Declaração / Izjava
Prije nego odem iz života dobrovoljno i pri punoj svijesti, želim ispuniti posljednju dužnost: iskreno zahvaliti ovoj izvanrednoj zemlji Brazilu, što je tako dobro i gostoljubivo pružila utočište meni i mom radu. Svakim sam danom učio sve više voljeti tu zemlju, i nigdje ne bih radije iz temelja iznova gradio svoj život nakon što je za mene potonuo svijet vlastitog jezika, a moja duhovna domovina Europa se baroborila.
Međutim, započeti sve iznova nakon šezdeset godina zahtijeva posebne snage. A moje su iscrpljene nakon dugih godina beskućničkog lutanja. Zato smatram da je bolje pravodobno i uspravno skončati život, kojem je uvijek duhovni rad bio najčešća radost, a osobna sloboda najdragocjeniji posjed na zemlji.
Pozdravljam sve prijatelje! I da dožive zoru nakon ove duge noći! A ja, najnestrpljiviji, odlazim prije njih.
STEFAN ZWEIG
Petropolis, 23. 2. 1942.
Te je noći Stefan Zweig odigrao sa susjedom svoju posljednju partiju šaha, otišao kući, napisao oproštajno pismo od jedva jedne stranice počinjući ga na portugalskom da bi, kako se smatra, brazilskim policajcima odmah skrenuo pažnju na to o čemu se radi. A potom ga dovršio na njemačkom te je policija pozvala njemačko-židovskog liječnika da ga prevede. Pretpostavlja se da ga je uspio dobiti od policije te ga je donirao Nacionalnoj biblioteci u Jeruzalemu 1991. godine. Zweig se zahvalio Brazilu na gostoprimstvu i otišao zauvijek. Za njim i njegova supruga Lotte.
Nakon napuštanja Salisburga krenuo je prema Velikoj Britaniji, a potom prema Americi te je sa suprugom posljednje dane proživio u Petropolisu, izvan Rio de Janeira, daleko od svijeta kulture koji je nestajao. Razmišljajući o njemu i sjećajući ga se u knjizi Jučerašnji svijet. Dio svoje arhive je već prije odlaska poslao u Jeruzalem.
Njegovo je samoubojstvo potreslo prijatelje u izgnanstvu. Walter Benjamin se ubio predozirajući se godinu i pol dana ranije nastojeći prijeći granicu između Francuske i Španjolske. Osjećali su se napuštenima. Doživjeli su to kao još jedan uspjeh nacističkog režima koji ih je prisilio na egzil.
Thomas Mann je Eriki Mann napisao 24. 2. 1942. iz Pacific Palisadesa:
„… A Zweig Stefan? Pismo koje je ostavio je nedostatno. Što u njegovom slučaju znači obnavljanje života? Čak je implicirao mogućnost nekog skandala. Osjeća se tužna i nemoćna ljutnja zbog te propasti, kakvom ju je doživio, koja takvom djeluje kao pobjeda vladajuće moći.“
Njegova se konsterniranost iščitava i u pismu prvoj Zweigovoj supruzi Friederike Zweig.
1942. godine Zweigu u spomen piše:
„Smrt Stefana Zweiga ostavila je bolni trag u redovima europske literarne emigracije.“
Friedrich Torberg je povodom njegova samoubojstva napisao:
„Vjerojatno to čovjek ne bi trebao reći, pa ni ja to ne kažem, ali bih htio jednom poslije moći shvatiti, zašto to samoubojstvo u meni ne budi lične emocije, nego ljutnju i uvrijeđenost.“
A Egon Erwin Kisch je o smrti Stefana Zweiga izrekao:
„Sada je također Stefan Zweig, Austrijanac s kapucinskog brijega u Salzburgu našao svoj grob u stranoj zemlji… Nitko to ne bi očekivao. Njegov je vanjski život bio neizrecivo sretniji od života većine kolega iz struke.“
No koliko se dugo može izdržati gledati na dolazeću nesreću svijeta? Biti bespomoćan u vladajućem mraku agresije, izgubiti svaku nadu. Koliko u toj izgubljenosti može pomoći bilo kakva teorija o samoubojstvu? Koliko je dugo moguće izdržati sjećanje na svjedočenje tuđoj opakosti?
Jean Amery, kojem ta tema nije bila nepoznata, 17. listopada 1978. odabire snoviti Salzburg, alpski krajolik milosrdne domovine da dovrši ono što ona nije uspjela. Njegov život. U hotelu Sacher, prvoklasne usluge, kojem se ispričao zbog nanesene neugodnosti zbog svojega samoubojstva, među fotografijama uglednika koji su počastili hotel svojim prisustvom, mnogi umjetnici, Charles Aznavour, Placido Domingo i dr. ali i Kurt Waldheim, upitnog političkog djelovanja te Dalaj Lama, nema ni njegove. Priča se da je potajno iznesen umotan u tepih. Ni obitelji ne čuvaju baš previše fotografije svojih samodruštvenih članova, zašto bi onda to jedan ugostitelj.
Na desetogodišnjicu samoubojstva Stefana Zweiga i njegove supruge 1952., Thomas Mann je pomirljiviji:
„Dese to ponavljanje dana kad je od nas otišao Stefan Zweig ponovo budi u meni svu tugu koju sam osjetio saznavši potresnu vijest. Priznajem da sam se tada ljutio na pokojnika zbog njegova čina, u kojem sam vidio nešto poput napuštanja svih nas u zajedničkoj emigrantskoj sudbini i trijumf vladajuće Njemačke čija je odvratna „povijest“ uzela osobito istaknutu žrtvu. Od tada sam naučio misliti drugačije i s više razumijevanja o njegovu odlasku, i umanjivanju počasti ovog nestanka, koje osjećam za njegov život, koji je dragocjeno zauzimao cijeli svijet.“
Čitajući Zweigovu knjigu sjećanja Jučerašnji svijet, uvidio je da je njegov tankoćutni duh potpuno vezan uz mir, prijateljstvo i slobodnu intelektualnost kakve doživljava u nestaliji svijet čije je posljednji sat otkucao već 1914., te da on, u tom svijetu punom mržnje, neprijateljski zatvorenom u nečovječnoj tjeskobi, nije dalje ni htio ni mogao živjeti.
Drugačije sada mislim, izjavljuje Thomas Mann, o njegovu stajalištu no prije, ili bar nastojim drugačije o tome misliti.[1]
Godina 1912. (kada piše tekst „Deset načina za postizanje njemačke slave“) je doba koje Stefan Zweig u Jučerašnjem svijetu naziva Svijetom sigurnosti. Koji mu je toliko značio, ističući da ni u jednom gradu Europe težnja za svijetom kulture nije bila toliko strasna kao u Beču.[2] A bečke novine su, sjeća se, svim kulturnim događanjima posvećivale mnogo prostora. Posvuda se raspravljalo o Operi ili Burgtheatru, pritom je bečka kavana bila neka vrsta demokratskog kluba gdje se uz cijenu jeftine šalice kave moglo satima sjediti i čitati svjetski tisak.
Međutim prema francuskom kulturnom miljeu bio je vrlo kritičan. Nadahnulo ga je to vjerojatno, i za anegdotalne preporuke mladom piscu kako steći slavu, prvi put objavljenom u bečkom listu „Der Ruf“.
STEFAN ZWEIG
Deset načina za postizanje njemačke slave: Aritmetički problem za mladog pisca
Njemačka slava, tako dugo dok naša kritika nije kritičarska nego sentimentalna, nije stvar zasluge, nego spretnosti. Evo zato nekoliko savjeta mlađima i tek nastupajućima.
- Prvi: Njeguj svoje tijelo, da bi mogao ostarjeti. Njemačka se slava ne budi s djelima nego s jubilejima. Umjetnost, da bi se postalo slavnim, ide ruku pod ruku s dijetom, umjetnošću dugovječnosti. Moraš doći do pedesete a zatim do šezdesete i sedamdesete. S osamdeset, ako preživiš, dobit ćeš Nobelovu nagradu.
- Drugi: Piši puno i ne brini se oko kvalitete. Non multum sed multa. Živimo u zemlji, gdje uočena sposobnost i marljivost kao vrlina, vrijede poput talenta. Budi opsežan u svojim djelima sve dok se dosada identicira s književnošću. Promijeni li se ukus, promijeni se i ti.
- Treći: Budi sveprisutan sa svojim publikacijama. Princip Odol mora biti tvoj, nitko ti ne smije pobjeći.
- Četvrti: Pretplati se na sve što ti dođe pod ruku poput nekog poziva, ankete, bilo koje vrste komunikacije, bez obzira tiče li se to tebe ili ne. Pokazuj univerzalno zanimanje, u sve se uplići, i gdje ne pripadaš i miješaj se u najčudnije poslove. Tada to vrijedi kao znak da nisi književnik nego poeta. Bude li ponovo otmjeno biti književnikom onda… pogledaj drugi savjet.
- Peti: Smisli neku specijalnost, bilo kakvu etiketu pogodnu za proizvođače povijesti književnosti. Bolje je da si je sam nađeš, da ti se ne može dodijeliti neku neugodnu. Ne nađeš li nijednu, odluči se za nekog simpatičnog stranca. Ne treba se ni on složiti, to je ionako formalnost (kao uostalom i pisanje). Jedino što je važno jest postati poznatim.
- Šesti: Budi jedno vrijeme poznat, ili takvim djeluj, da bi se sprijateljio. Objave li ti se neka knjiga u velikom broju primjeraka, prešuti. To zvuči loše.
- Sedmi: Budi susretljiv. Pojavljuj se u svakom društvu svoga grada, dopisuj se, nemoj zaboraviti čestitati (osobito ako se netko pojavi u novinama). Mladim pjesnicima (svakako i starima) piši uvijek oduševljeno. Svome izdavaču toplo preporuči svakoga tko te to zamoli, uputi ga ali prije svega privatno. Drži govor gdje god je to moguće, na jubilejima i pogrebima, oboje te bi služi (vidi prvi savjet).
- Osmi: S vremena na vrijeme doživi neku manju nezgodu ili se razboli, što opasnije to bolje. Ne zaboravi da su Tolstoj, Strindberg i drugi prvo izazvali na uzbunu mogućom smrću, da bi se uvidjelo da žive u našem dobu (po kojem se poznaju Otto Ernst i Fulda). Općenito: uzmi kao primjer posljednjeg. Taj poznaje umjetnost!
- Deveti: Ako si oženjen, imaj dobru kuhinju i dobru sjedeću garnituru, kao i cigarete, knjige su tu manje važne, a i dobre prijatelje, da ti izriču mišljenje, što je jedino značajno. Umjetnost je samo stvar mišljenja, zato je pogrešno truditi se oko nje a ne oko mišljenja. Posljednje je lakše, dakle drži se toga.
- Deseti: Ne brini se oko slave. Ne možeš joj u Njemačkoj pobjeći. U Munchenu postoji izdavač koji tiska svjetsku književnost još jednom, pa će doći red i na tebe. Bit će tiskana i tvoja pisma – u nas postoji dovoljno ljudi sa životnim idealom, da objave nepotrebno i suvišno. Oni prvo postaju docentima potom profesorima i ti su ti, dok si živ, neprijatelji. Zato umri – ali nakon više jubileja, pogledaj prvi savjet – jer tada nastavljaš živjeti u njima.
Cijelo pjesničko djelo uvijek je izgovor za kasnije, a time je i uvod u pisanje i za izdavača, koji ne plaća honorar, živi na gubitku. Dakle pripazi, da budeš suvremen.[4]
Smatrao je da bi iskrena povijest francuske književnosti u dvadesetom stoljeću razotkrila da su u ono vrijeme pariške novine pisale hvalospjeve svim mogućim pjesnicima i piscima, ali tri najbitnija ili nisu poznavale ili su ih spominjale u pogrešnom sklopu.
Od 1900. do 1914., ističe, da nije ime Paula Valeryja kao pjesnika nikad našao spomenuto ni u Figarou ni u Matinu, dok je Marcel Proust slovio tek kao salonski lakrdijaš, a Romain Roland kao vrlo stručan glazbeni kritičar. Bilo im je gotovo pedeset godina kad je prva stidljiva zraka slave obasjala njihova imena…[3]
Intervju koji slijedi nastao je 1933. u Parizu za časopis L’Intransigeant. Posljednja je to godina koju u svojim memoarima Stefan Zweig naziva „Sunčevim zalazom.“ Desetljeće između 1924. i 1933. Zweig je vidio kao stanku u nizu katastrofa.
U mom osobnom životu bilo je najvažnije to što mi je tih godina u kuću stigao gost i nastanio se dobrohotno u njoj, gost kojeg, kako kaže, nikad nije očekivao. Uspjeh.
Od 1933. su pretresi, samovoljna hapšenja, zaplijene imovine, protjerivanja iz kuća i domovine, deportacije postali svakodnevnom pojavom. Ne znam nikog od mojih europskih prijatelja kojeg, sjeća se Stefan Zweig, nije snašlo takvo što.[5]
- travnja 1938. u Salzburgu su se, iz kojeg se pravovremeno odselio, na današnjem Mozartovom trgu nacionalsocijalisti igrali spaljivanja knjiga. No svijet se, rezignirano će Zweig, već priviknuo na nepravdu i brutalnost kao nikad dotad u stotine godina. Dok bi prije samo ono što se dogodilo tom zlosretnom gradu Beču bilo dovoljno za međunarodni prezir, savjest čovječanstva šutjela je te 1938. godine, ili je tek tiho zagunđala, prije nego što je posve zaboravila i oprostila.[6]
No nisu svi gunđali:
„Smatram da Hitler treba dobiti nagradu za mir, jer uklanja iz Njemačke sve elemente takmičarstva i borbe. Protjerujući Židove i demokratske i lijeve elemente, izbacuje sve što djeluje. A to znači mir…“[7]
Riječi su to iz 1934. godine voditeljice salona u kojem su se okupljala velika umjetnička imena, ikone izgubljene generacije.
Otkrio je to Gustav Hendrikksen, bivši član Nobelovog odbora, u političkom časopisu Nativ objavljenom u Izraelu:
„Gertrude Stein se… obratila brojnim intelektualcima, ne samo Židovima, koji su potpisali peticiju tražeći od Nobelova odbora da Hitleru dodijeli nagradu za mir. Odbor je, kaže autor, odbio tu preporuku, pristojno ali odlučno.“
Zweig je govorio o potrebi za novom hrabrošću. Usmrtio je to čemu je težio. Obeshrabrenost nije nestala.
STEFAN ZWEIG
Istinska književnost nikad neće podleći politici
Intervju iz 1933.
U Pariz je stigao veliki austrijski pisac Stefan Zweig na povratku iz Engleske gdje je u Britanskom muzeju radio na svojoj sljedećoj knjizi o Mariji Stuart.
Susreli smo se s njim kod njegova francuskog izdavača, koji je nedavno objavio Marie Antoinette. Kao i kod Fouchea Stefan Zweig osobito nastoji prikazati ljudsku stranu, ženu iza kraljice. Marie Antoinette je prevedena gotovo na sve jezike, a u Americi je doživjela veliki uspjeh.
Poznato je da je nova vlada Reicha uklonila knjige Stefana Zweiga iz knjižnica a i ne baš mali broj dala javno spaliti. Zanimalo nas je mišljenje Stefana Zweiga o položaju pisca njemačkog govornog područja čija je vlada zabranila njegova djela.
— Posljednjih sam osam mjeseci bio gotovo sasvim izgubljen, rekao nam je autor djela Verwirrung der Gefühle. Događaji u Njemačkoj su toliko ozbiljni da su me vrlo potresli, tako da sam za pisanje literature morao potražiti prijeko potreban mir. Veliki je to udarac, kad u jednoj zemlji imate stotine tisuća – gotovo milijun – čitatelja, bolno je kad se takva povezanost prekine. Ne sramim se reći da sam strašno trpio zbog zakonskih mjera koje su protiv mene donesene u Njemačkoj. Zašto bi se čovjek još trebao i sramiti?… Mi, koji smo desetljeće živjeli u duhu njemačke literature, s njemačkim čitateljima, ne bismo trebali osjećati strah priznati, da nas je žestoko pogodio taj iznenadni lom.
— Mislite li da takva umjetnička povezanost više neće biti moguća u budućnosti?
— To još ne mogu reći; no Hitlerova vlada trenutno pokušava učiniti literaturu promicateljem svojih stajališta. Bojim se da će u budućnosti u Njemačkoj postojati još samo državna književnost te ona koja pripada oporbi. Primjer su za to boljševici u Rusiji: svaki oblik literature koji nije služio njihovim idejama bio je zabranjen, i nije se tolerirala neutralna nepolitična književnost. Oduvijek mi je bolno gledati kako je ruska literatura strogo politički etiketirana i podijeljena: na „crvenu“ i „bijelu“. I nikako ne bih volio da se i u Njemačkoj knjigu ne procjenjuje prema umjetničkim i ljudskim mjerilima nego isključivo prema političkoj tendenciji.
— Smatrate li da je vlada dovoljno moćna da provede takvu podjelu?
— Moguće je. Vrlo je moćna vlada koja ima neograničenu vlast i koja je uspjela uništiti cjelokupnu oporbu. U Njemačkoj također postoji svjetski utjecajno udruženje knjižara. A i oni su, kao i svi drugi, potpuno u službi vlade. Ako žele isključiti jednog autora, nijedan se tiskar ni izdavač neće usuditi objaviti njegova djela jer ih neće prodavati nijedna knjižara. I za šezdeset pet milijuna Nijemaca to je kao da ta književnost ne postoji. Dakle uprava je kao i u Rusiji, lako je moguće knjige koje nisu poželjne zaustaviti na temelju političkog stajališta, rase ili ako su nepoželjne iz bilo kojeg drugog razloga. Tko je iz Njemačke protjeran, kao posljednja instanca preostaje mu jedna jedina mogućnost: svjetska književnost uz pomoć prijevoda.
Stefan Zweig odjednom ustaje. Bez riječi pravi nekoliko koraka i odlučno nastavlja:
— No bolje je i biti zabranjen, nego dobivati dopuštenje za objavljivanje odstupajući od moralnog stajališta. Nikad nisam bio članom neke partije, grupe te niti jedne vlade. Cijeli sam život odbijao titule, nagrade i počasti. Nikad nisam kročio ni u jedno ministarstvo ni ambausadu. Ne sudjelujem na banketima, službenim ceremonijama niti se – a to je poznato i u Parizu, ne pojavljujem u javnosti. No tu sam moralnu neovisnost pokazivao prema svakoj vlasti na svijetu i spreman sam za to sve žrtvovati.
— Dakle vjerujete u potpunu moć politike nad književnošću?
— Osobito u praktičnom životu. No postoje dvije stvari, koje nijedna vlada nije nikad uspjela ni mogla: može zabraniti knjige, ali ne i izbrisati njihove ideje. Cenzura je spriječila pojavu mnogih djela, no unatoč su tome napisana i preživjela. Bio je to slučaj i sa Spinozinim raspravama kao i tisućama drugih značajnih djela. A drugo, nijedna vlada nije u stanju proizvesti umjetnika ili umjetničko djelo prema svojoj želji. U Njemačkoj je službeno izjavljeno da je prava književnost ugušena dekadentnom, internacionalnom i židovskom literaturom te da istinski njemački pjesnici ne mogu zauzeti mjesto u teatru ili književnosti koje im pripada jer za njih nema više mjesta. Već su prošli mjeseci da je ta nevrijedna literatura zabranjena ili prognana, da je oslobođeno mjesto za druge, istinske pjesnike, ali još se uvijek nije pojavilo zbiljski značajno djelo. Mišljenja sam da se ne može dozvati nacionalnu literaturu za nekoliko tjedana pa ni za nekoliko mjeseci.
— Mislite li da se u Njemačkoj upravo radi na nacionalnoj, nacionalsocijalističkoj književnosti?
— Moguće je da neki vrlo talentirani mladić piše vrijedan kazališni komad ili roman u sklopu ideologije: no poznajem povijest utjecaja politike na literaturu previše da bih povjerovao u procvat takve književnosti. Vaša je francuska revolucija uz sav nevjerojatni polet sve u svemu iznjedrila samo jednu pjesmu: Marseljezu. Tada dolazi Napoleon, koji bi jednog istinskog pjesnika sigurno nagradio titulom vojvode ili princa da je pohvalio njegove bravure, ali nije našao ni jednog jedinog. Ruska je revolucija u petnaest godina iznjedrila jednu jedinu poemu Dvanaest Alexandera Bloka, no i pet ili šest divnih filmova. Mussolini, koji je toliko volio književnost i podržavao je, nije mogao u dvanaest godina naći ni jednog jedinog pjesnika koji bi pjevao fašizmu. Dakle ne vjerujem da njemačka vlada može uspjeti u onome u čemu nisu ni Robespierre, Napoleon, Lenjin ili Mussolini i odmah oživjeti herojsku i nacionalističku literaturu koju zastupa. Prava umjetnička djela nastaju polako i uglavnom izvan politike ili u opoziciji. Većinom tek osrednji ili ne baš talentirani pokušavaju profitirati od velikih političkih kretanja.
— Znači umjetnost mora u teškim vremenima kao što je naše ostati neutralnom?
— U svakom slučaju mora biti neovisna. Naravno postoje oni čiji se talent temelji na nasilju, agresiji, fanatizmu i u polemici: ti vjerojatno profitiraju od jedne takve napetosti, tada se najbolje ostvaruju u borbi i pohvali oružju. No tu su i oni drugi koji mogu samo povučeno kreativno djelovati, u tišini. U umjetnosti nema pravila, i upravo mi se zato čini opasnim htjeti umjetnost potčiniti i od nje napraviti propagandni instrument prema ruskom predlošku. Ne bojím se toliko za njemačku književnost, koliko da bi takvo što uništilo brojna prijateljstva, među ljudima, umjetnicima, i što bi taj raskol iskopao rovove mržnje između onih koji bi trebali zajednički djelovati. Politika je ionako previše prodrla u naše živote. Mišljenja sam da si je uzela više no što ima na to pravo. Međutim, oba ta područja, umjetnost i znanost, moraju ostati slobodni i neovisni. Uvjeren sam, i ostajem takvim i dalje, da su uvijek manje talentirani ti koji se pokoravaju. Prava umjetnost sluša vlastiti zakon, i ne može drugačije.
— Vidite li u Njemačkoj značajna djela koja to zastupaju?
— Nisam pročitao sve knjige koje su se pojavile u ovom razdoblju, ali znam za tri vrijedna djela koja su pripremljena u ovom tragičnom dobu: to je biblijski roman Joseph Thomasa Manna napisan majstorski suvereno, knjiga Hansa Carossa Führung und Geleit, koji je vjerojatno najljepša njemačka proza nakon Goethea, te putnička mu armenski roman Franz Werfela Die vierzig Tage des Musa Dagh opsežno djelo koje gori od strasti.[8]
U ovoj se godini perturbacija i promjena umjetnost velikih pisaca nije dala izbaciti iz ravnoteže. Što nas potiče da nikad ne odustajemo pod pritiskom vlasti i da u našem djelu vidimo najbolji način služenja narodu i čovječanstvu, razlog za nadu.[8]
Ljiljana Filipović
Izvori i bilješke:
- Thomas Mann, „Stefan Zweig zum Zehnten Todesntag“, Zweig heft 14, Stefan Zweig Centre, Salzburg 2016.
- Stefan Zweig (1999.) Jučerašnji svijet, Zagreb, Izdanja Antibarbarus, prijevod Mary Melichar, str. 21 i dalje.
- Isto, str. 167.
- Stefan Zweig, Die Zehn Wege zum Deutschen Rum, Zweig heft 7, Salzburg 2012.
- Isto, str. 313.
- Isto, str. 327.
- „I say that Hitler ought to have the peace prize, because he is removing all the elements of contest and of struggle from Germany. By driving out the Jews and the democratic and Left element, he is driving out everything that conduces to activity. That means peace.“ (New York Times Magazine, May 6, 1934.). Više u Lj. Filipović (2012.) Scenariji kože, Zagreb, Izdanja Antibarbarus. 8 Stefan Zweig, „Wahre Literatur wird nie mals der Politik Unterworfen sein“, Zweig heft 15, Salzburg 2016.
Časopis Tvrđa
