Piše: Žarko Paić
San i preobrazbe (prvi nastavak)
(Ispovijesti Drugoga u Knjizi nemira Fernanda Pessoe/Bernarda Soaresa)
Iskustvo Drugoga temeljni je problem filozofije i književnosti XX. stoljeća. Od Husserlove potrage za intersubjektivnošću, Derridaine tvorbe razlike/razluke s kojom se nastoji pronaći uporište za razumijevanje onoga što ne potpada pod svijet samstvenoga Ja kao stvaratelja vrijednosti i prosuditelja ranga bića, pa do Lévinasove ontologije Drugoga, vodi se prijepor oko pitanja slobode i povijesti, morala i društvenosti. Tko je Drugi? Zar samo puka projekcija jastva u začarani prostor zajednice bića? Ili je možda Drugi neki tajnoviti, nesvodivi Nitko koji raspolaže svim preobrazbama bića tako što sam ostaje nespoznatljiv i taman poput kakva neizreciva božanstva? Ono što još uvijek ostaje bitan filozofijski problem, prijeteći da od silne zlouporabe doživi sudbinu dogmatskog okvira mišljenja, ne mimoilazi ni književni napor uzdizanja nad zbiljom koju se očito više ne može suspregnuti pod zakone realizma, nadrealizma, hiperrealizma, a prema kojima je iskustvo svijeta nešto »stvarno«, jednostavno i složeno, ali u svojoj prozirnoj »stvarnosti« apsolutno.
Može li se tomu sustavnome zaboravu Drugoga i tom okrutnom zakonu opipljive »stvarnosti« suprotstaviti nešto više i uzvišenije od puke zamišljajuće svijesti koja poetski umišlja da ukida svijet tako što ga poput konveksna zrcala iskrivljuje, stvarajući niz slika koje ne odgovaraju »stvarnosti«, ali su s njom neodjeljivo povezane? Španjolski je barokni pjesnik Calderón de la Barca stvorio formulu posve primjerenu tomu čudovišnom zahtjevu filozofije XX. stoljeća: »Život je san.« Ako je onirizam životna filozofija iberske melankolične kulture, onda je razumljivo zašto se ona razvija u stalnom suočenju sa smrću, nastojeći očuvati zanos i očaranost onoga života na rubu Drugoga i drukčijega (svijeta, iskustva, doživljaja), s onu stranu smrtne dosade preživljavanja. Onirizam i zanos nisu tek opći pojmovi iskustva svakog čovjeka, nego označavaju skrivenu »dušu« kulture i civilizacije Španjolaca i Portugalaca, nesklonih disciplinarnome jeziku filozofijskoga »čekića«, ali izrazito sklonih prodoru u tamne, neistražene predjele duhovnosti pomoću pjesništva i slikarstva. Ta je konstatacija, dakako, stereotip. Ona odgovara istini upravo onoliko koliko i Hamvaseva dioba naroda na narode vina i narode piva i rakije. Sanjalaštvo i ljubav ne potiru vitalizam i ekstazu života.
Narode ne određuje usudna veza s krajolikom i zavičajnim obitavalištem, već iskonska žudnja za stvaranjem slike krajolika primjerene njegovu nesputanu nomadizmu, lutalaštvu, nemiru.
U književnoj se pustolovini XX. stoljeća samo jedna osobnost u Europi može smatrati radikalnim oniristom i misliocem/umjetnikom Drugoga u neprestanim preobrazbama. Portugalski pjesnik Fernando Pessoa cjelokupnim je svojim grandioznim opusom i brojnim umnažanjem bića (heteronimi) potvrdio postavku da se o Drugome može misliti i kazivati samo ako se i svojim životom otjelovi mnoštvo Drugih. Njegov prethodnik Arthur Rimbaud, čudesni pjesnik koji je predvidio usud planetarnoga čovjeka i najavio razaralačko poslanstvo avangarde, kako ga je u svojoj filozofiji tumačio Kostas Axelos, bio je rijedak slučaj intuitivne spoznaje nemogućnosti jedinstva subjekta kao osobe.
S Rimbaudom zapravo tek otpočinje istinska kritika novovjekovnoga subjektivizma, možda čak i izvornije iskusiva negoli u Nietzscheovim filozofskim spisima. U Pismima Vidovitoga znamenito je ono mjesto u kojem Rimbaud izriče neravnotežu subjekta kao postojanoga Ja: »Krivo je reći: Ja mislim. Trebalo bi reći: Misle me. Ispričavam se za igru riječima. JA, to je netko drugi. Utoliko gore po drvo koje je slučajno violina i podruguje se nesvjesnicima koji cjepidlače o onom o čemu nemaju pojma!« (Arthur Rimbaud, Pismo Georgesu Izambardu, 13. svibnja 1871, Djelo 2, GZH, Zagreb, 1982, str. 143 — Prijevod, studija i bilješke Zvonimir Mrkonjić)
Ne treba, međutim, u ovim heretičkim pabircima tražiti nešto čega nema. Ali treba naglasiti da je to prvi poetski trag raskorjenjivanja jedne tlapnje o stabilnome i vječnome potpornju spoznaje. Korak spram eks-centričnosti, halucinacija i nesvodivosti refleksije na neko transcendentalno Ja, koje božanskim monizmom jamči apsolutnu sliku svijeta, jasno je naznačen. Bilo je potrebno samo da netko ozbiljno shvati tu radikalnu misao rastvaranja moći subjekta. I da taj netko bude po snazi poetskoga mišljenja ravnopravan bljeskovitu Rimbaudovu uvidu. Netko se pojavio kao otjelovljenje umnoženih Ja, kao heteronimni svjedok posvemašnje mnoštvenosti osoba unutar samoga sebe. Drugi čovjek iz Lisabona u maniri najradikalnije refleksivno-intuitivne ispovijesti uzvisio je pojmove sanjalaštva, preobrazbe, neidentičnosti, samoće i tjeskobe iznad »iluminativnih« bljeskova tako što je ispisao Knjigu nemira koja predstavlja moderan književni odgovor, zakrinkano osoban, fragmentarno cjelovit, drsko »subjektivan« na taoistički drevni Tao Te King/Knjigu mijena.
Ako su onirizam i preobrazbe simboličke kategorije doživljajnosti u kojima se ova refleksivna ispovjedna proza prikazuje kao savršeni predložak spoja pjesničke razigranosti, mistike, filozofskih spekulacija, pastorale i aforističke mudrosti, onda je nemir, reklo bi se, temeljno ontologijsko iskustvo postojanja modernoga čovjeka, njegov jedini modus vivendi. Za Pessou, kao i za Rimbauda, jedinstvo osobnosti poremećeni je sklad mnoštvenosti. Taj kozmopolitski pluralizam Ja kao ne-Ja i Drugoga u samome sebi, Pessoa je još više apsolutizirao do te mjere da je porekao uopće mogućnost istovjetnosti spoznaje i duše unutar jednog subjekta. »Živjeti znači biti drugi.« (Knjiga nemira, fr. 94).
Cijela je Pessoina književna pustolovina bila rasprsnuće energije dru gost i, onirička metafizika koje se posljednja svrha iscrpljivala samo u beskrajnom ispisivanju toga čuda života. Ono se može mjeriti samo s čudom gibanja svjetlosti i onom uzbibanom heraklitovskom rijekom vremenitosti u kojoj ni jedan trenutak protjecanja nije stalan ni vječan. Knjiga nemira u Pessoinu opusu svakako je vrhunac izvornosti i spisateljskoga umijeća da oslobađanju duše i kontemplativnome životu posveti svu svoju lucidnu kreativnost stila i misaone vjerodostojnosti. Ideja knjige u Knjizi nemira oponaša istodobno predsokratsku ljubav za fragment, simbolističko iskliznuće iz realističke gradnje građanskoga svemira kao i gnostičku cjelovitost spoznaje o sferičnim prostorima duha kao putovanja kroz zapalost u vrijeme tjelesnih kušnji i tvarnih zabluda.
Knjiga nemira nastoji ipak biti savršeno drukčija od svih refleksivno-ispovjednih knjiga, jer nju ne diktira imaginarni kolektiv, ona nije zbroj starozavjetnih priča, proroštva i evanđeoskih poruka; nju diktira eks-centrična duša Drugoga kao tekst ljubavi za slobodom kontemplacije, posvemašnje unutarnjosti čovjeka. Ona je onirička Odiseja modernoga čovjeka kroz prostore sveprožimljujuće duhovnosti svijeta i zato je po svojoj formalnoj i sadržajnoj strukturi nalik ideji pozitivnoga izokrenuća Mallarméova bijela pisma. Tu nakanu neće ublažiti ni plemenita ironija autora Bernarda Soaresa, pomoćnoga knjigovođe iz Lisabona, a ni predgovor Fernanda Pessoe svojemu Drugome, u kojem se unaprijed ograđuju od možebitnih njezinih izvanknjiževnih pretenzija. Ironija je jedino u tomu što se, sukladno Jankélévitcheovoj teoriji ironije, ta književna figura u Knjizi nemira provlači kroz osobnost autora, ni proroka ni vizionara, ni evanđelista ni mesijanskoga navjestitelja novoga svijeta, ni Buddhe ni Lao Tzea, već običnoga pomoćnog knjigovođe koji nakon birokratske dosade radnoga dana uredno ispisuje svoju »autobiografiju bez činjenica«. Ironija ironije ili jedini način da se kroz autorstvo i osobnost knjigopisca moderna ironija svijeta pokaže kao depoetizirano knjigovodstvo života.
Pessoa/Soares u takvom je postupku suvereni majstor-mislilac praznoga ništavila vremena.
Ushićenost i uzvišenost upravo takvim vremenom, gradom i domovinom, ističe autorsku opsjednutost modernizmom, kojoj nikakav bijeg u prošlost, nikakva nostalgija za zlatnim dobom portugalske i europske kulture ne znači više od užurbane vreve portugalske prijestolnice iz koje se motri fenomen svijeta u svojoj iznimnoj ljepoti masovne zaslijepljenosti svjetlošću nebodera i sumračnim četvrtima grada na kraju sredozemnoga svijeta. »Oh, Lisabone, moj dome!« (fr. 74).
Knjigu nemira Pessoa je koncipirao kao svoje životno djelo, nedovršeno ne stoga što je knjiga ostala takva njegovom smrću, nego zbog toga što je ona nekovrsno fragmentarno otvoreno djelo.
Prema mišljenju jednog od najupućenijih u Pessoino cjelokupno stvaralaštvo, pjesnika i književnoga teoretika Jorge de Sene, Knjigu nemira moguće je sagledati kroz tri različite temeljne faze. Prva bi bila simbolistička i esteticistička koja je nužno fragmentarna i neostvarena zbog suprotstavljanja Pessoi kao modernističkome fanatiku. Fragmenti su napisani od 1914-1917. godine. Druga, uvjetno rečeno, traje do 1929. godine i u njoj ne postoji nijedan nadnevak, već je zamorno i odgođeno kontempliranje, dok treću fazu, do 1934. godine određuje čvrsto dnevničko fiksiranje datuma, a u estetičkome smislu i razvijanje glavnih misli kao što su san, sloboda, preobrazbe, Drugi, nemir, smisao pisanja i književnosti uopće. Na tim se postavkama kao i na srodnim stajalištima Jacinta do Prada Coelha zadržava i engleski prevoditelj i strastveni pessoist Richard Zenith. On, naime, ustvrđuje da je ideja Knjige nemira »putovanje u fragmentaciju jastva« (Richard Zenith, Introduction, u: Fernando Pessoa, The Book of Disquietude by Bernardo Soares, assistant bookkeeper in the city of Lisbon, Carcanet, Manehcster, 1996, str. IX). Na takvu bi se misao mogli rado pozivati postmodernisti. No, ona je ipak bitno modernistička po nadahnuću, koliko je s druge strane neprispodobivo izvanvremenska, kao što je to, uostalom njezin predmet — nemilosrdna i stroga analiza samosvijesti osobe i njezina unutarnjega duhovnog života rasklopljenoga poput »knjige«.
U okvire današnjih dosadnih rasprava o fikcionalnosti/fakcionalnosti autobiografskoga književnoga žanra, Knjigu nemira teško bi se mogla uklopiti zato što ne svjedoči o maniji naglo poraslog zanimanja za intimu pisca u hipersimulaerumu telematičkoga društva, za njegove životne laži i izmišljene istine, nego iskazuje brigu za autonomijom slobode nesvodive na rasprodaju pojedinačne patnje i sreće. Ona nadilazi plitkost takva žanra ponajprije stoga što nije riječ o ispovjednoj prozi u uobičajenome značenju te riječi. Ispovijesti Bernarda Soaresa nisu nipošto profane činjenice. Knjiga nemira usmjerava se, kako sam Pessoa kaže, na autobiografiju bez činjenica, na duhovni/duševni život modernoga razlučenoga subjekta koji može zbog svoje univerzalnosti iskustva biti svačiji i ničiji. Razlika je samo u tomu što je to briljantno napisan estetički psihogram jednoga Pessoinog dvojnika, očito najrefleksivnijeg, onoga koji najviše odgovara faktičnome životopisu Fernanda Pessoe.
Nastaviće se
