Kroz selo su stalno prolazile kolone, te smo i bez nekog naročitog obavještenja osjetili da je situacija napeta. Nikakvo naređenje nije stizalo. Raspitivali smo se gdje nam je brigada. Neko je donio vijest da je na Vučevu. Kost ja, Olga i ja sa još nekim drugovima dogovorili smo se da ne čekamo naređenje nego da krenemo za brigadom i da je stignemo. Tako smo i učinili. Podijelili smo ranjenicima ručak i postrojili se za pokret. Dok se kolona postrojavala naiđe odnekud dr Herbert Kraus. Išao je sam, s velikim rancem na leđima, malo poguren. Poznavala sam ga još iz Foče i znala da je pri Vrhovnom štabu, pa sam vjerovala da ćemo od njega dobiti tačna obavještenja.
On sjede na balvane kraj kuće i upita me koja je to jedinica i kuda ćemo.
— Za brigadom.
— Po čijem naređenju?
— Ni po čijem.
— Vlastita inicijativa?
Gledao me je jedan trenutak pažljivo, a onda diže glavu i upre pogled nekud neodređeno. Šutio je neko vrijeme, a zatim se polako diže, pruži mi ruku i reče: »Imate pravo! Idite!« i pođe prema divizijskoj bolnici.
Tada nam je bilo već sasvim jasno da nemamo šta da čekamo. Požurili smo i naša kolona, još dosta dobrog raspoloženja, krenu niz kanjon Sušice. Išli smo neumorno, izišli iz kanjona, a zatim preko pivske visoravni. Kost ja je išao na čelu a ja na začelju, prema dogovoru. Mrzila sam da idem na začelju, jer je to uvijek bilo jako zamorno zbog zastajkivanja pojedinaca uslijed čega se kolona stalno kidala, stajala, a poslije toga trčala da stigne u neko selo.
Ne sjećam se gdje smo noćili, ali idući dan oko podne odmarali smo se kraj neke šumice i tu su nas avioni bombardovali. Niko nije bio povrijeđen. Išli smo prema Mratinju i mislili da se tamo smjestimo, a zatim dalje za brigadom. Pivu smo prešli preko nekog visećeg mosta i već sam jedva išla. Prelazeći preko mosta, mislila sam kako ću se sada odmoriti ma šta se desilo, jer mi se činilo da više nijedan korak neću moći da napravim. Kad sam na začelju kolone stigla do sela, sačekao me Kost ja i rekao da ne ostajemo tu nego odmah produžujemo dalje. Mratinje je prepuno vojske a i stalno ga bombarduju.
Nastavili smo put uzbrdo, umorni, gladni, bez riječi, neko psujući naglas, a neko u sebi. Nije bilo više ni šale ni dobacivanja. Još prije nego što smo izišli na plato iznad Mratinja, naišla je jedna grupa aviona i počela bombardovati selo. Mi smo se raštrkali po šikari pored puta da nas ne prim- jete, ali su neki letili tako nisko da su nas vidjeli. Mitraljirali su nas kratko vrijeme, ali ni tada nije bio niko ranjen. Izišli smo na plato i, poslije sat-dva pješačenja, smjestili se u neke kolibe da noćimo. Našli smo i ranjenike iz naše brigade koji su nam pričali o ogorčenim borbama koje brigada vodi na ušću Sut ješke u Drinu.
Ne sjećam se kada smo stigli na Dragoš-sedlo. Smjestili smo se u dvije kolibice na rubovima jedne male čistine opkoljene šumom. Kiša je nemilosrdno lila. Bili smo mokri do kože. Tu smo zatekli tri ranjenika na nosilima. Njih i još neke ranjenike smjestili smo u kolibe, a s njima i kuhinju. Ostali ranjenici pokušavali su da od isječenih grana i nešto malo šatorskih krila naprave ka- kav-takav krov nad glavom i da nalože vatru. Ali ni oni u kolibi nisu bili zaštićeni od kiše, jer je voda prodirala između dasaka. Ni vatre nisu mogle da gore, drva mokra, pa samo pište i dime. Još istog dana predveče jedan meni nepoznat drug sa oficirskim oznakama uđe u kolibu i naredi vrlo oštro da momentalno napustimo kolibe. Počeli smo se buniti; ranjenici su zagrajali, vičući da neće napolje i da im to niko ne može narediti. Tada nam je rekao kako tu treba da smjesti Vrhovni štab: »Nećete valjda dozvoliti da drug Tito ostane napolju, on mora da radi«.
Svi smo ućutali i polako počeli da iznosimo stvari i pravimo neke zaklone za teže ranjenike.
Kuvari su pokušavali da naprave improzivirano ognjište napolju, ali vatra nije htjela da gori. Dok su se oni tako spremali, otišla sam do druge kolibe, kraj puta, da i odande iselimo ranjenike. Stajala sam sa Kostjom pred kolibom, kad odjednom opazim na stazi, nedaleko od nas, druga Tita i sa njim veću grupu drugova. Išao je čvrsto, sa velikim štapom u ruci. Kraj njega je bio onaj oficir — konačar. Kad su stigli do nas, reče mu taj drug: »Druže Stari, ovdje ćete se smjestiti«. Tito dođe do nas i upita ko je tu bio smješten. Kazali smo mu da su ranjenici 2. proleterske brigade. Okrenuo se onom oficiru i dosta oštro mu rekao: »Nećete valjda ranjenike izbaciti na ovu kišu. Mi ćemo se tamo smjestiti«, i pokaza rukom šumu iza kolibe. Pozdravio nas je pesnicom i krenuo prema šumi…
Dr Vjera Kušec
