Sunce
Najviše mu vole pjege.
Kad ih ogrije, kažu-prži.
Cijeloga života od njega bježe.
Najbolje im kad koptiše salaukovina.
Tek tada se nauživaju kao đavo na Đurđevdan.
Ćorno odozgo, zaćoreno odozdo, eto im uživanja.
Pogasili su i one lampice što su im pridodate rođenjem.
Među čovjekolikim, sva je prilika, nema osunčanog insana.
Od sunca u sijenku, a sunašca pogasili.
Uvukli bi se pod kamen.
Boje se zmijarnika.
*******
Možda bi i ušao k nama, ali ne može.
Sjedi pred birtijom sam, u sunce gledi.
A na licu mu nekakav sunčani osmejak.
Mi pomislili-rugaljka.
–Šta ti je smiješno—pukao onaj što i na sunce puca.
Mi-gledimo kroz prozor.
Uhvatio ga šapom za rame, pa siledžijski drmusa.
Osunčani i dalje-u sunce.
Čuli smo iznutračke kako pljuskaju šamari kao da se ribe bacaju.
Čuli smo i: Sunce li ti jebem…
Nijesmo čuli kako odlazi.
Možda sjutra neće ni izaći…
Boris Jovanović
Iz knjige Bog u birtiji
Izdavač – Zenit Novi Sad
