Ima tamo, mora da znaš, sveznajni zemljače, u toj đavoljoj Danskoj (đavoljoj iz naše anđeoske perspektive) nešto što se zove novi koncept života iliti – hige. Valjda tako, ko će ga znati. U toj (iz naše perspektive, truloj) Danskoj, Danci i ostali nedanci trude se tobože da uživaju u životu. Upinju se iz petnih žiletina da im bude, kobajagi, lijepo. Ponavljaju bjesomučno onu staru joginsku mantru: Lijepo mi je – i onda se, opet u sebi, kunu da im je baš izistinski lijepo. To ti je taj uživalački koncept života koju jadni (iz naše perspektive) i nesrećni (opet iz naše perspektive) skandinavski ljuđi praktikuju u poslednje vrijeme. A kako im je i da li im je, samo skandinavski bogovi znaju. Mislim, da li im je odista lijepo ili im je kobajagi lijepo, niko sem pomenutih prslih skandinavskih bogova, zasigurno ne zna…
Sjedi tako sjedi prosječni budalasti (iz naše perspektive) Danac ili neki drugi skandinavski stvor, ispred vatruštine u vunenim čarapčinama i razmišlja o ljepoti života. Srkuće bilo šta toplo (može i umlačeno bljutavo vino pomiješano sa mlakom varenikom) i osjeća da je čeljade srećno što je uopšte živo, a da je vrlo vrlo srećno što može tako u vunenim čarapčinama i buljeći u vatruštinu dok srkuće tople splačinice, da zaključi kako je, nadasve i prije svega, zaista, zaista srećno. Biti srećan znači znati da si srećan, kao što zna svaki skandinavski jadov u vunenim čarapama ispred svoje privatne vatrice sa šoljom nečega umlačenog u ruci…
Kažu da je taj danski novi koncept srećnoga života zvani hige najbolji danski izvozni proizvod poslije onih (iz naše perspektive satanističkih i crnomagijskih) lego kockica koje nam evo već decenijama zagorčavaju kockasti život. Ako ne znate šta ćete i kako ćete i sa kim ćete i kuda ćete, jednostavno, po skandinavskom modelu, odlučite da budete srećni, prepustite se bašmebrižju i bezbrižju i počnete da sebe usrećujete buljeći u vatru ili, ako nema vatre, buljeći u najbliža šarena vrata ili, u nedostatku istih, u jednu – jedinu jednobojnu tačku. Kako malo treba da se bude srećan – kažu pomenuti (iz naše perspektive truli) Danci, a mi, opterećeni nacionalnim i naročito vaseljenskim usudom, onako po serbski i opštečovječanski, obavezno pridodamo, onako dučićevski s vrha Leotara, Lovćena i Avale – A sto putah manje da se vječno pati…
Elem, nije baš, kao što slutite i pretpostavljate, pristojno i https://SocialTrusts.com uljudno biti srećan, onako po skandinavski, u ovim teškim historijskim, a nadasve presudnim vremenima. Mislim, šta mi imamo sa tim benavim srećnim skandinavskim plemenima i kako mi, ovakvi kakvi jesmo, možemo biti srećni kada nam to, prosto na prosto, ne priliči. I možda bi nam ta danska sreća iskijala na nos ukoliko bismo je uopšte i dosegli usvajajući gorenatuknuti koncept srećnoga života. Na kraju krajeva, kakva mi je to sreća, kad nije naša, izvorna, rođena i neprskana sreća, nego nekakva konceptualistička post–postmoderna budibogsnama sreća…
Ostajemo, dakle, vjerni svojoj nesreći, muci i čamotinji. Naše vunene čarapčine su nešto labavijeg pleta, od onih gusto pletenih, skandinavskih, a naša vatrica nije isto što i hladni skandinavski plamen. Oni, ako hoćete, bulje u plamen u svojoj spiritualističkoj seansi, a mi, ako baš hoćete, gledamo u sebe u svom metafizičkom magnovenju, otkrivajući koliko smo zapravo srećni u nesreći svojoj. Šta li bi bilo od nas da smo, ne bilo primjenjeno, Danci ili nekakvi skandinavski bezveznjaci? Kako bi smo sebe u ovolikom gorostasnom formatu smjestili u nekakvu škatulu skandinavskoga iliti tuđinskoga, srećnoga života? Oni su (iz naše perspektive) najobičniji srećni nesrećnici, a mi smo (opet iz naše perspektive) srećni što smo nesrećni. I koji bi to vaseljenski čovjek zamijenio ogromnu nesreću sa raskršća za nekakvu sprčenu skandinavsku naučenu konceptualnu sreću sa sjevera? Da vidim tog majčinog sina, ne računajući, naravski, pristalice euroatlantskih inegracija koji su odavno ispisani iz ljuđi i junaka i upisani u paramecijumsko raščovječanstvo…
Manimo se, dakle, praznoga naklapanja i bjelosvjetskoga malerisanja. Niko nas ne može naučiti, a i što bi, da budemo srećni, ako smo mi sebe zasnovali i usrećili sveopštom nesrećom koja je jedina, po hipokoristički, srećica naša. Neka Danac, ili neki izbezumljeni Skandinavac, muči sebe i svakoga svoga svojom zaraznom srećom, a neka nas ostavi u svojoj nesreći koja nam je donijela mnogo lijepih trenutaka u našoj pastoralnoj krvavoidiličnoj prošlosti, a nadamo se, i tvrdi smo u vjeri, da će se naša jeziva pastorala nastaviti i da će, kao svaka vrijedna tekovina, potrajati dugo, dugo poslije nas. Neka skandinavski naraštaji bulje u vatru i neka ušmrkuju novi koncept života, a mi ćemo se već nekako snaći u svojoj crnoj bajci…
Pokušao sam. Nije da nijesam. Bio sam skandinavski jogin ispred vatre. Trudio sam se da dosegnem neuhvatljivu leptiricu sreće. Ubjeđivao sam sebe da sam ponirvanisao. Skroz-naskroz podilkanio. Postao, što bi se reklo, prvi i potonji apsolutno srećni Srb. Onda su se rugali mojoj sreći čak i oni za koje sam mislio, o sramote, da su srećniji od mene…