Otkad su se na ružičastim pink-valovima ljuljnuli ukleti beogradski splavovi počela je nepodnošljiva lakoća postojanja. Možda se oni izvan splavova i sjećaju znamenite Kunderine knjige i donekle pretpostavljaju šta je pjesnik htio da kaže. U našoj verziji, u našoj kičerajskoj melodrami, postojanje se mirne duše može zamijeniti nestajanjem, pa bi se Kunderina knjiga u našem originalnom prevodu mogla zvati ‘’Nepodnošljiva lakoća nestajanja’’. Ipak, nije riječ o nijansama…
Elem, sve se ubrzano odronjavalo i srozavalo uz muzičku pratnju turbo folk tužilica na parastosima bivšeg kulturnog privida. Dakle, ni prije pink-pošasti ne bijasmo uzor kulturnog prosvjetljenja i uspješnog socijalnog modela, ali su opaki ružičasti dželati nemilosrdno namakli omču i izmakli rasklimanu hoklicu na kojoj ponosito stajasmo (kano klisurine) zagrcnuti lažnim bratstvenojedinstvenim nadrijugoslovenstvom.
Nekako mi se čini da je boja titoističkog jugoslovenstva takođe bila jeftinoružičasta pogotovu kada je vremenom izblijedjela herojski prosuta, a jeftino žrtvovana, partizanska krv, ali joj je tek postjugoslovenski banditizam dodao onu neodoljivo dražesnu nijansu opštenarodnog padenija…
Dakle, zaljuljaše se BG splavovi i zapljusnu nas prljava vodurina sveopšteg zagađenja.
Bijeli grad se utemeljio kao porno-prestonica, kao meka pornografske kulture, a sve na sablazan onome što taj grad uistinu jeste i što po svemu mora biti. Sve naše varoši sa svojim varošarijama u ovim turbo vremenima zavidljivo su gledale svog starijeg i većeg brata pokušavajući da uhvate jezive ritmove plesa moralne smrti. U tom sumanutom plesu, u tom oniričkom crnilu, linčovano je sve što je ličilo i na bijeli grad i na bijeli dan i u bijelom gradu i u bijelom svijetu. Tako su tokovi kloake maksima potapale nacionalne i nadnacionalne vidike i u svom nezadrživom brzaku napravile novi kanjon nove veličanstvenoskaredne kulture.
Koračnica naše ubrzane propasti potpomognuta je nacionalnim iliti anacionalnim arlaukanjem ili ratobornim ili pacifističkim režanjem pitomaca, kabinetskih podlaca i njihovih bludnih sinova. Kad su očevi zajahali opštenarodnu ragu, bludni sinovi su počeli da je krvoločno mamuzaju. Dakle, došlo je vrijeme bludnih sinova…
I naša dična Gorica podigla je krvavocrvenu alaj-krestu i podičila se svim onim od čega se nekada (makar smo se time tješili) davno sramila. Nekada davno, nekada ko zna kada, u nekoj pastoralnoj bajkovitoj prošlosti.
Kada su se ljuljnuli BG splavovi u Crnoj Gorici su se ljuljnule mnoge stvari, onako istinski, iz temelja. Počelo je, kako reče stari roker, sa pokvarenom maštom i prljavim strastima. Takva mašta i ta strast postale su ideološka zakonitost gorskih drmatora koji nikada neće sići sa narečenih splavova. Splavovi su veoma uspjela alegorijska sličica kabineta u kojima se određuje sudbina našeg pučanstva.
Ljuljnula se čudna kolijevka za naše đavolkaste đetiće. Đetići odnjihani u tim kolijevkama poljuljali su sve što je duboko temeljeno, razljuljali su svaki stožernik, rasklimali su svaku stožinu koja nas je, kako-tako, kakve-takve, obdržavala i činila onim što jesmo ili što smo mogli biti.
Drmatori su, šibani pink-nagonima, rasporili i razobručili naš privid normalnog i častoljubivog žitija. Sve se izokrenulo i počela je simfonija naopakog vremena. Počela je nepodnošljiva lakoća nestajanja.
Našim striptiz-junacima sve nepodnošljivo lako ide od ruke. U svojoj mahnitoj poseljačenoj urbanizaciji naši dilberi su uspjeli da do kraja useljače svaku našu varoš. Naše varoši su izgubile varoški šarm i dobile su jezivu dripačku obrazinu po naličju naših prežderanih i prepijenih svata. Volšebnici i lakrdijaši su od svake varoši napravili partijsku palanku, život su sveli na preživljavanje, a preživljavanje na preživanje u hladovini.
Po najnovijem društvenokulturnom modelu svako intelektualno pregnuće je bespotrebna budalaština ili sumanuta destrukcija kojoj treba nametnuti najnoviji (sljepački ) pogled ili je stući u korijenu kako se slučajno ne bi rodio plod koji je hranljiv i još pride miriše.
Dakle, ako već rađa neka bude bljutavo i uzaludno baš kao onaj čudesni paradajz koji sa suzama lijepog sjećanja gutamo ovih dana.
Bezukusni, bezbojni i besmisleni princip nepodnošljive lakoće nestajanja našao je svoje idealno sidrište i u našoj maloj carevini, na našoj Šećernoj Gori.
Drugovi su u svojojoj ozvjerenosti od drugarica napravili striptizete, a ove su, o jada i čemera, zaposjele katedre čojstva i junaštva i drugih uzaludnih antičkih društvenonepoželjnih disciplina.
Tako čojstvo dobija nova značenja. Braniti drugoga od sebe nekada se zvalo čojstvo, a činiti sve zbog sebe i za sebe- sada se zove čojstvo. A kakvo čojstvo, takvo i junaštvo koje još pokatkad zamiriše iz nekog poskrajnutog herbarijuma sjećanja u nekom zakrajnutom budžaku…
A nekada, davno nekada, bili smo makar patuljci u bajkama. Sada smo ostali bez bajki…
Eto zbog toga naši junaci vole bijeli grad. Kad kažu Beograd, pomisle na striptiz i na bogate pomije.