Einstein je bio potpuno svjestan da se njegov znanstveni determinizam oslanja na religijske temelje – „Raffiniert ist der Herrgott, aber boshaft ist er nicht” (Bog je suptilan, ali nije zlonamjeran).[^1] Njegov bog nije osoba, on je više spinozijanski: „Vidimo da je univerzum predivno ustrojen, slijedi određene zakone, ali mi te zakone tek mutno poimamo. Naš ograničeni um ne može dosegnuti tajanstvenu silu koja upravlja sazvježđima.” Inherentno spinozijanski, religija i znanost nužno koegzistiraju: znanost održava duboka vjera kako je naš svemir predivno ustrojen i da u njemu vlada sklad.
Lakanovskim pojmovnikom rečeno, Einstein je vjerovao u velikog Drugog, a baš tom uvjerenju kvantna mehanika zadaje smrtni udarac. Niels Bohr je na Einsteinovo čuveno „Bog se ne igra kockicama” dao pravi odgovor: „Ne govori Bogu šta mu je raditi!”
Posljedice kvantne revolucije su, međutim, daleko radikalnije nego što je to sama potvrda kontingencije u prirodi. Kad želimo pomoću umjetnog (digitalnog) medija simulirati stvarnost, potrebno je samo reproducirati one značajke koje sliku čine realističnom s gledateljeva stajališta. Ako u videoigrici imamo neku kuću u pozadini, ne moramo programirati njenu unutrašnjost jer se ne očekuje da bi sudionik igre ušao u nju; treba samo instalirati program koji će promptno popuniti tu prazninu ukoliko bi sudionikova aktivnost to zahtijevala (ako, recimo, odluči ući u tu kuću u pozadini).
Kvantna neodređenost s kojom se suočavamo pri istraživanju najsitnijih komponenti našeg univerzuma može se tumačiti na isti način: kao značajka ograničene rezolucije našeg simuliranog svijeta, odnosno kao znak ontološke nedovršenosti same stvarnosti (ili našeg očekivanja stvarnosti). Zamislimo Boga koji stvara svijet za ljude koji će ga nastaniti – njegova bi zadaća:
„…bila lakša ako bi ga opremio samo onim dijelovima za koje njegovi stanovnici trebaju znati. Na primjer, mikroskopske strukture Zemljine unutrašnjosti može ostaviti praznima, sve do tada dok neko ne odluči dovoljno duboko zakopati, u kojem slučaju se detalji mogu na brzinu popuniti ako treba. Ako udaljene zvijezde djeluju mutno, to je stoga što im se niko neće dovoljno približiti da bi primijetio da nešto nedostaje.”[^2]
Kao da je Bog pri stvaranju – „programiranju” našeg univerzuma – bio previše lijen (ili će prije biti da je potcijenio ljudsku inteligenciju): mislio je da mi, ljudi, nećemo uspjeti prodrijeti u strukturu prirode dalje od razine atoma, pa je matricu našeg univerzuma podesio samo do razine njegove atomske strukture. Dalje od toga, stvari je naprosto ostavio mutnima, baš kao u onoj kući čiji interijer u računalnoj igrici nije programiran.
Da li je, međutim, teološko tumačenje ovog paradoksa jedino moguće? Možemo ga tumačiti kao znak da živimo u univerzumu koji je božanska simulacija, ali i kao znak ontološke nedovršenosti same stvarnosti. Prihvatiti ovo drugo zaista je teško jer istog časa izaziva zdravorazumsku reakciju: kako se ontološka nedovršenost uopće može smatrati stvarnošću? Zar stvarnost ne definira upravo ontološka kompletnost? Ako „tamo ima stvarnosti”, ona mora biti ontološki kompletna „sve do samog dna”, u suprotnom imamo posla s fikcijom koja „visi u zraku”. Baš tu nastupa kvantna fizika, nudeći model kako misliti jednu „otvorenu” ontologiju.
Razlika između prirode i povijesti naizgled je u tome što su u ljudskoj povijesti zakoni zapravo norme koje se mogu zanemariti ili narušiti. Arhetipska scena iz crtanih filmova svoj komični efekt zasniva upravo na zabuni između dviju razina: mačak nastavlja hodati po zraku i ne primijetivši da je prešao rub litice, a past će tek kada pogleda dolje i shvati kako mu ništa ne podupire stopala – kao da je načas zaboravio prirodne zakone kojima se njegovo tijelo mora povinovati, te ga se moralo podsjetiti na njih.
Da pređemo s komedije na tragediju: kad neki politički režim propada, postoji jedan čudni period u kojem taj režim neko određeno vrijeme istrajava iako je jasno da je njegovo vrijeme prošlo, kao da nastavlja živjeti jer ne primjećuje da je već mrtav. Kako je napisao Hegel, Napoleon je morao biti poražen dva puta da bi shvatio – njegov prvi poraz 1813. godine još se mogao smatrati pukom historijskom slučajnošću, i tek je nakon ponovljenog poraza kod Waterlooa postalo jasno da se radi o dubljoj povijesnoj nužnosti. Isto vrijedi i za Trumpa: njegova prva pobjeda mogla se pripisati taktičkim greškama protivnika, ali sada kada je ponovo pobijedio, postaje jasno da je trumpovski populizam izraz strukturalne historijske nužnosti.
No, da li su doista takvi paradoksi ekskluzivna domena ljudske historije? Kvantna fizika također traži momentalnu suspenziju, odnosno „zaborav” prirodnih zakona. Zamislimo da se trebate ukrcati na let nekog X dana kako biste narednog dana preuzeli bogatstvo, ali nemate novca da kupite kartu. Potom otkrijete da je knjigovodstveni sustav avio-kompanije takav da ako podesite plaćanje unutar 24 sata od dolaska na destinaciju, niko neće ni primijetiti da karta nije plaćena prije polaska. Na isti način:
„…energija čestice može znatno fluktuirati sve dok se ta fluktuacija događa unutar dovoljno kratkog vremena. Dakle, baš kao što vam knjigovodstveni sustav avio-kompanije ‘dopušta’ da ‘pozajmite’ novac za kartu pod uvjetom da pozajmicu vratite dovoljno brzo, kvantna mehanika dopušta čestici da ‘pozajmi’ energiju sve dok je može otpustiti unutar vremenskog okvira koji definira Heisenbergovo načelo neodređenosti. /…/ Pozajmi – vrati, pozajmi – vrati, opet i opet, ona nesmanjenim intenzitetom uzima novac samo da bi ga još brže vratila. /…/ Slično frenetično prebacivanje momentuma i energije tamo-amo neprekidno se dešava u univerzumu mikroskopskih udaljenosti i vremenskih intervala.”[^3]
Tako može funkcionirati cijela mreža, u ritmu pozajmljivanja i poništavanja, gdje čestice posuđuju jedna od druge, prebacuju dug na druge i odgađaju plaćanje duga – zaista kao da se domena subčestica igra Wall Street-a s terminskim ugovorima (futures). Pretpostavka za to je minimalan razmak između stvari u njihovoj neposrednoj stvarnosti i registracije te stvarnosti u nekom mediju (velikog Drugog), što ih jedino čini dijelom naše stvarnosti: jedna strana može varati sve dok druga zaostaje za njom. Ono što kvantnu fiziku čini tako neobičnom jeste to da se može varati „u samoj stvarnosti”, s nečijim bitkom. Drugim riječima, ono što kvantni univerzum čini tako „sablasnim” nije njegova radikalna različitost od našeg zdravog razuma, nego njegova jeziva sličnost s onim što smatramo specifično ljudskim. Dolazi se u iskušenje da se kaže kako kvantna fizika „dekonstruira” – iako ne volim taj žargon – standardnu binarnu opoziciju između prirode i kulture.
Unutar simboličkog poretka takva mogućnost posjeduje vlastitu aktualnost i proizvodi stvarne posljedice. Recimo, očev autoritet je fundamentalno virtualan, on je prijetnja nasiljem; ako se otac previše oslanja na stvarno nasilje, on zapravo gubi autoritet. Na sličan način u kvantnom univerzumu, stvarna putanja čestice može se objasniti samo ako se uzmu u obzir obje njene moguće putanje unutar njene talasne funkcije. U oba slučaja, aktualizacija ne uklanja prosto prethodni panoptikum mogućnosti: ono što se moglo desiti nastavlja odzvanjati u tome što se stvarno dogodilo kao njegova virtualna pozadina.
Kad kvantni fizičari nastoje objasniti kolaps valne funkcije, oni se uvijek iznova oslanjaju na metaforu jezika: kolabiranje se događa kada kvantni događaj „živi u tragovima” u promatračkom aparatu, odnosno kada se na neki način „registrira”. Ovo kašnjenje također otvara put temporalnoj retroaktivnosti: trenutna registracija odlučuje o tome šta se moralo dogoditi. Ako se, na primjer, elektron promatra tokom eksperimenta s dvostrukim prorezom, on se (sada) neće ponašati samo kao čestica, nego će i njegova prošlost retroaktivno postati prošlost čestice. To je slično simboličkom univerzumu gdje pojava novog Glavnog Označitelja može retroaktivno ispisati značenje cijele prošlosti. Da citiramo Borgesa: s pojavom Kafke, Poe i Dostojevski više nisu ono što su bili; tek s Kafkinog stajališta možemo uočiti one dimenzije kod Poea i Dostojevskog kojih prije jednostavno nije bilo.
Od posebnog su interesa teološke implikacije ovog procjepa između proto-realnosti i njenog punog ostvarenja putem simboličke registracije. Ako je „Bog” djelatni činitelj koji stvari stvara tako što ih promatra, onda nas kvantna neodređenost primorava da Boga pozicioniramo kao svemogućeg, ali ne i sveznajućeg: „Ako valne funkcije velikih objekata Bog sažima u stvarnost putem Svog promatranja, kvantni eksperimenti pokazuju da On male stvari jednostavno ne promatra.”[^4]
Ontološka varka s virtualnim česticama (gdje elektron može proizvesti proton i tako narušiti načelo očuvanja energije, pod uvjetom da ga reapsorbira prije nego što okolina „zabilježi” razliku) jeste način da se prevari sam Bog, ta krajnja sila koja bilježi sve što se dešava. Ni sam Bog nema kontrolu nad kvantnim procesima, i u tome je nauk kvantne fizike inherentno ateistički. Einstein je bio u pravu kad je ustvrdio da „Bog ne vara” – ali je zaboravio da Bog može biti prevaren.
Može izgledati kako retroaktivna kauzalnost djeluje samo u domeni simboličkog poretka. Da citiramo T. S. Eliota:
„…pri stvaranju novog umjetničkog djela nešto se simultano događa svim umjetničkim djelima koja su mu prethodila. Trenutni poredak je dovršen sve dok se ne pojavi novo djelo; kako bi opstao nakon intervencije novoga, cijeli postojeći poredak mora se izmijeniti, makar i sasvim neznatno: pa se tako prilagođavaju i odnosi, proporcije i vrijednost svake umjetnine u odnosu na cjelinu: i tako se staro i novo usklađuju, /…/ sadašnjost treba djelovati na prošlost na isti način na koji je ona njome usmjerena.”[^5]
Uzmimo primjer Shakespearea: današnja velika uprizorenja Hamleta nisu samo nove interpretacije drame, ona na neki način popunjavaju praznine samog Shakespeareovog originala. Dok je pisao, Shakespeare nije u potpunosti znao o čemu sve govori; drama je puna nekonzistentnosti i otvorena ka budućnosti.
Prisjetimo se također kako je jedan od Darwinovih kršćanskih suvremenika odgovorio na darvinistički izazov, predloživši ingeniozno pomirenje Biblije i teorije evolucije: Biblija je doslovno istinita, svijet je stvoren otprilike 4000 godina prije nove ere. Kako onda objasniti fosile? Bog ih je direktno stvorio kao fosile kako bi čovječanstvu dao lažni osjećaj otvorenosti i života u starijem univerzumu. Ukratko, kad je Bog stvorio univerzum, stvorio je i tragove njegove zamišljene prošlosti. Ovo rješenje – naravno, besmisleno kao znanstvena teorija – ipak sadrži zrnce istine: ono pruža adekvatnu implicitnu teoriju ideologije. Ne stvara li svaka ideologija fosile, ne stvara li zamišljenu prošlost koja savršeno odgovara potrebi sadašnjosti?
Jednako vrijedi i za politiku. Kad je Chou En-Lai, kineski premijer, 1953. godine bio u Ženevi na mirovnim pregovorima za okončanje Korejskog rata, francuski novinar ga je pitao za mišljenje o Francuskoj revoluciji, na što je Chou odgovorio: „Još je rano govoriti o tome”. I bio je u pravu: s raspadom istočnoevropskih „narodnih demokratija” kasnih 1980-ih, ponovno se rasplamsala rasprava o historijskom mjestu Francuske revolucije. Liberalni revizionisti nastojali su nametnuti ideju da se propast komunizma 1989. godine desila baš u pravom trenutku, označivši kraj ere koja je počela 1789. – konačni neuspjeh revolucionarnog modela koji se pojavio na sceni s jakobincima. Bitka za prošlost i danas traje: ukoliko se ukaže novi prostor radikalne emancipatorske politike, onda Francuska revolucija neće biti tek povijesni ćorsokak.
Ovdje se zapravo radi o negativnim činjenicama. U filmu Ninotchka Ernsta Lubitscha, junak ulazi u kafeteriju i naručuje kafu bez šlaga, a konobar mu odgovara: „Izvinite, nestalo nam je šlaga, mogu li Vam donijeti kafu bez mlijeka?” U oba slučaja, mušterija dobija običnu crnu kafu, ali je svaki put prati drukčija negacija: prvo kafa-bez-šlaga, potom kafa-bez-mlijeka. Razlika između „obične kafe” i „kafe bez mlijeka” je čisto virtualna, nema razlike u stvarnoj šolji kafe – ali sama ta razlika funkcionira kao pozitivna značajka.
Nije li isto i sa kvantnim superpozicijama? Razlika uključuje superpoziciju (dodano mlijeko) koja jednostavno nije aktualizirana. Politički ekvivalent može se naći u dobro poznatoj šali iz socijalističke ere u Poljskoj. Kupac ulazi u prodavnicu i pita: „Vjerovatno nema putera, ili ima?”, a prodavač odgovara: „Izvinite, mi smo radnja koja nema toalet papira; ovi preko puta nemaju puter!” Na sličan način, Istočni Evropljani 1990. godine nisu željeli samo demokratiju-bez-komunizma, nego podsvjesno i demokratiju-bez-kapitalizma. Isto vrijedi i za feminizam: on zaista počinje tek kada žene svoj položaj dožive ne samo kao nepravednu eksploataciju (previše rada, muž koji tuče), nego kao strukturalni nedostatak punih političkih prava i profesionalne nezavisnosti.
I dok još uvijek učim o kvantnoj mehanici, nalazim da nam njeni uvidi omogućavaju „holografski” tumačiti ljudsku povijest – kao rezultat niza slučajnih promašaja superpozicioniranih mogućnosti. Takva konceptualizacija može pružiti protuotrov teleološkoj nužnosti koja se prečesto upisuje u narative o univerzalnom napretku.
Vratimo se na trenutak onoj sceni iz crtića: mačak dođe do ruba litice i nastavlja hodati, ignorirajući činjenicu da ispod njegovih nogu nema tla; pad počinje onog časa kad on pogleda dolje i vidi ambis. Kad izgubi autoritet, režim je kao mačak iznad ponora: kako bi pao, samo ga treba napomenuti da pogleda dolje… Taj mačak je vrlo poznat u kvantnoj mehanici – zove se Schrödingerova mačka.
Ali vrijedi i obrnuto: kako se autoritarni režim približava svojoj konačnoj krizi, njegova propast po pravilu slijedi u dva koraka. Prije stvarnog kolapsa, otvara se misteriozan procjep: iznenada ljudi znaju da je igra gotova i prosto se više ne boje. Ne samo da režim gubi legitimitet, već se i njegova primjena sile od tog trenutka smatra tek impotentnom, paničnom reakcijom.
U knjizi Šah nad šahovima, klasičnom prikazu Homeinijeve revolucije, Ryszard Kapuściński locira tačan trenutak otvaranja tog procjepa u 1979. godinu: na raskršću u Teheranu, usamljeni demonstrant odbija da se pomakne nakon što se policajac izderao na njega, te se posramljeni policajac povlači. Za nekoliko sati cijeli Teheran je saznao za ovaj incident, pa iako su ulične borbe trajale tjednima, svi su nekako znali da je igra gotova.[^6]
Kako bismo razumjeli ovaj paradoks, moramo se pozvati na kvantne valove koji opisuju „svijet na nekoj vrsti pre-egzistentne razine”[^7] – ono što postoji kao naša stvarnost tek je rezultat kolapsa ili neuspjeha kvantnih superpozicija. Na pre-egzistentnoj razini, čestice „slijede sve moguće putanje krećući se od jedne do druge tačke”.[^8] Razmotrimo čuveni eksperiment s dvostrukim prorezom, u kojem „pojedinačni elektroni ne slijede samo jednu nego svaku moguću putanju od ispaljenja ka ekranu. Jedna putanja vodi elektron kroz lijevi prorez, druga kroz desni, nazad kroz lijevi u polukružni okret, pa još jednom kroz desni prorez”.[^9]
Kako bismo shvatili na koji način se nešto pojavljuje u našoj stvarnosti baš u takvoj formi, moramo razumjeti da je to zato što su sve druge mogućnosti poništene, ali da te „superpozicionirane” forme nastavljaju odjekivati u konačnoj. To je kao kod holograma koji je neraskidivo povezan s nerealiziranim mogućnostima koje čini vidljivima – onime šta je mogao postati, a nije. Na tom je tragu Richard Feynman razvio „integralni put” koji, umjesto klasične ideje o jednoj jedinstvenoj putanji, nudi sustav zbira ili funkcionalnog integrala beskonačno mogućih kvantno-mehaničkih putanja kako bi se izračunala kvantna amplituda. Integralni put određuje „našu stvarnost kao neku vrst pretapanja – zbira – svih mogućnosti koje se mogu zamisliti”.[^10] Kad valna funkcija pukne, ne izgube se sve druge moguće superpozicije; njihovi tragovi ostanu duboko urezani u tu stvarnost koja se rađa.
Zar ne vrijedi nešto slično i za političku borbu? Kad mirovni pregovori prevagnu nad oružanim otporom, taj je oružani otpor unutrašnje upisan u njihov rezultat. Medijski narativi nas vole podsjetiti na dva primjera uspješnih pregovora: uspon ANC-a na vlast u Južnoj Africi i mirne proteste koje je predvodio Martin Luther King u Sjedinjenim Državama. U oba slučaja je očigledno da se (relativna) pobjeda mirovnih pregovora duguje strahu establišmenta od nasilnog otpora radikalnijeg krila ANC-a ili ključnih figura koje su tražile rasnu pravdu izvan pacifističkih okvira, poput Malcolma X. Ukratko, pregovori su uspjeli jer ih je pratila zloslutna prijetnja oružane borbe; zbog odlučnosti i posvećenosti onih koji su se htjeli boriti, nasilni sukob se nadvijao kao jedna od sasvim mogućih budućnosti.
U knjizi Zori svega (The Dawn of Everything), David Graeber i David Wengrow predlažu da se odbaci kapitalizam kao nužni „vrhunac”, odnosno kao krajnji rezultat za obrnuti inženjering povijesti ne bi li se objasnio njegov nastanak i trijumf.[^11] Djela poput ovog projektiraju neku vrstu kvantne superpozicije u odnosu prema aktualnom shvatanju ranog razvoja civilizacije. Carstvo Inka bilo je velika i dobro organizirana država koja se (barem kroz neko vrijeme) nije razvijala u skladu s prihvaćenim putanjama neolitske civilizacije, državne vlasti i klasnih razlika. Podjela društva Inka na „anarhističku” i autoritarnu verziju predstavlja trenutak kad se, u nekoj vrsti darvinovske borbe, dva suprotstavljena društvena poretka bore za premoć, a tek kasnije konačnu pobjedu odnosi autoritarna varijanta.
Na sličan način su pojedini marksistički povjesničari istaknuli da su ekspanziju kapitalizma tokom rane moderne uvjetovale slučajne interakcije dvaju potpuno nepovezanih činitelja: dostupnost viška financijskog bogatstva (uglavnom zlata iz Latinske Amerike) i uspon razvlašćenih, „slobodnih” pojedinaca tokom privatizacije općih dobara (enclosure). Višak bogatstva je investiran i upotrijebljen da se zaposle i izrabljuju razvlašćeni radnici. Međutim, ovi činitelji ni na koji način nisu bili predodređeni, pa je historija mogla uzeti i neki sasma drugi smjer, u kojem bi razvlašćena sirotinja bila porobljena ili mobilizirana kao trajna prijetnja postojećem poretku, dok bi višak zlata doveo do proste hiperinflacije i pada njegove vrijednosti.
Jacques Lacan je bio u pravu kad je ideju o progresivnoj evoluciji nazvao novim oblikom teleologije. Jedini način da se prekine s teleologijom jeste prihvatiti tumačenje historije „od vrha ka dnu”, koje na linearni napredak gleda retroaktivno, kao na rezultat projektiranja našeg današnjeg stajališta unatraške na prošlost. U jednoj kvantno-holografskoj povijesti, ta je retroaktivnost eksplicitno vidljiva, te ponovno uočavamo sve superpozicije koje su bile prisutne u prošlosti, pa potom izbrisane jer su propale.
U tom se smislu čak može kazati da Walter Benjamin u Tezama o povijesti predlaže upravo jednu holografsku ideju povijesti, nasuprot vladajućoj naprednjačko-evolucijskoj verziji. Današnja revolucija iskupljuje prošlost tako što ponovno aktualizira prošle superpozicije, izgubljene zbog neuspjelog sljubljivanja s vladajućom ideologijom. Tako izravan kontakt između sadašnjosti i prošlosti bezvremen je u smislu da zaobilazi mrežu uzročnosti i linearne temporalnosti, povezujući izravno prošlost i sadašnjost. Kao što Walter Benjamin navodi u eseju O shvatanju istorije: „Prošlost nosi sa sobom vremenski indeks putem kojeg se iskupljuje. Prošle generacije imaju tajni ugovor sa sadašnjom. Naš dolazak na zemlju bio bio očekivan.”[^12]
Kako protumačiti ovo bez povratka na antropocentrično-teleološko mišljenje? U uvodu u Grundrisse, Marx piše: „Ljudska anatomija predstavlja ključ za anatomiju majmuna. Međutim, te naznake višeg razvoja među nižim životinjskim vrstama mogu se razumjeti samo onda kad se taj razvoj već desio.”[^13] Ovdje nema teleologije, njen je rezultat strogo retroaktivan: tek kad je kapitalizam već tu (pojavivši se potpuno slučajno), on nam daje ključ za razumijevanje svih drugih, ranijih društvenih formacija. Teleologija prebiva upravo u evolucijskom progresizmu, gdje se ključ anatomije čovjeka traži u anatomiji majmuna. U jednoj holografskoj historiji, pisanoj „odozgo nadolje”, ključ za anatomiju majmuna je anatomija čovjeka kojeg ona najavljuje.
Taj smisao za radikalnu kontingenciju (koju donosi svijest o hologramskim slikama onoga šta je moglo biti) nalazimo i kod Kanta. Njegovi nam spisi na neki način govore da je svijet stvoren kako bismo mi u njemu mogli vidjeti naše moralne bitke: kad se nalazimo usred intenzivne borbe koja nam znači sve, naš je doživljaj da će se cijeli svijet srušiti ukoliko ne uspijemo. Kad Benjamin piše da velike revolucionarne bitke odlučuju ne samo sudbinu sadašnjeg, nego i svih prethodnih propalih pokušaja, on upražnjava isti onaj retroaktivni mehanizam sažet u religijskim tvrdnjama da se u odlučujućoj borbi radi o sudbini ne samo smrtnika, nego i samog Boga.
Prema tome, holografija podrazumijeva da bi cjelina bila dio svog dijela, odnosno da se dio sastoji od svih (drugih) dijelova svoje cjeline. Kapitalizam nije tek puki dio historije, trenutak u globalnom narativu; on sam je prizma kroz koju vidimo sve korake koji su vodili k njemu. Istinska povijest tako nije postepeni razvoj njenih dijelova, nego niz promjena strukture njene „cjeline”. Povijesne činjenice se ne mijenjaju, one se samo smještaju u drukčiji simbolički kontekst, čime se mijenja njihovo značenje. Nemamo Cjelinu koja se sastoji od dijelova – svaki dio sadrži višestruke univerzalnosti između kojih neizbježno biramo, a da toga nismo nužno ni svjesni. Pluralističko i perspektivističko gledište Carla Rovellija na kvantnu mehaniku ja ovako primijenjujem na povijest: „Ako želimo dobiti pravu ideju o tome šta je tačka prostor-vrijeme, treba pogledati u svemir /…/ Potpuna ideja o tački prostor-vrijeme zapravo se sastoji od izgleda cijelog univerzuma viđenog iz te tačke.”[^14]
Živimo li onda u hologramu? Kvantna mehanika definira hologram kao sliku objekta ne samo u njegovom aktualnom stanju, nego i kao produkt interferencije s drugim mogućnostima koje su izgubljene pri aktualizaciji konačnog stanja. Nije li takav naš život u nepodnošljivom odlaganju pucanja već napuklog stanja, dok se raznolike budućnosti klate na rubu propasti i konsolidacije?
Ne postoji više samo jedna jedinstvena ideja napretka koja bi dominirala našom predstavom o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti – živimo u eri superpozicija različitih univerzalnih vizija progresa, a svaka vodi ka drukčijoj „neizbježnoj” budućnosti. Konkurenciju predvode ostaci vizije Francisa Fukuyame o kraju historije, religijski fundamentalizam, a naročito ono što jedino mogu nazvati umjereno-autoritarnim mekim fašizmom – fuziju tržišnog kapitalizma i jake države koja mobilizira nacionalističku ideologiju ne bi li održala društvenu koheziju (sjetite se Modijeve Indije). Sumnjam da će opcija mekog fašizma biti uspješna protiv prijetnji s kojima se danas suočavamo, te smatram da se mora izmisliti neki novi oblik komunizma.
Upravo je klimatska katastrofa ta ključna historijska nužnost koja nas mora usmjeriti ka globalnoj solidarnosti. Međutim, povijest očito nije na našoj strani (izrazito naginjemo kolektivnom samoubojstvu). Ne čudi što mnogi komentatori zaključuju da je bitka protiv globalnog zagrijavanja već izgubljena – došao je trenutak da prihvatimo tu činjenicu i ponovo promislimo čitavu strategiju. Složenu interakciju katastrofa bremenitih opasnostima ne može se kontrolirati, a tako rizična situacija čini naš trenutak izuzetno političkim.
Jean-Pierre Dupuy navodi kako se mora napustiti „historijska” ideja temporalnosti ako ćemo se pravilno suprotstaviti prijetnji (društvene ili okolišne) katastrofe: mora se uvesti radikalno nova ideja o vremenu. Dupuy to vrijeme naziva „vremenom projekta”, zatvorenog kruga između prošlosti i budućnosti – naša prošla djela prouzrokuju budućnost, a to kako djelujemo određeno je anticipacijom budućnosti i našom reakcijom na to šta iščekujemo:
„Katastrofalni događaj upisan je u budućnost kao sudbina, to je sigurno, ali i kao slučajna nesreća: nije se mogao dogoditi čak i ako se u futur antérieur javlja kao nužda. /…/ Ako se desi izniman događaj, nije se mogao ne desiti: svejedno, sve dok se nije desio, nije ni neizbježan. Zapravo se kroz aktualizaciju događaja – činjenicu da se jest dogodio – retroaktivno kreira njegova nužnost.”[^15]
Dupuy daje primjer francuskih predsjedničkih izbora u maju 1995. godine i navodi januarsku prognozu glavne izborne ustanove: „Ako g. Balladur bude izabran 8. maja, može se reći da su predsjednički izbori odlučeni i prije no što su se dogodili.” Ako se – kojim slučajem – događaj desi, stvara se lanac prethođenja koji ga čini neizbježnim. Eto to je, a ne ono opće mjesto kako se inherentna nužnost izražava u i kroz slučajnu igru pojava, stvarna hegelijanska dijalektika slučajnosti i nužnosti.
Na taj način treba prići i ekološkoj krizi: ne da „realistično” procjenjujemo mogućnosti katastrofe, nego da prihvatimo Sudbinu. Kao u slučaju izbora Balladura, ako se katastrofa dogodi, moći će se reći da je bila odlučena prije nego što se uopće i desila. Sudbina i slobodno djelovanje idu ruku pod ruku: najradikalnija sloboda jeste upravo sloboda da promijenimo svoju Sudbinu.
Kako to učiniti? Na početku filma Prestiž (The Prestige) Christophera Nolana, mađioničar izvodi trik u kojem ptičica nestane u spljoštenom kavezu. Dječačić u publici počinje plakati, uzrujan zbog mrtve ptičice. Mađioničar mu priđe i dovrši trik, nježno otvarajući dlan sa živom ptičicom – ali dječak nije uvjeren, on insistira da to mora da je druga ptičica, brat one mrtve. Nakon predstave, vidimo mađioničara samog kako baca zgnječenu ptičicu u smeće, na gomilu drugih mrtvih ptica. Dječak je bio u pravu. Trik se ne može izvesti bez nasilja i smrti, ali njegov uspjeh ovisi o skrivenim, zgnječenim ostacima onoga što je žrtvovano i bačeno tamo gdje ga niko bitan neće vidjeti. U tome nalazimo osnovnu premisu dijalektičke ideje napretka: kad stigne nova, viša faza, tu negdje u pozadini mora da je i zgnječena ptičica.
Nema pravila kad su u pitanju zgnječene ptičice. Šta je s anti-LGBT+ zakonima koji su doneseni u mnogim afričkim zemljama upravo tokom antikolonijalne borbe? Šta je s dekoloniziranim zemljama poput Angole i Zimbabvea, u kojima je jaz između nove „gospode” i siromašne većine – jaz u bogatstvu, moći, privilegijama i slobodi – čak i dublji nego pod kolonijalnom upravom? I zašto se na našem razvijenom Zapadu nakon 1960-ih toliki problemi shvaćaju isključivo kao problemi netolerancije, a ne kao problemi strukturalne nejednakosti, izrabljivanja i nepravde? Zašto se kao lijek uporno predlaže tolerancija, a ne emancipacija, politička borba, pa čak i oružana borba? Tolerancija je postpolitički ersatz za takva rješenja. Da citiramo Wendy Brown:
„Njegovanje tolerancije kao političkog cilja implicitno konstituira odbijanje politike kao oblasti u kojoj se konflikt može produktivno artikulirati i razriješiti, oblasti kroz koju se građani mogu transformirati kroz svoje učešće.”[^16]
Sama politika je ovdje ta zgnječena, mrtva ptica. I ona ostaje zgnječenom čak i nakon uspona novog desnog populizma: sukob između liberalnog centra i nove desnice, iako naizgled djeluje politički, još uvijek strukturalno isključuje prave emancipatorske politike.
Kako se onda orijentirati u svoj toj zbrci? Danas, više nego ikada, trebamo napustiti apstraktnu ideju globalnog progresa i insistirati na lokaliziranim osobenostima. Znak istinskog napretka je, paradoksalno, postati svjesnim ove lokalizacije, odnosno integriranosti napretka u sam sistem koji nastaje. To znači da ćemo također postati svjesni višestrukosti, složenosti i – neizbježno – nekonzistentnosti onoga što sebe predstavlja kao „napredak”.
Tako zbunjujuća situacija pobuđuje očajničku potragu za nekom ideološkom formom koja bi održala socijalnu stabilnost, a prvi očiti kandidat je, naravno, religija. Marxova čuvena karakterizacija religije kao „opijuma za narod” je, međutim, u današnjem kontekstu prilično naivna. Tačno je da je radikalni islam egzemplaran primjer religije kao opijuma za narod: lažna konfrontacija s kapitalističkom modernošću koja im omogućava da snivaju svoj ideološki san dok globalni kapitalizam pustoši njihove zemlje – a potpuno isto vrijedi i za kršćanski fundamentalizam.
No, u našem zapadnom svijetu postoje i dvije još drukčije, suptilnije varijante ovog koncepta: opijum i narod. Pozivanje na „narod” danas funkcionira kao nejasni populistički san čija je stvarna namjera zamagliti naše vlastite unutrašnje antagonizme. A za mnoge od nas, opijum za narod je doslovno – opijum, odnosno bijeg u droge. Kemija (u svojoj znanstvenoj, farmaceutskoj verziji) postaje konstitutivni dio nas: ogromni dijelovi našeg svakodnevnog života su propisane droge, od svakodnevne uporabe pilula za spavanje i antidepresiva, pa sve do teških narkotika. Ne kontroliraju nas samo nedokučive društvene sile; i same naše emocije danas „naručujemo” putem kemijske stimulacije.
Ulozi ovakve kemijske intervencije dvostruki su i kontradiktorni: lijekove koristimo kako bismo vanjska uzbuđenja (šokove, društvenu nelagodu) držali pod kontrolom, odnosno kako bismo postali manje osjetljivi na njih, ali i da bismo izazvali umjetno uzbuđenje ako smo klinički depresivni i nevoljni. Prema tome, droge su direktna reakcija na par suprotnih prijetnji naše svakodnevnice: egzaltiranost i depresiju. Važno je primijetiti kako se ova dvostruka uporaba droga odnosi prema paru privatno-javno: u razvijenim zapadnim zemljama, našem javnom životu sve više nedostaje kolektivnih uzbuđenja (koja može dati samo istinski politički angažman), dok privatna konzumacija droga nastoji farmaceutski popuniti taj strukturalni nedostatak…
Slavoj Žižek
Zeničke sveske
Reference / Fusnote
[^1]: Vidi širu raspravu o značenju konteksta u: „God is subtle, but He is not malicious”, English Language & Usage Stack Exchange.
[^2]: Nicholas Fearn, Philosophy. The Latest Answers To the Oldest Questions, London: Atlantic Books, 2005, str. 77.
[^3]: Brian Greene, The Elegant Universe, New York: Norton, 1999, str. 116-119.
[^4]: Nicholas Fearn, Op. cit., str. 79.
[^5]: T. S. Eliot, „Tradition and the Individual Talent”, originalno objavljeno u: The Sacred Wood: Essays on Poetry and Criticism, 1922.
[^6]: Vidjeti: Ryszard Kapuściński, Shah of Shahs, New York: Vintage Books, 1992.
[^7]: Thomas Hertog, On the Origin of Time, London: Penguin, 2023, str. 88.
[^8]: Ibid., str. 90.
[^9]: Ibid., str. 91.
[^10]: „How Our Reality May Be a Sum of All Possible Realities”, Quanta Magazine, 2023.
[^11]: Vidjeti: David Graeber and David Wengrow, The Dawn of Everything, New York: Farrar, Straus and Giroux, 2021.
[^12]: Vidjeti: Walter Benjamin, „On the Concept of History” (marxists.org / Frankfurt School archive).
[^13]: Karl Marx, Grundrisse, uvodno poglavlje, citirano prema internet arhivi: http://www.marxists.org/archive/marx/works/1857/grundrisse/ch01.htm#3.
[^14]: J. Barbour, „Relational concepts of space and time”, British Journal for the Philosophy of Science, vol. 33, 1982, str. 265.
[^15]: Jean-Pierre Dupuy, Petite métaphysique des tsunami, Paris: Seuil, 2005, str. 19.
[^16]: Wendy Brown, Regulating Aversion: Tolerance in the Age of Identity and Empire, Princeton: Princeton University Press, 2006, str. 89.
