Azra (1980.)

Hajde uzmi me sa sobom, uradi mi sve što znaš…

Prvi singl grupe Azra snimljen je 1979. godine s Huseinom Hasanefendićem – Husom (Parni valjak) kao producentom, koji je ujedno svirao gitaru. Još su im pomogli i Zlatko Miksić – Fuma (Parni valjak), Mladen Juričić (Film) i Relja. Na tom singlu su izašle pesme Balkan i A šta da radimkoje su inicirale i prve pozitivne kritike. Ubrzo nakon toga im se pridružio i basista Mišo Hrnjak. Na leto iste godine grupa svira po trgovima, na moru kaleći se u direktnim kontaktima sa slučajnom ili namernom publikom.

Branimir Štulić autentična je figura popularne kulture, odnosno primjer produkta popularne kulture u glazbi – baštinik tradicijske i radničke te ikona urbane kulture. U svojim se tekstovima nameće kao socijalno osjetljiv, angažiran prosvjednik, zaštitnik slabijih i potlačenih, kritičar vladajućih, zagovornik promjena i prosvjeda. Upravo zbog toga, ali i unatoč tome, tadašnja je publika, između ostalog, prema njegovim pjesmama imala ambivalentan stav: dok su mu jedni zamjerali (slabe) sviračke i pjevačke mogućnosti, pretenciozne i politikantske tekstove pune nerazumljivih metafora, drugi su pak u njima vidjeli (i čuli) neposrednost glazbe, energije i poetike, a u Štuliću čovjeka koji je uhvaćene djeliće gradskoga očaja ponovo povezivao u stvaran svijet svojih pjesama dajući ga u širokom registru tonova, od straha i bijesa do delikatne ljubavi. Štulićevi modernistički intonirani stihovi višestruko su obilježili (ne samo lirsku) senzibilnost desetljeća. U njima se pojavljuje nemilosrdna društvena kritika, angažirana polemika s političkim praksama i medijskim opsjenama, potreba da se stihovima reagira na stvarnost. Štulićev je subjekt izrazito angažiran, on je pobunjenik, čovjek koji bi mijenjao svijet. Njegov je diskurz stilizirani kolokvijalni idiom čije su glavne sastavnice urbani sleng, ideologemi, jezik medija i jezik ulice.

Debi album – Azra, snimaju 1980. godine pod producentskom palicom veterana Drage Mlinarca. Magija koju je Džoni očekivao sa zvukom debi albuma nije se desila, zapravo, desilo se sve suprotno od očekivanog (bilo je to samo kompromisno producentsko rešenje, pošto se Džoniju jako žurilo da napokon snimi debi album jer su se pesme gomilale godinama bez konačne studijske realizacije, dok je Hus, kao planirani producent, bio zauzet i nije mogao da udovolji Džonijevim planovima). Ma koliko album bio dobar, verovatno najbolji iz celokupnog novotalasnog opusa (sa niskom bisera poput Jablan, Teško vrijeme, Gracija, Krvava Meri, Marina, Iggy Pop), Džoni nije bio zadovoljan produkcijskim učinkom Mlinarca.

1980. godina je bila plodonosna za grupu Azra. Snimili smo dugo očekivani LP Azra koji je imao fantastičnu tiražu od 60 000 prodanih ploča. Uspjeh nas je katapultirao na jugoslavensku turneju od četrdesetak gradova, među kojima je bila i Priština. Ugodno smo se iznenadili kad smo u centru grada vidjeli veliki plakat na kojem je pisalo Azra i orkestar. Iz Centralnog komiteta su nas dočekala dvojica drugova u sivim odijelima. Odveli su nas u dvoranu na tonsku probu. Nakon probe nam je prišao jedan od dvojice drugova sa zabrinutim pitanjem: A gde je pevaljka?Pobogu, kakva pevaljka?! odgovorili smo zbunjenim pitanjem. Pa vi ste prateći orkestar, a gde je pevaljka? Gde je Azra? Komični nesporazum smo riješili tek kad smo im poklonili primjerak našeg LP-a. Bez pevaljke.

Boris Leiner, bubnjar benda Azra

Sanjao sam kako vodim proletere mlade…

Kultni zagrebački omladinski list Polet krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih nije krio svoje simpatije prema Džoniju Štuliću i Azri. Nakon jednog od nastupa Azre, novinar Vlatko Fraskonstatovao kad su iz mraka odjeknuli prvi režeći akordi i kad su se upalili reflektori, nisam mogao vjerovati očima i ušima: Ubojit i kompaktan sound i sigurno scensko ponašanje gotovo su me prenerazili. Solo-gitarist Johnny izgledao je poput Roberta De Nira iz filma ‘Taksista’: ošišana glava, tamne naočale, tanker vindjakna i neurotične grimase – izgled čovjeka koji je spreman za napad.

Novi talas (post – pank muzički pravac, kojeg je Džoni bio delom, a u mnogo čemu i predvodnikom svojim sirovim, beskompromisnim stilom, političkom angažovanošću i neverovatnom energijom, jedinstvenom lirikom i ogoljenim post pank – rege ili ska zvukom) je na teritoriji SFRJ, krajem 70-tih godina prošloga veka, odgovorio na pojavu istog u Evropi, preko francuske kinematografije 60-tih (Godard, Truffaut, Chabrol) do britanskog punk-a sedamdesetih (Sex Pistols, The Clash).

Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam.

Novi talas (val) termin je kojim je domaća rock kritika odala priznanje kreativnom razdoblju jugoslovenske muzičko-scenske produkcije s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, podstaknutom recepcijom britanskog i američkog punka i tzv. novotalasne muzike, njegove manje radikalne i šire prihvaćene refleksije. New wavepredstavljao je čudesnu post punk sintagmu koja upućuje na nešto što upravo dolazi, nadire, preplavljuje, buntovno vrišti, osvežava okruženje ustajale žabokrećine i stvara nesnosnu buku koja iritira malograđansku učmalost. Donosio je sobom vreme novog bunta, želje za slobodom i nezadovoljstva sveopštim političko-sociološko-kulturološkim dekadentnim stanjem monotonije, bezidejnosti i jalovosti jednog društva i trenutka u kojemu se dugo nalazilo.

Novi je talas neposredni izraz individualne, epohalnom istorijom napuštene, navodno marginalne težnje ka slobodi koja parira kolektivnom pojmu slobode. Novi talas se može uzeti kao način života (u državi), kao stil koji nije ispražnjen u puku pojavnost nego se javlja u vidu angažmana za slobodu pojedinca i socijalnu pravednost koja se izgubila potrošnjom ideala revolucije (kako rokenrol, tako i kod nas, socijalističke revolucije u posustajanju, nestajanju i pretvaranju u vlastitu parodiju, licemerje i farsu). Parirajući populističkom negovanju bezbrižnosti vladajućih korumpiranih, demagogijom obojenih struktura vlasti, Novi talas oponira ravnodušnosti, poziva na bitni smisao popularne kulture i stvara uslove ne samo za kritičko mišljenje nego i za dejstvo kritičkog mišljenja koje se nije moglo uspostaviti preko nauke, zvanične kulture, preko sistema dakle, koji je, i svojim paradnim monumentalizmom, označio kraj revolucije, a ne njeno neprestano trajanje. Kraj revolucije postaje evidentan u umnožavanju privilegija i oslobađanju kapitala. Revolt zato treba uzeti kao način na koji kritika deluje, kao nepristajanje na pasivnu kritiku koja legitimizuje postojeće stanje. U našem regionu neposrednijeg, konkretnijeg dejstva kritike, očigledno, nije bilo: od 1979. do danas.

Jedino mi se Gracija dopada, taj album je Graciji i posvećen. Skroz. To sam ja čistio sebe, čekaj, možda je pretenciozno, ali to je fakat. Marina? Marina je poznanica. Ali, Gracija je deo života. Obrati pažnju na posljednju stvar, to ti se sviđa? Joj, to opet nije bogato kako bi trebalo, ta gitara je plink-plink, namerno sam ubacio i prilepio onaj električni deo, samo to nije ispalo kako sam hteo. Želeo sam da to bude kao Velvet Underground, ali nigde tog sounda! Onog starog, beat zvuka, ja sam hteo da celi LP pršti u gitarama, da ima zvečećih gitara, znaš. Al’ to je ta nevolja, isparilo. Zadovoljan sam da se ljudima album dopada, al’ ja tu ploču ne mogu da slušam.

Branimir Johnny Štulić

Novi talas, posebno Štulićev angažman, oslobađa prostor za revolt, pa tako iskustvo slobode odlučno premešta sa kolektivnog na lični plan. Vredi se zapitati: da li današnje iskustvo demokratije nosi u sebi, i približno sadržajan, lični osećaj slobode, pa i vere u slobodu? Branimir Štulić, kao jedinstvena pojava unutar celokupnog pokreta, u prvoj fazi delovanja sa Azrom, uspeva poetizovati urbani žargon kao niko pre i posle njega, učiniti ga jezičkom osnovom vlastite potrebe za promenom sveta i revolta koji se saopštava u pravo vreme i na pravi način. Osećaj za jezik je pokazan u meri za reči koje se nepotrošivo zarivaju u kob vremena i određuju ga. Niti preterano naglašeno, niti banalno, jer u osećaju za jezik prebiva Štulićev sluh za vreme. Inače izgovoreno ne bi imalo dejstva, ne bi imalo značaja, time značenja i smisla.

Azra je tih godina, predvođena originalnim i buntovnim poetom – Džonijem, egzistencijalno, načinom na koji je stajala na sceni i van nje, a onda i simbolički, samosvojnošću demonstrirala mogućnost slobode i obnovila veru u nju. 1982. godine biva jasno i to da je Branimir Džoni Štulić pesnik, ništa manjeg značaja od Ujevića, Antića, Trifunovića, Miljkovića, Pope, jer u svome vremenu obnavlja izgubljenu veru u reči, dajući im rokersku energičnost i jedinstvenu, džonijevsku liričnost i oporost – istovremeno.

Album Azra se smatra jednim od najjačih debija u jugoslovenskoj rock – muzici, te im osigurava vodeće mesto na tadašnjoj rock-sceni. Štulićevi tekstovi su usmereni na mogućnost komunikacije i njezinu nužnost (Uradi nešto, Vrijeme odluke), odnosno ljubavne tematike (Gracija, Tople usne žene, Marina, Krvava Meri, Žena drugog sistema), ali sa posebnim, sebi svojstvenim izrazom. Po mnogima, jedna od najlepših ljubavnih pesama jugoslovenskog rokenrola – Gracija, bila je stvar kojom je Džoni uobličio posvetu svog debi albuma Graciji Pedić, svojoj tadašnjoj, velikoj ljubavi(stihovima obojenim romantičarskim tonovima, na granici fikcije i stvarnosti, koji u središnjem delu prelaze u krik očaja, bolnog rastanka – još uvijek te volim, da li to znaš…

Uradi nešto za svoju savjest
ne misli da si sam
kreni oštro uzmi stvar u ruke
zaboravi na strah

Toliko žena koje traže tvoju pomoć
toliko žena koje sanjare
toliko žena koje uzdišu tiho
ludnica je oko nas

Uradi nešto za svoju nervozu
smiri drhtanje
budi kao Valentino
ne kolebaj se

Nema vremena za bolju budućnost
nema vremena da predahneš
nema vremena da živiš još jednom
nitko više nije mlad

Ma hajde, mrdni već jednom
ma hajde, pokreni se
ma hajde, učini nešto
ma hajde

Uradi nešto to je tvoja dužnost
mnogo toga znaš
nisi glupan takvih isuviše ima
ne očajavaj

Pljuni na svoju facu i postani čovjek
nek’ se čuje i tvoja riječ
pljuni na svoju facu, pljuni u oči
ne zabušavaj

Uradi nešto za samoga sebe
nešto veliko
čuvaj muda zauvijek i svuda
drmaj žestoko

Zatvori prolaz za trule moraliste
zatvori prolaz za rogonje
zatvori prolaz za feministe
zatvori prolaz za sve

Pljuni na svoju facu i postani čovjek…

Album otvara borbeni poklič oličen u pesmi o Jablanu, kritički intonirana džonijevska priča prepuna oporih tonova i ironije, razobličavanje stvarnosti nafrakane trulim kompromisima i razdirućim lažima, neodlučnošću pojedinca da uzme život u vlastite ruke, suprotstavi se opštoj truleži porodice, društva, sistema. Neumorni Leiner od prvih taktova daje ritam celoj priči, ne ostavljajući mesta bilo kakvoj vrsti neodlučnosti. Sirovi beat u ovitku new wavea odmah je tu poput talasa na kojima surfa Džonijeva poetika užasa i očaja, rezignacije i zgražavanja nad truleži i mimikrijom jednog društva u poodmakloj fazi moralnog i svakog drugog pada… Morrisonovski poziv da se napokon krene drugom stranom, stranom gde stanuje skrajnuti, uspavani duh (fantom) slobode i novih obzorja ljudske kreativnosti ne ostavlja mesta mogućnosti kompromisa i ulagivanja bilo kome ili bilo čemu – Džoni od prvog momenta jasno ukazuje na izvornu snagu rokenrola, sav njegov beat, bunt, snažni ritam i poetsko nadahnuće koje udahnjuje čoveku današnjice mogućnost ponovnog buđenja, istinskog života do tada uljuljkanog mrtvilom šarenih laža društva licemerja. Uradi nešto nastavlja u istom ritmu (obogaćena zvukom usne harmonike i naznakama rhythm & bluesa u uvodnim taktovima), kritički intonirana spram društvenog angažmana čoveka današnjice (i truleži moralista), kao i pokreta koji su bili to za šta se predstavljaju samo deklarativno – bez trunka borbenog duha i želje za istinskom akcijom. Leinerovski ritam poput rafalnog takta singerice daje pogonsko gorivo za džonijevski buntovni krik (i nervozni gitarski zvuk), energičnost, istinski poziv na akciju, trenutak konačne odluke… Vremena za bolju budućnost i predah odavno je nestalo – vreme za akciju te, 1980., bilo je – odmah i sad!Ma hajde…

Nakon uvodnog, ubrzanog novotalasnog ritma prepunog kritičkih tonova, album Azra usporava uvodeći slušaoca u filozofski intoniranu studiju o zrelom životnom dobu, svim onim propuštenim životnim šansama i promašenosti ideala modernog čoveka. Teško vrijeme lenjavo se okreće oko sarkazma kritičkih tonova teksta (ljudi postaju nalik na kokoši, slabo vide i rano liježu…), bluzirano progovarajući o čoveku suočenom sa osećajem prolaznosti i silaznom životnom putanjom – šutke i u miru… Opor ukus života ogleda se u priči o gubitku ideala i prihvatanju sumornih okolnosti banalne, tmurne svakodnevnice. Izlomljen i težak ritam naglašava nemoć i očaj suočavanja autora sa okruženjem gomile koja zalazi svuda i u sve gura nos… Već sledeća numera – Tople usne žene, vraća album vedrijim, raspevanim tonovima. Grčeviti, sugestivni vokal Branimira Štulića na osoben način iznosi ljubavnu liriku urbanih priča iz naše svakodnevnice, grad obojen svetlošću neona i zagasitošću spleena. Vrijeme odluke svojim ska ritmovima dodatno ubrzava velegradsku priču, tamnu stranu grada, strah od ulice… Tamo gde na trenutak prestane snaga jedinstvene Džonijeve poetike, nastupa moć ritam sekcije Leiner & Hrnjak, očaravajući, hipnotički, zarazni zvuk Borisovih bubnjeva, mrveći ritam koji ni za trenutak ne posustaje. Slike urbane svakodnevnice promiču pored nas, distorzirane nervoznim zvucima Džonijeve gitare, grčevitog vokala i pomenute, razuzdane ritam sekcije. Poetska žestina moćno je potcrtana muzičkom podlogom i vokalom koji vibrira na granici cepanja glasnih žica.

Tvoje ruke u neskladu
između zbilje i sna
gledam grad u prolazu
neki ljudi iza nas

Hajde uzmi me sa sobom
uradi mi sve što znaš
hajde uzmi me
sa sobom, Gracija

Govoriš mi da si slobodna
želim vjerovati u to
ulica u odsjaju
zaluđuješ me pogledom

Još uvijek te volim
da li to znaš

Da li to znaš

Tražim ritam u koraku
usporavam ti hod
slušam kako zapitkuješ
uzvraćam ti osmijehom

A onda novi zaokret – lirika koja dira dušu i srce, toplina i zavodljivost u vokalu i stihovi koji slikaju moć ljubavi jasnije od same stvarnosti – Džonijeva Gracija remek delo je rokenrola s ovih naših prostora obojena romantičarskom toplinom i magičnim zvukom akustične gitare. Piti vodu sa izvorišta rokenrola, biti jednostavan i magičan u svom izrazu, umeti preneti snažnu, čistu emociju na slušaoca, snagom stiha obojiti melodiju ljubavi jedinstven je osećaj koji je Džoni uspeo svojim debitantskim remek delom, posebno numerom kakva je bila Gracija… Igra svetlosti i tame, lepog i ružnog čeka nas iza svakog ugla Džonijevog Zagreba s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Krvava Meri i Marina nove su životne, ljubavne priče ogoljene Štulićeve poetike, užurbanog, nervoznog koraka i razuđenih ska ritmova. Lepršava, snena lepota jedne Gracije u trenutku nestaje pred opakim naletima sarkazma, opore džonijevske eksplozivnosti, brutalnog ugođaja modernih ljubavi obojenih mimikrijom proračunatosti, urbanog ludila, usrane šminke koja defilira pod svetlošću neona… Ljubav na velegradski način ume da bude veoma bolna, tragikomična, obojena apsurdom, nelogičnostima, nalik na trenutna zadovoljstva teško objašnjiva i samim akterima priče… Kako god da bilo, Džoni i Azra ne posustaju ni trenutka – furiozni prelazi iz priče u priču, svetlosti u tamu ređaju se kao u najluđim snovima – bez trenutka predaha, posustajanja, mogućnosti odustajanja. Zarazni ska ritam nosi i Ne mogu pomoći nikome od nas, dok nervoznom, iskričavom gitarom ne odleprša na trenutak u neke nepoznate svetove Azrine čudesne stvarnosti. A onda klasična rokerska figura (samoironičnih stihova o posveti Iggyju Popu, jednoj od garažnih rock legendi) donosi još jedan tajnoviti novotalasni klasik. Bubnjarski uvod Borisa Leinera jedan je od besmrtnih, teško opisivih ritmičkih zvučnih napada koji ostaje da lebdi u sopstvenom melodijskom kosmosu, uvodeći priču u Džonijevo poetsko ludilo. Sećanje na ovu pesmu trajno me veže i za kultni novotalasni film Miše Radivojevića – Dečko koji obećava, koji je beskompromisnim, razarajućim filmskim jezikom ispričao isto što i debi album Azre – priču o jednom prelomnom vremenu, baveći se temom slobode pojedinca unutar društva opterećenog moralnim padom, licemerjem, lažnim sjajem, truleži iznutra, malograđanskim duhom i depresijom svakodnevnice… ljubavima koje to zapravo i nisu osim možda po formi, oslabljenim malograđanima koji dominiraju svojom neosvešćenošću i inercijom u svim strukturama. Azrina Iggy Pop boji provokativni Radivojević film dodatnom šokantnošću uklapajući se u eksplicitnost ljubavnih scena urbanog avanturizma bez ikakvih skrupula i moralnih kočnica.

Žena drugog sistema nastavlja liniju kritičnosti, ironije, oporosti, uvodeći album u opraštajnu Obrati pažnju na poslednju stvar, zatvarajući pun krug iskričave urbane priče, kritički intoniran album na razmeđu dvaju svetova, epoha – kraju jednog višedecenijskog sna o idealnom društvenom uređenju i uvodu u razotkrivanje svih naših iluzija, promašenosti, lažnih osmeha i izmaštanih ljubavi od kojih nije ostalo ništa osim možda jetkosti rezignacije…

Branimir Johnny Štulić, buntovni novotalasni trubadur i glasnogovornik mnogih generacija žrtvovanih u ime viših ciljeva i svetle budućnosti jednog sistema u brutalnom kolapsu kao glavnu problematiku osamdesetih godina smatrao je to da sluđeni i izmanipulisani, zastrašeni pojedinac korumpiranog demagoškog sistema nema svoje ja, ni u čemu nije svoj ni samostalan, već je protiv svoje volje ubačen u društvo zasnovano na lažima i licemerju. Takav pojedinac ne razume šta mu se događa, pod snažnim je uticajem medijske propagande i tuđeg, demagoškog i ideološkog delovanja te sve to u njemu izaziva ogorčenje i bes ili ga pak tera da se povuče u sebe maštajući o nekom boljem svetu. Poetizujući urbani žargon, Džoni ga je učinio osnovom za izražavanje vlastitog mišljenja nadajući se korenitoj promeni sistema i sveta u i oko nas.

Teško vrijeme za matore prijatelju moj
na zidovima naši tragovi
mi kružimo kao psi
djevojke se ne obaziru za nama
njihove kose bude sjetu
dug je put do vječnosti
i mi ga prelazimo šutke i u miru

hej stari sjeti se i reci mi nešto o njoj
hej stari plati gem prijatelj si moj

teško vrijeme za matore prijatelju moj
uloge su davno podjeljene
i svako ide svojim putem
tateki piju i sapliću dok pjevaju
žene ih zaobilaze na mah
klinci ih rasturaju zbijeni u gomile
oni pljuju glasno i urlaju kao zvijeri

hej stari sjeti se i reci mi nešto o njoj
hej stari plati gem prijatelj si moj

teško vrijeme za matore prijatelju moj
ljudi postaju nalik na kokoši
slabo vide i rano liježu
a jutrom žure na kopanje
zbijeni u gomile duhana
džepova usukanih od znoja dlanova
zalaze svuda i u sve guraju nos

hej stari sjeti se i reci mi nešto o njoj
hej stari plati gem prijatelj si moj

Ukomponovavši vlastitu poeziju unutar pesama benda Azra, Branimir Štulić je ispričao svoju novotalasnu, urbanu priču u čudesnoj poetskoj formi – nalazeći motive i slike, uglavnom, na ulicama Zagreba. Bio je originalan autor koji je društvenu situaciju osamdesetih godina prošlog veka na inspirativan način uvrstio u muzičke stihove. Prikazao je na ogoljen način život čoveka građanske klase, s posebnim zanimanjem za tadašnju društvenu i političku situaciju. Kroz vlastito stvaralaštvo pokazao se kao izuzetno socijalno osetljiva osoba, prikazavši se, istovremeno, kao vrstan pesnik kome je muzika dodatno pomogla kao vrsna podloga za njegov istančan osećaj ritma i strukture pesme.

Uvodnom pjesmom Jablan i refrenom Drugom stranom, jablane, kreni, Štulić razmiče koprenu jednoumlja prisutnu u svakom, pa tako i u vremenu komunističke Jugoslavije. Jablan, drvo koje je simbol postojanosti i stasitosti, Štulić pomno bira kao početni simbol čitavog albuma.Nakon uzdignuća jablana kao prve perle u ogrlici albuma, Štulić kompozicijski savršeno dodaje drugu perlu s naslovom Uradi nešto. Uradi nešto za svoju savjest prvi je stih pjesme u kojoj Jablan kreće u djelovanje. Iako je nepravedno pjesmu ne navesti cijelu, izdvojio bih stihove: ne misli da si sam,  zaboravi na strah, nema vremena za bolju budućnost i pljuni na svoju facu i postani čovjek. Vidljivo je već nakon prve dvije pjesme: Štulića je lako slušati i pjevati, ali nije ga lako upiti niti u djelo prenijeti. Naslonimo li uho možemo čuti kako Štulićeve riječi odjekuju danas još gromkije nego tada, jer i danas je kao i tada Teško vrijeme, što je naslov treće perle u ogrlici Azre.

Velimir Ponoš

Uskoro se za Azru i Džonija čulo i u Engleskoj, zahvaljujući novinarki NME magazina koja ih je oduševljeno (nakon doživljenih par svirki, kojih je bilo do u beskraj u toj furioznoj, početnoj fazi rada sa prvobitnom postavom Azre) po kvalitetu novotalasnog zvuka uporedila sa londonskim pank legendama The Clash.

Svaka od 12 pjesama s albuma Azra u sebi nosi duboku spoznaju o načinu na koji društvo funkcionira, a cijeli je album oblik traženja komunikacijskog kanala unutar svakog ljudskog bića.

Štulić veoma često dovodi svoje stvaralaštvo u vezu s Bitlsima, ne bez razloga, jer osim što je liverpulska četvorka kao najslavniji rokenrol bend na svetu izuzetno korisna kao pozitivan poredbeni faktor, u isto vreme je i reprezentativan primer postepenog dosezanja potpunog uspeha putem napornog i marljivog rada, kao i održavanja statusa putem konstantnih kreativnih promena, ali i privrženosti sopstvenom, prepoznatljivom stilu i izražajnim sredstvima. Kao i Bitlsi, i Štulić je, kako sam kaže, u početku posezao za dokumentarističkim pristupom, često crpeći inspiraciju iz dnevnih novina(kao na primeru Beatlesa, njihove legendarne A Day In The Life – prim. aut.), ali ne toliko konkretnih situacija, koliko opšteg utiska o stanju u društvu i socijalističkom okruženju, dok je realne životne priče pronalazio u neposrednom okruženju, među ljudima sa kojima se svakodnevno viđao, o čemu postoji i obimna studija.

Zlatomir Gajić

Beskompromisni, svojeglavi i borbeni Džoni nije osetio onaj beat i energiju na albumu Azra, energiju kojom je stvarao, godinama brusio pesme i na nastupima eksplozivno prenosio na publiku. Harizma i eksplozivnost utihnuli su, bili gotovo obuzdani u kliničkoj, akustičarskoj atmosferi studija – bez karakterističnog borbenog duha, sirovosti i svega onoga što će na potonjim koncertima uslediti, uživo usnimljeno na antologijskom Ravno do dna – suvoj esenciji Džonijeve rokerske energičnosti, predanosti i pre ni posle njega viđenoj harizmatičnosti (već od narednog albuma Džoni će producentsku palicu preuzeti u svoje ruke, pored činjenice da će, uglavnom, biti autor celokupnog materijala benda – ne računajući potonje raznorazne obrade kojekakvog materijala, od rokenrol standarda u vlastitim, čudesnim aranžmanima, do povratka vlastitim korenima balkanskog sevdaha, tradicionalima koji će obeležiti drugi deo njegove neobične karijere).

Poetika i celokupno stvaralaštvo Branimira Štulića ostaju svetionikom u tami koji svojom svetlošću provocira i upozorava kroz vreme na sve buduće brodolome i sve one kojih je mnogo i strašno galame, obično razbiju sva ogledala na koja naiđu da ne ostane ni pomen na ljepotu.

Kult Azre:Branimir Johnny Štulić jedna je od najzanimljivijih glazbenih ličnosti u hrvatskom rocku, ali su značajnije barijere koje je srušio nego masa njegovih pjesama. On je loš pjevač, glazbenik, pjesnik, aranžer i producent, ali imao je kreativno ludilo koje fascinira i kojemu je omogućilo dvadesetak antologijskih pjesama. Štulić nije znao pronaći ljude koji bi optimalno naštimali njegov talent. Ne dovodim u pitanje Štulićevu karizmu i jedinstvenost, ali taj kult mi strašno ide na živce, jednako kao i kult Haustora. Pogotovo su precijenjene njihove ploče koje koketiraju s world glazbom. Duboko vjerujem u demokraciju, a ona uključuje pravo na kič, odnosno pravo na loš ukus. Svatko ima slobodu za pošteno stečene novce kupiti najgoru muziku na svijetu.

Darko Glavan, hrvatski povjesničar umjetnosti i glazbeni kritičar

Nezavisno od toga, Štulićeva poetika isijava lepotom izraza i snagom reči sve ono vredno u čoveku. Vizionarski duh, rečitost, pronicljivost, snažna emocija i lucidna potka humora ostaju da krase i nadahnjuju sve one u potrazi za slobodom, nesputanošću duha, ličnim, kreativnim izrazom pesničkog duha. Ostaju kao oznaka kraj puta svima onima koji istinski veruju u neki bolji, humaniji svet, skrivena lepota koja zrači iznutra i obogaćuje one koji je srcem prepoznaju.

Ja sam čitav život plazio po cesti i poznajem svako zagrebačko dvorište, a Azru sam napravio po sebi. To je ulični bend, Azra je ustvari artistički ulični bend i to je sve.

Uvijek su mi govorili da ja moram, recimo, promovirati ploču, da se moram slikati, davati intervjue. Pa sam ih pitao: Jeste li čitali Dostojevskog, vele: Jesmo. A jeste li ga kad vidjeli?.

Branimir Johnny Štulić ostao je hroničarem jednog prelomnog vremena (uvijenog u oblande gnusnog licemerja), dijagnosticirajući stvari koje drugi nisu umeli, smeli ili želeli da vide, previše iskren i dobar u svemu da bi izbegao zavist i gnušanje gomile. Bio je i ostao svojeglavi buntovni poeta, vizionar koji je video više i dalje – od svih i pre svih, umetnik i osobenjak koji je zapravo svirao ono što je i kako je živeo – iskreno, kao retko ko pre i posle njega. Neobična ptica u jatu koja je zauvek odletela putem vlastitih ideala i snova ostajući jedinstven, nepotkupiv, samo svoj. Previše velik i originalan za palanački duh jednog prostora i mentaliteta koji je širinom vlastitog duha nadilazio, kojem nikad suštinski nije ni pripadao – izazivajući zavist mnogih sitnih duša pilećeg srca koje ga danas, par decenija nakon njegovog samoizgnanstva licemerno svojataju ili mu pak, po onoj Isusovoj, licemerno pronalaze trn u oku, ne videvši balvan u sopstvenom.

by Dragan Uzelac, maj 2024.