Tag: Boris Jovanović

Art

Bog u birtiji – Glava

Obezglavljeno pleme i dalje baulja za svojim glavarima. Ili bezglavo kidišu na bivše glavare kad dođu najnoviji glavari bez glava. Najglavatiji među čovjekolikima često zamanu tuđim glavama i razbiju ih o kamen. Onda proklinju kamen i tobož oplakuju tuđe glave. A njihova glava na ramenima se šepuri kao praznoglavi paun. […]

Art

Bog u birtiji – Vrlina

Čovjekoliki joj iščupaju žilice, ishrknu je, ispljunu na put. Može se ponekad ponegdje vidjeti kako svitka kao staklence. Zatreperi kao list ili kao svitac. Nešto je izbaci na obalu, čovjekoliki kamenom, pa vrate. Potone na dno, pritaji se, čeka. Ako stigne da procvjeta, zamiriše svijetom… ******* –Šta li ćeš ti […]

Art

Bog u birtiji – Voda

Nije se čuditi što su prodali rođenu majku. Takvi su čovjekoliki. Nego, što ubijaju vodu koja ih je rodila. Ubijaju najveću milosnicu kao najgoreg krvnika. Gdje god je vide-poloču. Zatucaju kao zmiju. Pregrađuju. Pripitome. Pritrpavaju. Prljavim cijevima joj probiju oko. Truju joj žuborje. Prodaju joj snagu. Siluju ljepotu. Iskapili bi […]

Art

Bog u birtiji – Vjera

Oni kao vjeruju. Bolja je jedna nevjera nego stotinu njihovih vjera. Čovjekoliki, na primjer, vjeruju da su vječni. Ako im se slučajno desi da umru, ne vjeruju šta im se desilo. Kad god pođu da utvrde vjeru, vrate se kao nevjernici. Vjeru im utvrđuju oni koji u sve vjeruju sem […]

Art

Bog u birtiji – Bunar

To je bio bunar. Snijevao mu mjesto. Usred noći se prenuo, tako mu voda zamirisala. Izletio iz kuće, skinuo bijelu spavaću košulju, pritiskao je kamenom na onom mjestu. Kao bijela golubica. Pa slatko zaspao do prvih pjetlova. Pa opljunuo dlanove bez doručka. Nije stao dok joj nije vidio oko. Na […]

Art

Bog u birtiji – Bog

Samo još da mu lešinu odnesu. Tako kažu. Kad su ga već ubili, jer im je povjerovao. A i muve zunzaraju, osjetile. Kako im se samo naivno pripustio. Kako da ga baš kurvari razdjeviče… Pa da zaklate zvona i da začate ne bi li mu prigušili plač. Da je znao, […]

Art

Bog u birtiji – Bašta

Bilo je niklo. Krenulo u napredak. Bujnulo i zašarenilo, a nije iznijelo ploda. Čovjekoliki razvalili tarabu, obrstili kao gubari. Sve su progutali, sem sopstvene gladi. Rskali nedozrelo, mljackali zeleno. Upali u baštu, ostavili pustolinu. Da su popričekali, bilo bi taman svakome. Eno ih kako jekte od gladi pored zavaljene tarabe. […]

Art

Bog u birtiji – Astal

I sad se čovjekoliki okupljaju za astalom. Nije do okupljanja. Nije ni do astala. Do čovjekolikih je. Svale se tako, pa ćute. A ako ne ćute, bacaju kamenje. Ja tebi-kamen. Ti meni-kamen. Pa propadaju veselo kroz mutnu mrtvaju. Ili se posipaju pljevom riječi, strugotinama, opiljcima. Odavno im čaurice ne dime. […]