Tolos

Tolos

Moj Had nečiji je Olimp.

#1 Isječak iz dnevnika I

Dan #1

U epicentru sam opustošenog mjesta, koje sam, u stvari, ja.

Dan#2

U ogledalu upoznajem odraz s kojeg se ljušti sadašnjost.

Dan #3

Nije li zaprepašćujuće što smo ovoliki put prevalili da bi jedno od nas odustalo pred kapijom?

Dan #4

Nije li užasavajuće to što sam ipak prošla kapijom pred kojom sam zastala?

Dan #5

Poraz je kad suze više nijesu slane.

Dan #6

Odraz me ismijava.

Dan #7

Ja sam pariški balkon sa pogledom na zgradu kojom je zaklonjen toranj.

#2 Globe

• Kao da ću se svakog trena strmoglaviti u Ništa.
• Sfera je najmisteriozniji oblik. S nje može jedino da se upadne u moć.
• Nije li očajno koliko dugo živimo u umu ovog drugog?
• Moramo sići u Donji svijet.
• Po svaku cijenu?

Neprekidna filharmonija stokholmskog vjetra je nanosila stihove For a Better Day. Bila je to nesvakidašnja, bijela noć, protkana odlučnostima i neizvjesnostima. Nosila je neophodnost pamćenja, ali i uteg zaboravljanja. Kora je postajala Persefonom, a sfere su se odavno već pomiješale, pa je java podsjećala na san, a izmaštano je bježalo od stvarnog.

„ Kad bih bila prinuđena da ponudim obrazloženje za svoje prisustvo na ovom neobičnom mjestu, vjerovatno bih se saplela o želju zamišljenu vijek i tren prije našeg preplitanja. Štaviše, saplićem se i o sebe, tadašnju i sadašnju. U tom neprepoznavanju odluka, posramljeno uočavam da ne nalazim razlog koji bi, poput kakvog snažnog stuba, bio podrška postupcima. Nije li poražavajuće kako mi prava riječ, upravo ona zagubljena – nedostaje?

Pomišljam na sve nedoslućenosti koje sam, osjenčena tugom i žaljenjem, željela da sručim na tvoju dušu. Ovdje, gdje za jedinog svjedoka imamo Globe, vjetar i stihove, sve što mogu sa sigurnošću i potpunom odgovornošću da izustim je… „Zamalo“. Skoro. U taj orah možemo sabiti sve zajedničke minute, pogotovo trenutke razdvojenosti udvoje, a onda ga, poput trulog ploda – odbaciti.“

Nije dobijala odgovor. Monada je, u svojoj svetoj geometriji iscrtavana i po brazdama njenih dlanova. Jedan je stih, nošen vjetrom, zavijorio pramen njene kose hladnim nebom Stokholma. Zašto li se vratila sokacima Gamla Stan-a, kad stezanje ne uva, već drobi ljubav?

Zauzvrat je dobila riječi, naizgled nasumice skrojene u misao, golicajući, pak, krajičke sjećanja, do granice tupe boli.

„Da bi nešto zaboravili, to bi se prvo moralo i dogoditi. Da bi nas savjest grizla, nešto se protiv nje, preko nje, moralo učiniti.“

„Naše Zajedno moj je Had.“

„Zašto mora sve biti u simbolima?“

„Zato što svaki naš pokret platnom života ima svoj korijen u nečem, i što prije to prepoznamo, biće nam lakše.“

„Kad si u stalnom oprezu od neprijatelja, mračno je, teško je sagledati sledeći korak, a kamoli tumačiti prethodni. “

Uzdahnula je bučno, hoteći da preda ljutnje vjetru.

„Ko su ti neprijatelji? Da li zaista postoje i, zar zaista možemo da se zaštitimo tako što ćemo sekunde svojih vječnosti provoditi u gardu, u grču?“

„Možda se nećemo zaštititi, ali ćemo učiniti sve što je u naim rukama.“

„Nije li to recept za kontrolu koja nije ni ostvariva?“

„Neko uvijek posjeduje moć. Bolje je kad smo to mi.“

Poklonili su jedno drugom malo ćutanja. Ukrali su jedno od drugog nešto riječi, iz kojih su se, poput zmajeva, izlegli zaključci koji su najtužnije bili potvrda nečeg već poznatog. Nije poznavala uspomene koje je on svojim odrastanjima pokušavao da ugura pod teški tepih sjećanja. Ipak, naslućivala je neke tame do kojih ničije svijetlo nije moglo da dopre. Ni njena uporna kucanja o teške, metalne kapije monade koje su bili tkivo, ni riječi, ni stihovi.

Godine koje su ih, poput poruke u boci, nasukale do ovog trenutka u trajanju, samo su dokaz da nikog zaista ne možemo da preobratimo. Razmicala je pogledom zavjese pred njegovim zenicama. Odsjaj života koji uprkos i zahvaljujući svemu traje i raste je, prelamajući se sa površine Globe-a spustio odbljesak na onaj dio vrata gdje počinje kosa, na zadebljanje na koži na mjestu ožiljka. Ovo je bio jedini putokaz na mapi njegovih ćutnji, jedini nagovještaj koji bi opravdao njega sad, odbrambenog i zatvorenog, otuđenog i otuđujućeg, neprevodivog na jezik slobode. Nikad nije saznala šta se zaista dogodilo, ali je mogla nasllutiti koju je bol taj ožiljak u njemu ucrtao. Šetajući među redovima iskazanog i prećutanog, shvatila je koliko je svekontrolišući on zapravo bio mali i bespomoćan, koliko mu je bila potrebna zaštita od stvarnog i strašnog, i koliko je teško i porazno ne biti u mogućnosti da odbraniš.

Od jednog događaja s polja djetinjstva, svijet je izrastao u neprijatelja koji reži i opominje na svakom koraku. Ne zna kad, ali je u svoj svijet tame povukao i nju, pa su se međusobno šitili od tirana koji na njuhova vrata još nijesu ni pokucali.

Ćutanja su se, svojim trajanjima, kopanjima po prošlosti, vraćanjima, susrijetanjima i preplijetanjima u ovom međuprostoru, slila u jedno, nijemo i bezgranično. To nešto je trebalo da bude nježno, a nije. Željelo je da bude simbioza. Bilo je više. Htjelo je da bude sloboda. Bilo je manje. Najednom, sa sferom pod nogama i mogućnošču strmoglavljenja u Had (čiji su, možda, već odavno stanovnici njih dvoje) – zapljusnuo ju je nagovjetaj osjećaja da je zaboravila kako zvuči odjek slobodnog koraka. Nevidljivi lanac ju je zatezao oko članka, a Globe je bio đule, masivno i teško, i umjesto da levitira – vukao ju je u središte zemlje, u Donji svijet. Nad njima je, kao po zadatku, kao sa unaprijed enkodiranim ciljem u oku, proletio jedan orao.

#3 Isječak iz dnevnika II

Godina#1

Ono što volimo se budi noću, oživljava i sjedi nam na grudima, dok je sve što zapravo želimo da klavir potone na dno okeana.

Godina#2

Mi smo građevina koju danju grade a noću urušavaju isti oni koji su  joj konture iscrtali.

Godina#3

Lakoća kojom mjehurići vazduha ljube kožu nakon skoka  uranjanja. Osjećaj žaljenja što ne možeš ponovo da proživiš taj osjećaj.

Godina#4

Da li je ikome palo na pamet da živimo u konceptima?

Godina#5

Mi smo persijski tepih u dućanu antikviteta. Nećemo saznati kako je s one strane izloga.

Godina#6

Kao da je dio tebe amputiran. Samo što ga nikad nijesi imao. Taj je dio, zapravo, imao tebe, pa ipak na promjenu vremena – boli.

Godina#7

Kao kad čitaš knjigu, istovremeno puštajući misli da lutaju poljima nepreglednog, pa se iznova sa sredine stranice vraćaš na početak, misleći da nešto nedostaje, a zapravo ga je previše.

#4 Favele

More je poziv na slobodu. Samo, ovdje, pod rukama rairenim u oprost, bili su sve, samo ne slobodni i oslobođeni. U njemu se izgrađivala nelagoda. Osjećao se progonjenim, satjeranim u ćošak. Nije imao kud, a i gdje bi, tu su samo pijesak i voda, a talasi se samo primiču, rastu, penju se do ramena, vrata, ispunjavajući dušnik solju nemira. Voda ga nije dotakla, a već se u njoj utopio. Bilo je tu nečeg što je želio da uguši.

Nije ovo bila neprospavana noć. Ovo je bila preživljena noć. U filmovima su ovakvi sati mučni. Jedva dozivaju jutro koje nikako da uslijedi. Ovo je veče skliznulo u san, iz kojeg je iznurena bačena u jutro.

Nad njima- favele. Pod njima – talasi. U njima – zagonetke.

Da li da ode? Ako pođe, koja bajka će prestati da je vodi do srećnog, ili manje srećnog kraja?

„Žalio si se na to kako i koliko smo svi tako daleki jedni od drugih. A kojim si svojim koracima učinio da, ako već ne možeš to da preobratiš, da barem ublažiš?“

Ćutao je i gledao ka favelama. Tamo su bezbroj prozora, vrata i balkona tačkali raznobojne zidove. Presijecale su ih uske ulice i zamršene telefonske žice. Sve njegov neobjašnjivosti su bile poruka zagubljena u toj gužvi što se nad njima rojila. Nastavila je.

„Dobili smo izlaz. Isplovili smo. Šta je još moguće uraditi ne bi li shvatio da jesi na sigurnom? Kao da je za opstanak tvog scenarija neophodan neprijatelj. Stalni, nevidljivi, onaj od koga se mora neprekidno zazirati. Koliko još dokazivanja posvećenosti će biti dovoljno da shvatiš da je život bez izdaje moguć? Govoriš o slobodi, a opireš joj se. I kad ćemo biti zaista nesputani’ treba li dići sidro, tragove pisati pa brisati, sve dok negdje od nas ostane samo zvjezdana prašina?“

„To je cijena koja se za slobodu plaća.“

„Zar se mora zaraditi ono što je svakako naše, što nam je prvim udahom dato?“

Riječi koje je nakon toga govorio bile su određujuće, sive i suve. Ona je, gledajući uvis, u one dvije rairene ruke,, pokušavala da pronikne gdje je ona linija što spasitelja dijeli od žrtve, mučenog od mučitelja, i da li je ta linija već prekoračena. Osjetila je zatezanje strune od njegovih glasnih žica do njenih rebara. Kad se dogodilo da su postali jedno, ali ne ono toplo, sveprožimajuće, već zagušujuće i zaglušujuće? Znakovi za iskorak su bujali kraj staze njihove monade. Uvijek bi bilo pogrešno vrijeme za krčenje novog puta. Svakog bi se puta ispriječilo neko novo, u drugo ruho saosjećanja odjeveno opravdanje njegovih bura i osjeka.

Ispružene ruke su s mjesecima blijedile, do iščeznuća. Postajalo je sve teže poslati poruku u boci, vapaj, pa je bilo lakše skliznuti u odbijajuću retoriku osuđivanja. Postajala je ostrvom, zajedno sa njim. Gubici mjereni prijateljstvima su bili nenadoknadivi. Iznevjerivši svoja očekivanja, uplivavala je sve dublje, sve dalje u modrine nezadovoljstva iz kojeg su jedno drugo naizmjenično spasavali, a nikad zaista nijesu spasili. Njegova je sloboda imala cijenu, a ona je i dalje čekala na svoju. Molitvom je pogledala ka raširenim rukama tvorca, a nebom je, poput zvijezde padalice, projurio orao. I ovog je puta među rebrima osjetila odronjavanje, kao kad zakasniš na peron, a voz se neumitno smanjuje u daljini.

#5 Isječak iz dnevnika III

Vječnost#1

Had se budi i oživljava. Čuči mi na grudima. Had sam ja.

Vječnost#2

Odraz sam koji nema sadašnjost, a koji svoje konture zamagljuje do nepostojanja.

Vječnost#3

Kožom zatežu, do pucanja, uspomene na neke izblijedjele mjehuriće koji su isparili negdje u pijesku Ipaneme.

Vječnost#4

Koncept bijega, i apsurd istog.

Vječnost#5

S ove strane stvarnosti, suze nijesu slane.

Vječnost#6

Sve što volim me ismijava bolom, tamo gdje nedostaje.

Vječnost#7

Nešto nas iznova vraća na onaj zaklonjeni balkon, da razmaknemo sjene.

#6 Delfi

Dva orla sa suprotnih krajeva svijeta susrijeću se nad kamenom koji je središte.

„Zašto si toliko željan borbe?“

Ćutao je.

„U tebi raste, množi se otrov. Maligno je, uskraćujuće. Sakati prvo tebe, potom mene, a onda i svaku iole značajnu sponu sa našim životima i životima onih koji su nam saputnici.“

„Kad uz borbu rasteš, ona postaje sve što znaš.“

Mnogo je toga čekalo na razrješenje. Njegove unutrašnje neusklađenosti, njena uporna vaganja da li da nastavi istim koracima, ili da krči sebi novi put. Puno je neraznjašnjivosti čekalo da bude uvaženo.

„Ono što me ljuti“, rekao je, „je tvoje uporno traganje za vezama među stvarima. Sličnosti su, vjerujem, plodovi slučajnosti, koji se susreću i prepoznaju u talasima naših nemira.“

„Ako je zaista tako, onda ne bi morao da u grču bunta braniš svoja viđenja. Moramo li vječito biti u ringu različitosti, da se borimo jedni protiv drugih?“

„Tvoje težnje da dokažeš koliko sam na pogrešnoj strani samo potvrđuju moju teoriju o različitostima.“

„Ili su to, pak, tvoji ršilački napori da se te strane po svaku cijenu držiš. Skupa su revoltirali tiradom taštine, bez zajedničkog imenioca, oslikavajući primjer gubitništva. Pirova pobjeda.“

„Zapitaj se“, izustio je, ovog puta nešto tiše; hoteći da, prije i iznad svega, objasni, a ne odbrani, „ko se ovdje zaista drži scenarija? Ko svakodnevno prebacuje lopticu odgovornosti na protivnikovu stranu? I zašto smo, uopšte, na različitim stranama? Kako to da se, s ustima punim slobode, sve dublje ukopavamo u rake zavisnosti? Nema sličnosti bez razlika, niti pomirenja bez borbe. Teško ćemo, urasli u prebacivanja, prolistati u slobodu. Treba, ne čekajući da drugi to za nas uradi, sljuštiti sa sebe sve slojeve uvjerenja, pogrešnih i ispravnih, pa sebe, onako nagog i ranjivog, izvući iz tišine u koju smo se, zaklonjeni od nemira, posadili. Na sunce, na vjetar. For a Better Day.“

#7 Gnothi seauton

Njen je pogled prebirao po slovima koja su dozivala iz kamena. Osvijestivše da, na sreću, njegovo tamno i nije sasvim crno, a da njeno svijetlo (možda opet na sreću), i nije sasvim bijelo, pomislila je kako je svaka Persefona, u stvari, pomalo Had.

U tom se trenu, koji je svojom prirodom bio i vječnost, u rascjepu između svetog i profanog, što ju je uvodio u neke ominozne dubine podsvjesnog, stvorilo ogledalo čiji je odraz crtao konture jedne monade. Posmatrala je, otkidajući sa njegove površine trenutke plesa kojim robovi najavljuju dolazak proljeća obalama Rija, skidajući sa njegovog naličja opnu nadmudrivanja koje je tkivo kapoeire… Prepoznavala je svoja uranjanja u njegov puls. Iščitavala je svoja izranjanja, onespokojavajuće nijanse gorčine koje su se lijepile za auru njenih postupaka. Mogla je da uoči samoizgnanstvo koje je izrastalo u štit, i treperenja koja su se rastapala u lišavanje.

Sfere, onako pomiješane, snom su prizivale javu. Nevidljivi se lanac oko članka rastvarao u etar. Pravu je riječ, onu zagubljenu, prepoznavala u njegovim očima, a klavir je, napokon, na onom pariškom balkonu, sa grudi skliznuo u pomirenje. Kožu su, najednom, preplavili mjehurići.

Kao da ćemo se svakog trenutka strmoglaviti u Sve.

Dekonstruišući živote i trenutak, ogolila se, sve do prvog pogleda, uz riječi šta ako...

Šta ako smo zaista tolos? Ako u misterije koje ovladavaju sponama koje nas vežu, a katkad i zatežu, i nije moguće sasvim proniknuti, ali da nas, upravo takve – čine ljudima?

Dva se srca sa različitih krajeva duše ovdje sastaju. Suprotnih smo strana glasnici. Mi smo proročanstvo, i slučajnost.  Simbioza smo, u kolijevci mita i smrti o vaskrsenju, prelivenom u religiju drugačijeg imena. Je li naš otkucaj mit?

Naš udaj he tolos, sav od mistike, ponekad i meni nepoznat. Zar imamo taj luksuz da, i u ovom životu, jedno drugo ne podržimo?

Moj Olimp nečiji je Had.

Olga Gojnić