Dok čovjek životari
Dušu prodaje utvari
Iluzornosti maglovite
Njegovo tijelo obuzimaju spirale snovite
Koje padaju kao veš sa balkona
Na tlo tako tiho, a bučno poput stampeda slona
Ali on i dalje ništa ne čuje
On i dalje planove o sutra kuje
Siguran u besmrtnost svoju
Siguran da će sve biti u istom broju
Koji beskonačno otkucava
Teče budno i kad čovjek spava
Toj odredbi ne može pobjeći
Ni ptica, ni oblak, ni trava
Ni farmer, ni sijeno, ni krava
Ni linija kriva, ni linija prava
Ali čovjeka ovo saznanje ne budi
Čovjek se uzdiže, neće da se kudi
Zna li on da će njegova smrt biti jednokratna vijest za mnoge
Zna li on da će njihove noge
Nastaviti hodati i trčati
Njihova usta pričati i tračati
I jesti i piti
I ne biti i biti
Kao da on nikad postojao nije
Kao da ima samo SAD, nema PRIJE
I šta je onda bilo od života tvog
Pitaj sebe, robe, pitat će te Bog.
Jasmila Talić-Kujundžić
