Piše: Alan Wats
četvrti dio
Zen predstavlja pojednostavnjen način života. Stil i način na koji je hram zena opremljen potpuno je pročišćen.
Sobe hrama većinom su prazne. One su samo prostori – ali divni prostori.
Prostor je najvrednija stvar u Japanu i prema njemu se odnose s dubokim poštovanjem. Ovdje u Sjedinjenim Državama, gdje imamo toliko prostora, mi ga ne cijenimo. Smatramo da je prostor isto što i “ništa”, nešto što jednostavno ne postoji. Prostor vidimo kao “prazninu”, ali u pretrpanijoj situaciji, ljudi stvarno primjećuju prostor.
Zanimljivo je da je i Kina zemlja u kojoj ima mnogo prostora, a ipak mislim da su Kinezi bili ti koji su prije svih, preko umjetnosti, učili ljude da poštuju prostor. Danas živimo u “dobu prostora” i, začudo, iako je naša kultura pionir svemirske navigacije i istraživanja svemira, mi zapravo ne uviđamo vrijednost prostora. Jedan od velikih doprinosa zena zapadnom svijetu jest shvaćanje prostora.
U Japanu su brežuljci najpoželjnija mjesta za boravak. Oni su puni parkova i potoka, a zanimljivo je da se na najboljoj zemlji i na najdivnijim mjestima nalaze zen hramovi. Ti su hramovi oduzeti odmetnicima, koji su nekako dopustili zen redovnicima da uđu. Ti su redovnici zapravo prevarili razbojnike i okupirali prostor.
U Kamakura razdoblju, zen je znatno utjecao na kastu samuraja ratnika. Bilo je to doba kada su Japan razdirali unutarnji sukobi, a neprekidan je rat vođen medu raznim feudalcima, koji su se borili za zadobivanje carske moći. Odlučili su kao vojnici proučavati zen da bi se naučili neustrašivosti – i tu su zen redovnici nadmudrili samuraje. Samuraji su se hvalili svojim muževnim i ratničkim odlikama, no nisu mogli prestrašiti zen redovnike, jer njih smrt jednostavno nije zabrinjavala – uopće ih nije zaustavljala!
Klasičan primjer zen priče o njihovoj neustrašivosti jest priča mladića koji se prijavio kao učenik kod jednog majstora mačevanja. Majstor ga je pogledao i upitao: “S kim si prije učio?” On je odgovorio: “Nikad prije nisam učio mačevati.” Majstor ga je sumnjičavo pogledao i rekao: “No, hajde, nemoj sad, učio si s nekim.” “Ne, gospodine, nikada nisam učio”, odgovorio je. “Dakle”, reče majstor “ja sam iskusan učitelj i jedan mi pogled govori da li je netko učio mačevanje ili nije. I znam da ti jesi! No, mladić je odmahnuo glavom i ostao uporan: “Gospodine, uvjeravam Vas, nikad nisam ni sa kime učio mačevanje. “Pa”, rekao je majstor, “sigurno ima nešto posebno u tebi – što misliš što bi to moglo biti?” “Pa”, odgovorio je mladić, “kad sam bio dječak, strašno me zabrinjavalo umiranje. Mnogo sam razmišljao o smrti. I tada sam shvatio da u smrti nema ničega čega bismo se trebali bojati.” “O, to objašnjava sve”, zaključio je majstor.
Jedan od rezultata početnog vježbanja zena – početak zena – jest prevladati strah od smrti. Ranije sam vam opisao hinayana fazu učenja zena, gdje duboko uranjate u meditaciju i tako reći povlačite svoju svijest sve do njenog izvora.
Ovo je početna faza, a kako se upuštate u nju, sve više prodirete u dimenziju svojeg bića dublju od individualnosti. I shvaćate da tu pripadate, jer to je mjesto na kojem zaista postojite. Ono što osjećate kao svoju individualnost zapravo je nešto vremensko, prolazno, poput lišća bjelogorice. Kada dođe jesen, ono se posuši i otpadne.
Japanci u svojoj poeziji i estetici uvijek uspoređuju smrt s jeseni i zimom. Smatraju da je ljudski život u skladu s godišnjim dobima. Ova se tema proteže kroz japansku poeziju, a na starije se ljude gleda kao na one koji su u “zimi” ili u “jeseni” života. Jednako kao što u Japanu javor u jesen postaje predivan, tako se i starost, kao životno doba cijeni i poštuje. U Japanu stariji ljudi izgledaju mnogo bolje od Zapadnjaka jer se oni ne bore, nego surađuju s godinama. Biti star časna je stvar.
I za žene i za muškarce godine znače poštovanje i autoritet. Taj osjećaj usklađenosti ljudskog života i prirodnih ciklusa čini starenje i smrt manje problematičnima za ljude koji prihvaćaju takvu psihologiju. Oni starost vide kao pravilan ritam vremena, a ne kao izopačenje ljudskog bića, isto kao što ni jesen ni zimu ne vide kao izopačenje vremena.
Pretpostavljam kako ćemo možda teško shvatiti ovu analogiju, jer mi o godišnjim dobima jednostavno ne razmišljamo na isti način. Mnogi od nas žive u svijetu bez godišnjih doba.
Već sam spomenuo ideju koju je Dogen, veliki majstor zena, iznio u svojoj knjizi Shobogenzo – tu mu je ideju zapravo dao jedan kineski učenik Kumarajive, koji je živio oko 400. godine. Dogen je opazio da su, suprotno onome što nam se čini, događaji u vremenu vječni i da svaki događaj “ostaje” na svome mjestu. Drvo koje gori ne postaje pepeo.
Prvo postoji drvo, a zatim postoji pepeo. Proljeće ne postaje ljeto. Postoji proljeće, a zatim postoji ljeto; a zatim jesen, a zatim zima.
I, bez obzira na to koliko nam je to čudno, sunce se pri svojoj rotaciji ne pokreće, a rijeke ne teku. Nama to zvuči paradoksalno. To je poput Heraklitove izreke: “Nikad ne stupamo dva puta u istu rijeku.”
Velika je sličnost između Heraklitova razmišljanja i taoističke filozofije; i u jednom i u drugom postoji pojam yina i yanga. Heraklit je najizvorniji mislilac u zapadnjačkoj misli. (Phillip Wheelwright objavio je sjajan prijevod preostalih fragmenata Heraklitove filozofije na engleski jezik.) Bili bismo u mnogo povoljnijem položaju da je Zapad utemeljen na Heraklitu, a ne na Aristotelu, jer je Heraklit bio najdomišljatiji i njegova je misao mnogo bliža istočnjačkoj misli.
Japanci smatraju da je smrt posve prirodan događaj; ona je, takoreći, samo padanje lišća, a ipak je korijen uvijek tu. Mnogima je to teško prihvatiti; čini se da korijen uopće ne prodire u naše svakodnevne živote. “Osjećam da sam samo ‘na vrhu – kako da se ‘spustim’?” No, naravno, vrh je vrh i ne može se spustiti i biti dno! Isto to pitanje ljudi postavljaju kada kažu: “Kako da se riješim svoje egocentričnosti?” Pa, očito se ne možete riješiti egocentričnosti egocentričnošću – kao što kaže majstor Bankei: “Ne možete krv isprati krvlju!” A pokušati shvatiti svoju prirodu Buddhe pomoću egocentričnog nastojanja, jednako je pokušaju da isperete svoj ego svojim egom, a krv krvlju.
U svom je učenju Bankei istaknuo način na koji taj korijen imate u sebi. Objasnio je: “Kada čujete zvonjavu zvona, ne morate razmišljati o tome – odmah znate da je to zvono. Kada čujete graktanje vrane, ne naprežete se niti koristite domišljatost svoje svjesne volje da biste znali da je to vrana – vaš um čini to za vas.”
Jednom ga je zgodom neprestanim upadicama ometao neki nichirenski svećenik – ti nichirejci mogu biti strašni fanatici. Taj je svećenik stajao uz svjetinu i slušao što Bankei govori, a zatim je poviknuo: “Ne razumijem ni jednu tvoju riječ! A Bankei je odvratio: “Pridi bliže i objasnit ću ti.” Svećenik je tada ušetao među gomilu, a Bankei je rekao: “Hajde, priđi bliže.” I on je prišao. “Pridi još bliže!” I on je prišao. “Molim te, još bliže”, sve dok nije bio posve blizu majstora. A Bankei reče: “Koliko me dobro razumiješ!”
Bankei je istaknuo da u sebi imamo ono što on naziva “nerođenim umom”. To je razina uma koja ne nastaje, koja nije potekla od individualnosti. Svi mi imamo taj izvorni talent. Kada netko kaže “dobro jutro”, mi kažemo “dobro jutro”, i ne “razmišljamo” da bismo to učinili – to je nerođeni um. To je nerođeni um zbog kojega su vaše oči plave ili smeđe; to je nerođeni um uz pomoć kojeg vidite i dišete.
Disanje je važno u meditaciji jer je to naša sposobnost koja je istodobno i hotimična i nehotična. Možete osjećati kako dišete, a isto tako možete osjećati da ono (disanje) diše vas. Tako je to, na neki način, most između hotimičnog i nehotičnog svijeta – mjesto gdje su ta dva svijeta jedno.
Ako se usredotočimo na vlastito disanje i shvatimo ovu koncepciju možemo steći dojam da naš nesvjestan život uopće nije nesvjestan, u smislu da mu nedostaje svjesnosti; upravo suprotno, on je korijen svijesti, izvor iz koje svijest dolazi. Kao što se lišće svake godine javlja na stablu, tako i svijest neprekidno dolazi i odlazi iz nesvjesne osnove ili onoga što bismo mogli nazvati nad-svjesnom osnovom.
Da biste to prihvatili, ne morate doslovno vjerovati u reinkarnaciju – u ideju da posjedujete individualno, trajno središte ili dušu koja se neprestano i neprestano rađa. Osobe koje prakticiraju zen nemaju jedinstveno mišljenje o reinkarnaciji. Upoznao sam majstore koji vjeruju u reinkarnaciju, ali i one koji uopće ne vjeruju u nju.
Kada govore o neprestanom izlasku individualnosti i svjesnosti iz osnove, oni zapravo misle na ono što svi mi možemo vidjeti: vidimo ljude u svim fazama života koje dolaze i odlaze. Ne vidimo nikakav kontinuitet među njima.
No, to je samo zato što ne vidimo prostor. Razmak medu ljudima – prostor između života – taj je koji tvori vezu među njima. Ovo je iznimno važno – filozofija prostora – i tome ćemo se kasnije malo više posvetiti, no ovdje se radi o tome da su zen redovnici kroz shvaćanje toga stekli tako jake živce. Mogli su gledati samuraja u oči i reći:
“U redu, odrubi mi glavu! Što to dokazuje?”
Samuraje je to zapanjivalo, a te su redovnike smatrali vrstom čarobnjaka. Tražili su da ih redovnici poduče, jer su mislili da ih neprijatelj nikada neće moći poraziti ako steknu takvu neustrašivost.
