Svi žele da postanu kreativci, umjetnici, idoli, inspirativni govornici, avangardisti, nove nade sjutrašnjice, dominatriksi. Hah, lakomisleni plagijatori, urbani diletanti, zimzelene mušice, prašina. Misle da, ako, to što imaju za kazati, umotaju u šareni papir našprican odurnim, smrtonosnim parfemom, i potom to adekvatno plasiraju u virtuleni svijet pod dopadljivim nazivom, da su doživjeli epifaniju. Međutim, što je još poraznije, oni samo žele pažnju. Mogu da razumijem. (Prebrzo se živi, premalo se haje, savremeno doba nema vremena za Raskoljnikova i Hansa Kastorpa.) Taj krajnji cilj (podrivanje žiške u pojedincu, potom u skupini, pa sve više i više, u gomilama, ruljama raspojasanih pobornika intelektualne riječi) je nerazumljiva, metafizička pojava, ako njih pitate; ono što je bitno je instant zadovoljstvo, trenutni nalet ambicije, kratkotrajna vizija, koja jenjava isto tako kao što se i rađa – u magnovenju. Nakon početne doze zadovoljštine, refleksi se koče, čovjek polako (neminovno) zaboravlja, živi na slamčici, sve do narednog trena, kada se javlja misao o objavljivanju novog rukopisa, nove kulturne finte, imajući tako za cilj da što zapaženije prođe ispod radara savremenih konzervativaca. Šta je problem? Nedostatak šire perspektive, dugoročnijeg efekta, manjkavost i neodrživost cjelokupne labave konstrukcije, koja, šuplja, jedva stoji na staklenim nogicama, spremna da se sunovrati nakon mahinalnog osvrta bludnog pojedinca. Tako književnost gasne. Sve manje imamo fokusa za duže tekstove, naviknuti na kratke forme, šaljive video snimke i bagatelnu pornjavu. U čemu leži rešenje? Nemam pojma. Samo percipiram razvoj stvari, nemoćan da utičem na globalnom nivou, osim da kriknem u vidu osrednje priče, koja skončava (nikad zauvijek, jer njen eho odzvanja u prostoru i vremenu) na apstraktnom smetlištu, u sada već poderanoj, plastičnoj kesi, u kojoj nekad bjehu iznutrice i svinjski repovi. Uostalom, možda treba da se okanem sličnih razmišljanja. Da se zaposlim kao pekar i da nesmetano bitišem i gledam (vjerujem u) televizor poput amebe. Slutim da bih bio spokojniji. Ne bih mnogo razmišljao. Jednostavno bih brojao sekunde i minute, nemajući namjeru da remetim vječnu struju proticanja. Ali, ugrizem se za jezik i pomislim: nevjerniče, literatura pomjera svjetove, topi barijere i gradi imaginarne solitere, nagriza unutrašnje nespokojstvo i oplemenjuje kočijaški vokabular običnog čovjeka, čineći mu uslugu i ne dozvoljavajući mu da postane prost broj. Zatim uzimam prvu knjigu što mi dopadne šaka i naslađujem se tim neopipljivim, ali više nego ikad živim sadržajem. Živim tako brojne živote, bez potrebe da mijenjam stanište svakog mjeseca, čemu većina mojih poznanika pribjegava. Artificijelna, ali učinkovita metoda u rukama radoznalog djeteta.
Luka Minić
