PROPOVED TRINAEST (b) (Pf 13, Q 5b, QT 6) NA
IN HOC APPARUIT CARITAS DEI IN NOBIS
(1. Jovanova 4:9)
„Božja ljubav nam se pokaza i otkaza u tome što Bog posla Sina svoga jedinorodnog u svet, da živimo sa Sinom i u Sinu i kroz Sina“, jer svi koji ne žive kroz Sina zaista su u zabludi.
Zamislimo da postoji moćan kralj koji ima prelepu kćer; ako bi je dao sinu nekog siromaha, svi koji pripadaju toj porodici time bi bili uzdignuti i uzvišeni. Sada jedan učitelj kaže: „Bog je postao čovek, i time je cijeli ljudski rod uzdignut i uzvišen. Svi se moramo radovati što je Hristos, naš brat, sopstvenom moći uzdignut iznad svih horova anđela i sjedi s desne strane Oca.“ Ovaj Učitelj je istinu rekao, ali meni je ipak stalo do toga veoma malo. Kakve bi mi koristi bilo da imam brata koji je bogat čovjek, ako sam ja siromah? Kakve bi mi koristi bilo da imam brata koji je mudar čovjek, ako sam ja budala?
Ja kažem nešto drugačije i više u centar: Bog nije samo postao čovek, nego je uzeo na sebe ljudsku prirodu.
Učitelji se slažu u tome da su svi ljudi po prirodi jednako plemeniti. Ali ja u istini kažem: sva dobrota koju su posjedovali svi svetitelji, i Marija, Božja majka, i Hristos prema svojoj čovječnosti – to je moje sopstveno u ovoj prirodi. Sada bi me mogao upitati – pošto u ovoj (ljudskoj) prirodi imam sve što Hristos može da izvrši prema svojoj čovječnosti – zašto onda hvalimo i uzveličavamo Hristosa kao našeg Gospoda i našeg Boga? To je zato što je on bio vjesnik od Boga za nas i donio nam je naše blaženstvo. Blaženstvo koje nam je donio bilo je naše sopstveno. Tamo gdje Otac rađa svoga Sina u najdubljem temeljnom ishodištu, ova priroda utiče tamo. Ova priroda je jedno i jednostavno. Nešto ovdje može da proviri ili da visi na tome, ali to nije To Jedno.
Ja kažem nešto drugo, i još teže. Ko god bi htio da postoji u golotinji ove prirode, slobodan od svakog posredovanja, mora ostaviti iza sebe svaku razliku među ličnostima, tako da mu je podjednako stalo do čovjeka koji je preko mora, koga nikada očima nije vidio, kao i do čovjeka koji je s njim i njegov je blizak prijatelj. Sve dok više voliš svoju sopstvenu osobu nego tog čovjeka koga nikada nisi vidio, ti zasigurno nisi u pravu i nijedan jedini tren nisi zavirio u ovo jednostavno tlo. Ti si možda doduše vidio izvedenu sliku istine na nekoj slici, ali to nije ono najbolje! I kao drugo, moraš biti čistog srca, jer je samo ono srce čisto koje je prevazišlo svoju stvorenu prirodu.
Kao treće, moraš biti slobodan od ničega (od onoga što nije / ne-bića). Postavlja se pitanje šta gori u paklu. Učitelji uglavnom kažu da je to sopstvena volja. Ali ja vam u istini kažem: ništa ne gori u paklu. Evo jedne poređenja. Uzmi zapaljeni ugalj i stavi ga na moju ruku. Kada bih rekao da mi ugalj pali ruku, učinio bih joj nepravdu. Kada bih istinski rekao šta me pali, to je ne-biće (to što nema), jer ugalj sadrži nešto što moja ruka nema. Upravo to ne-biće me pali. Ali, kada bi moja ruka sadržala sve što ugalj ima ili može da prouzrokuje, ona bi bila sva prirode vatre. Tada, kada bi neko uzeo svu vatru koja je ikada gorela i izlio je na moju ruku, to me ne bi moglo povrijediti. Na isti način kažem: upravo zato što Bog i svi oni koji stoje pred Njegovim licem imaju, usled svog istinskog blaženstva, nešto što oni koji su odvojeni od Boga nemaju, upravo to ne-biće muči duše u paklu više nego sopstvena volja ili bilo kakva vatra.
Ja u istini kažem: ukoliko to ne-biće prianja na tebi, u toj mjeri si nesavršen. Zato, ako hoćeš da budeš savršen, moraš se osloboditi tog ne-bića.
Upravo je to ono čime se bavi tekst koji sam vam dao: „Bog posla Sina svoga jedinorodnog u svijet.“ To ne treba da shvatite u smislu spoljašnjeg svijeta, kao onda kada je jeo i pio sa nama, već to treba da razumijete u smislu unutrašnjeg svijeta. Baš kao što Otac u svojoj jednostavnoj prirodi prirodno rađa Sina, sasvim isto tako On ga rađa u najskrovitijim odajama duha, a to je unutrašnji svijet. Ovdje je Božje tlo moje tlo, i moje tlo je Božje tlo. Ovdje ja živim iz sopstvenog kao što Bog živi iz Sopstvenog. Za čovjeka koji je makar na tren zavirio u ovo tlo, hiljadu maraka crvenog kovanog zlata isto je što i jedan mesingani novčić. Iz ovog najdubljeg tla sva vaša djela treba da budu rađena bez Zašto. Ja u istini kažem: sve dok činite djela radi neba, radi Boga ili vječnog blaženstva, spolja gledano, vi griješite. To može proći, ali to nije najbolje.
Zaista, ako čovjek misli da će dobiti više od Boga kroz meditaciju, kroz pobožnost, kroz ekstaze, ili kroz specijalno ulivanje blaslovljene milosti nego kraj ognjišta ili u štali – to nije ništa drugo do uzimanje Boga, umotavanje Mu glave u ogrtač i guranje pod klupu. Jer ko god traži Boga na neki poseban način, taj dobija način, a promašuje Boga, koji je skriven u njemu. Ali ko god traži Boga bez ikakvog posebnog načina, taj Ga dobija onakvim kakav je On u Sebi, i taj čovjek živi sa Sinom, i on je sâmi život. Kada bi neko pitao život hiljadu godina: „Zašto živiš?“, ako bi mogao da odgovori, rekao bi samo: „Živim zato što živim.“ To je zato što život živi iz sopstvenog tla i izvire iz samog sebe. Zato on živi bez Zašto, jer živi radi sebe samog. I tako, kada bi pitao istinskog čovjeka koji dela iz sopstvenog tla: „Zašto radiš?“, ako bi odgovorio kako treba, jednostavno bi rekao: „Radim zato što radim.“
Gdje stvorenje prestaje, Bog počinje da biva. Sada sve što Bog želi od tebe jeste da izađeš iz sebe u vidu stvorenosti i da pustiš Boga da bude u tebi. I najmanja stvorena slika koja se oblikuje u tebi velika je kao Bog. Kako to? Ona te lišava cijelog Boga. Čim ova slika uđe, Bog mora da ode sa cijelim svojim Božanstvom. Ali kada slika izađe, Bog ulazi. Bog želi da izađeš iz sebe (kao stvorenje) onoliko koliko bi to bilo važno kao da sva Njegova blaženstvljenja zavise od toga. Moj dragi prijatelju, kakvu ti štetu može nanijeti to da učiniš Bogu uslugu i dopustiš Mu da bude Bog u tebi? Izađi sasvim iz sebe radi Boga, i Bog će izaći sasvim iz Sebe radi tebe! Kada ta dvojica izađu, ono što preostaje jeste jedno i jednostavno. U tom Jednom Otac rađa svoga Sina u najdubljem izvoru. Iz toga Sveti Duh procvjeta, i tada u Bogu nastaje volja koja pripada duši. Sve dok ova volja stoji netaknuta od svih stvorenja i svega stvorenog, ta volja je slobodna. Hristos kaže: „Niko ne dolazi na nebo osim onoga koji siđe s neba“ (Jovan 3:13). Sve stvari su stvorene iz ničega, stoga je njihov pravi izvor ništa, i ukoliko se ova plemenita volja priklanja stvorenjima, ona se rasipa sa stvorenjima u njihovom ništa. Postavlja se pitanje da li se ova plemenita volja može toliko rasuti da se nikada ne može vratiti. Učitelji uglavnom izjavljuju da se ona nikada ne može vratiti ukoliko je rasuta u vremenu. Ali ja kažem: kad god se ova volja vrati sama od sebe, i od svega stvorenja na jedan trenutak u svoj prvobitni izvor, tada volja ima svoje pravo prvorođenstva na slobodu i slobodna je, i u tom trenutku sve izgubljeno vrijeme biva vraćeno.
Ljudi mi često govore: „Moli se za mene.“ A ja mislim: „Zašto izlazite napolje? Zašto ne ostanete u sebi i ne oslonite se na sopstveno blago? Jer ti imaš svu istinu u njenoj suštini u sebi.“
Da bismo tako istinski ostali u sebi, da bismo posjedovali svu istinu neposredno, bez razlike, u istinskom blaženstvu, neka nam Bog pomogne.
Amin.
Majstor Ekhart
