Iz knjige Na rubu pameti, nastavak
Zbogom (1)
Trećega dana poslije večere u vinogradu uputio sam kartelu pismo da sam obolio i da kroz jedno, po predviđanju liječnika “neizvjesno vrijeme”, ne mogu nastupiti svoje dužnosti; tom suhoparnom, potpuno oficijelnom pismu priložio sam liječničku svjedodžbu jednog svog znanca kirurga: nadražaj slijepog crijeva s eventualnom operacijom.
Dan kasnije telefonski mi se javio doktor Marko Javoršek, bivši ministar, advokat, bivši marksist, socijaldemokratski ministar u jednom ekonomskom resoru, u jednoj kraljevskoj vladi koja je bila sastavljena na programu koji bi mogao da bude sve na svijetu prije nego marksistički! Kod gospodina generalnog Domaćinskoga u njegovim poduzećima igrao je eksministar Javoršek ulogu ekonomskog savjetnika i bio u jednu ruku lični prijatelj gospodina generalnog direktora, a u drugu član raznih ravnateljskih vijeća: pilane i tvornice noćnih lonaca i paromlina, pa čak i jedne parfimerije i drogerije, pod zaštitom jedne poznate mondene i koketne egipatske božice. Gospodin ministar Marko, koji se kao advokat potpisivao Marko Antonije i koji je uživao ugled vrsnog pučkog tribuna i neobično nadarenoga govornika, posjetio me je u mom vlastitom stanu u vrijeme unaprijed ugovoreno, i to točno o podne i pet minuta odmah slijedećeg dana pošto su u kartelu primili moje pismo.
Budite kod kuće, dakle, dragi doktore, u dvanaest i pet, evo mene kod vas!
l doista! U dvanaest i pet bio je kod mene, a u dvanaest i petnaest situacija je već bila nesumnjivo jasna: došao je po nalogu Domaćinskog koji od mene traži potpunu zadovoljštinu, i to formalnu, pismenu, da, prvo: požalim uvrede, i, drugo: da povučem sve elemente klevete koji su nesumnjivi, jer u protivnom slučaju on će me, prvo: razriješiti obveze bez ikakvih formalnosti, i, drugo: predati sudu. Gospodin minister Marko Antonije mislio je da bi u obostranom interesu bilo da dođe do nagodbe, do kompromisnog sporazuma. S moje strane jedno formalno pismo riješilo bi Domaćinskog svakako veoma neugodne dužnosti da me preda sudu, a opet “i u mome je interesu da se taj skandal takoreći džentlmenski, evropski likvidira, da dođem do svog otkaznog roka i do svoje zakonom zagarantirane otprav-nine, nego obratno, da budem suđen i da izletim iz tog poslovnog odnosa pod okolnostima kakve za mene nesumnjivo ne predstavljaju nikakvu naročitu materijalnu prednost”.
Izjavio sam gospodinu ministru Marku An-toniju neka bude ljubazan i neka izvoli izvijestiti gospodina Domaćinskog da ne mislim pisati nikakvo pismo, da mu ne mislim dati nikakve zadovoljštine, a što se tiče razrješenja obveze bez formalnosti, odnosno suda, da mu stojim na raspoloženju. Primam otkaz, a tužbu uzimam na znanje. Materijalna strana pitanja me ne zanima!
Oprostite, gospodine doktore, ja naravno nemam nikakve namjere da vas savjetujem, jer najposlije ja pretpostavljam da ste svijesni svih pravnih posljedica ovog neugodnog slučaja, ali opet, prijateljski, među nama, kolegijalno (više od toga: drugarski), vi ćete mi dopustiti da vam izjavim kako se ne mogu oteti impresiji da se vi – kako da kažem – živčano nalazite ipak u nešto povišenom raspoloženju i da ne možete da se objektivirate do onog stepena kakav bi nesumnjivo bio potreban za donošenje tako važnih odluka. Vi znate: radi se o § 299, 300 i 301 k. z. Nema nikakve sumnje da će osuda pasti na vašu štetu. Domaćinski je ugledno lice, on je jedan od najuglednijih predstavnika naše privrede, on nosi čitav niz naših i međunarodnih odlikovanja, on je, da, i tako dalje. Čemu da gubimo riječi i vrijeme? Situacija u kojoj se nalazite nije – naravno – zavidna, ali, svakako: bolje je odabrati odluku po crti manjeg otpora, pa prema tome tu aferu završiti po liniji oportuniteta, to jest manjeg zla, no… i tako dalje, dragi kolega, he–he! Meni je vrlo neugodno, dakako, he-he – i molim vas da mi povjerujete kako su sve moje simpatije na vašoj strani, i koliko mi je god neprijatno što sam se tu pojavio u ulozi posrednika, ja ipak mislim da vi nemate nikakva razloga da posumnjate u moje prijateljstvo spram vas, pak upravo iz toga razloga mislim da bi bilo bezuslovno potrebno da vam se objasni da će svatko objektivan morati da se tu složi u procjeni situacije sa mnom: čini se kao da vi stojite pod dojmom svojih vlastitih fraza te nemate dovoljno moralne snage da pogledate činjenicama u oči i da se pomirite s tim da je u životu često bolje i jednostavnije progutati žabu da bismo dobili kravu, nego ovako nervozno, dječački, da, upravo pubertetski gubiti se u neizvjesnostima, pak prema tome proigrati eventualno i svoju posljednju šansu!
Nema ni jednog od naših sedam hiljada doktora prava i mudroslovlja koji mi ne bi savjetovao na vlas to isto što ste mi savjetovali i vi, a ja opet ne znam što da vam kažem, osim obrazloženja što sam ga već imao čast izjaviti: primam otkaz, a tužbu uzimam na znanje! Ostajem u cijelosti kod svoje izjave da je Domaćinski kriminalan tip, ubojica i bandit.
Dopustite mi, gospodine kolega, da primijetim kako ste vi suviše zabrazdili, da tako kažem, da, u frazu. Vi ste nekonkretni! Što znači nekoga proglasiti banditom? Osim verbalne injurije, to ne znači baš savršeno ništa!
Poslije svega što se odigralo tamo na verandi ja toga čovjeka smatram kriminalnim tipom! Ja ne razumijem u čemu bih ja bio nekonkretan? Domaćinski je nesumnjivo moralni idiot! Što znači biti bandit? To je vama nekonkretno?
Ma vi ste, druže, nestvarni, s obzirom na pozitivne zakonske okolnosti! To što vi pričate to je možda poezija, ali nije konkretno! Tako se politika voditi ne da! Kakva vam je to politika? Svaka vaša riječ, sve teže uvrede!
Pa dobro! Zar ste vi došli ovamo da me podučite kako se vodi “politika”? Ja se nikada nisam bavio politikom, i od mene je svaka takva djetinjasta namjera neizrecivo daleko!
Politike ima i u prenesenom smislu, dragi kolega! Sve je u životu politika što nam može poslužiti kao sredstvo kako bismo postigli onaj cilj koji želimo da dosegnemo. Politika je vještina koja računa s jednim koeficijentom, a to je – vidite – koeficijent stvarnih snaga! Da! A u ovom slučaju stvarne snage kojima raspolažete takve su da ćete nesumnjivo podleći. A uživati u svom vlastitom porazu, to je starofrajlinska martiromanija, a nije politika! Ja sam kao političar bio u situaciji da gutam žabe i miševe, blato i staklo, a kadikad – bogami – i vatru. Paklena je to krampampula voditi politiku, vjerujte mi, ali vidite, ja se nikada nisam dao rukovoditi svojim živčanim raspoloženjem, moj dragi gospodine druže!
l dokle ste dotjerali? Da kao nekakav bivši pučki tribun vršite lakejsku službu jednom banditu i kriminalnom tipu. Ako je to dokaz za vašu političku vještinu, onda vam zahvaljujem na dobrim savjetima! Uostalom, da vam olakšam, dopustite da vam izjavim kako mi je vaš repertoar poznat! Unaprijed mogu izdeklamirati sve što biste mogli da mi kažete: da su ljudi – ljudi, da je život neka vrsta borbe za opstanak, dakle neka vrsta rata, a u ratu je kao u ratu, i sve stvari treba uzeti kakve zapravo jesu, a ljudska je glupost velevlast, a nivo proletarijata uslovljen je nivoom građanske klase, a priroda ne čini skokove i treba se pomiriti s time da su zidovi tvrđi od naših glava, a noću su sve krave crne, i zašto čeprkati po sasvim neznatnim, da, upravo savršeno sporednim sitni: čama, kad je u životu sve uslovljeno sredstvima proizvodnje, i glavno je da se radi za masu, a ne individualno, a ja sam – dakako – individualist te ne vidim ništa osim svoje ličnosti, svoje glupe, ograničene, malograđanske malenkosti, a to je sve neka vrsta larpurlartizma, to je sve salonska razbibriga sitnih badavadžija, jer se individualnim moraliziranjem ne može ništa pomaknuti naprijed, itd., itd. A sve to, sve to je žrvnjanje smeća i gluposti, jeste li me razumjeli? Mene se politika u ovom trenutku ne tiče ništa, razumijete li, ništa, ali kad je već netko političar, socijalist, rojalist i republikanac u istom licu kao vi, taj ne bi trebao da meni docira iz politike!
A zašto ne, molit ću lijepo?
Zato, jer ja spadam u džentlmene, a ne u pseudopolitičare! Zato!
Gospodin Marko Antonije Javoršek promatrao me je s punim zanimanjem. On ustvari nije bio neinteligentan i meni se na momente pričinilo kao da se u njegovom pogledu zaiskrila jedna mala, posve neznatna, prostim okom jedva primjetljiva iskra simpatije.
Nastala je tišina. Imao sam osjećaj da će ustati i otići. Međutim, čovjek se je svladao.
Gospodin ministar posegnuo je mehanički za kutijom s cigaretama.
Slobodno?
Molim, izvolite!
Htio sam mu zapaliti cigaretu, ali nije bilo žigica. Ni gospodin ministar nije imao žigica. Ustao sam i otvorio vrata u pokrajnu sobu (blagovaonicu) da donesem žigice, a na vratima, zatečena mojom brzom i iznenadnom kretnjom, stajala je mnogopoštovana gospođa Agneza, moja draga žena. Sakrivena iza portijere, ona je prisluškivala našem razgovoru.
Pardon! Oprosti! Nemamo žigica! Molim te da nam donesu žigice… i malo konjaka!
Zatvorio sam vrata i vratio se natrag do gospodina ministra.
Miroslav Krleža
Nastaviće se
