Srce stane iznenada jedno jutro prije doručka,
sruši se u kupatilu, na hladne pločice,
neko ga doziva, kuca na vrata, ljuti se
na nepomično srce koje je izabralo to jutro i sunce
vrisak, plač, a onda sve isto, dan se nastavlja, i dalje je lijep i topao
doručak još uvijek na stolu, čeka to srce
Gomila ljudi, ne znaju kako
i zašto baš tog datuma i na taj način
služi se rakija i kafa
ja pijem oboje, malo više rakiju,
stojim ispod neba u nepoznatom gradu pijana od smrti,
iz svakog pravca se osjeća
da ljudi neće dugo razmišljati
o baš ovoj smrti
jer još malo pa ručak, posao, zima, nova godina
Jasna Karamehmedović
