemlji…
Oni što ne daju da šampionima ološijade spadne ološki vijenac sa glave, obično su najveća ološ…
Suma sumarum: nikada najveći ološ u našoj ološijadi ne može biti šampion ološijade…
Za šampione treba imati ne samo ološke, već i neke druge kvalitete.
Ti kvaliteti su upravo taj čuveni faktor iks.
I zato, kao svi marginalci i novomučenici, možemo biti sigurni samo u jedno: na pobjedničkom tronu nije najveći, nego najmanji…
Sad čovjek ili ološ, odlučite sami…
