Prolazi ogroman kontinent vremena
kao mirna krava na nebu.
Zaći će za njim i ova pustinja
u kojoj se decembar stopio sa odlaskom.
U pijesak srce ponire.
Ili je to gore samo bila kap
u kojoj se zbraja zgrušana nevjerica.
Ili je ipak neko blizak iz prikrajka samo plakao.
Niko neće ništa znati
ni o galaktičkim trajanjima
koja će tek doći
(ili pobjeći)
sa očekivanjima da se rodimo.
Niko neće smjeti da pomisli više
i kada bi mogao da ožedni srcem.
Samo onaj koji nedostaje
i koji se možda rađa.
Zoran Rakočević
