Tišina
To nije ćutanje.
Time se ćutanje liječi.
Ko umije da je čuje, čuo je najljepšu muziku.
Kad su je zatukli galamom i halabukom, čovjekoliki su izgubili sluh.
I sada se pretvaraju da čuju sve, a ne čuju ništa.
Čekeću zaludna čeketala, okreće se zaludni točak na ropcu plitke vode.
A tišine, nema pa nema.
Danju je dave, noću je zatucaju.
Navalili joj na otvor skrivališta najveću kamenčinu koju su izgalamili.
Da im slučajno ne umili u život.
Ako im umili tišina, moraće da zamuknu, a ako zamuknu, moraće da je čuju.
I to što bi čuli, kanda bi ih ubilo.
Zato navaljuju kamenje i sabijaju je u zinulu jamu.
*******
U birtiji-galama.
Ko ćuti kao da gubi.
Ko galami-ništa ne dobija.
Onaj zatočenik tišine samo nam mine pored astala.
–Ode da peca—kaže glavni galamdžija.
–A bolje mu da se utopi—pribaci i smije se šištećki.
Tako arlaučemo do ponoćne ure.
Onaj sa rijeke- otkad se već vratio…
Poprigao je ribicu na maslinovom ulju u crvenom tiganjčiću, pa se poslije čašice rumenog vinca prepustio blaženoj rijeci tišine…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit, Novi Sad
