Pretpostavlja se da je još uvijek ovdje. Još uvijek među nama. Iako smo se nadali da nije. Iako smo bili sigurni da je svršeno s njim i da smo ga se konačno oslobodili. Da smo izbacili i taj kamenčić iz cipele. Kamenčić nije važan ukoliko ne žulja. A on nas žulja iako je sasvim mali i sasvim beznačajan. Teška nam je njegova lakokrila sjenka. Ako je to sjenka. I ako je to on. A čini nam se da jeste. Da još uvijek zalahori nad našom močvarom. Da ponekad bljesne kao svitac u našem blistavom crnilu…
Slutimo, a slutnja nam ne da mira. Slutnja nam proždire dan. Slutnja nam produžava ponoć. To mora da je njegovo maslo. Iako je manji od makovog zrna. Iako je bespomoćniji od slijepog kučeta. Iako je suvišniji od opalog lista. I bezopasniji od vrapca na grani. Ali najgore je što je još uvijek tu, a čini se da ga nema. I što se silnije nadamo da ga nema, to se užasnije plašimo da je među nama…
Kažu nam naši kerberi da su ga vidjeli onomad pod krošnjom. Gledao je nekud u zeleni buj nad sobom i otirao znoj sa čela. Maskirao se u umornog starca i dokonog šetača. Šta je gledao i koga je ugledao i zašto je baš zastao pod lipom na trotoaru, nijesmo mogli prokljuviti. Ali znamo da nije slučajno bio tu. I da nije slučajno bio pod lipom. I da slučajno nije brisao oznojeno čelo. Niti je tek onako zadizao bijeli šeširić i tiho pozdravljao prolaznike. Sve je to maska. I sve je to poza prevejanog čovjeka. Sve je to podvala onoga koji je navikao da živi kako mu se hoće i da nikom ne podnosi račune. Šeta korak po korak i svojom beznačajnom šetnjom premjerava naš svijet. Krače po našoj zemlji kao da hoda po rođenom imanju. Šta je to nego provokacija jednog suvišnog beznačajnog čovjeka…
Umjesto da upadne u pripremljenu jamu, čudom je nestao. Kao da mu je neko iz krošnje ili neko sa neba dojavio našu namjeru. Ostao je samo bijeli šeširić, a od njega ni traga ni glasa. Kao da se pretvorio u pticu ili pčelu. Kao da se pretvorio u lipovu grančicu ili cvijet. Kao da se pretvorio u oblačić nad gradom ili u nešto neuhvatljivo našim čulima. Naši goniči su zaplijenili njegov šeširić i dugo ga njuškali ne bi li ga poznali po mirisu. Može li mirisati čovjek kojeg nema, može li ostavljati trag za sobom utvara koja podsjeća na čovjeka…
Čeprka, čeprka prokletnik po našim najdubljim tajnama, po našim skorelim ranama. Da li je moguće da neko koga nema zna sve o nama? I to sada kada smo se nadali da smo konačno uradili sve što je trebalo. Da smo obavili svoju misiju. Da smo odljudili ljude i raščovječili čovjeka. Zar da našu mračnu nirvanu uzburka neko ko možda i ne postoji… Neko ko nije ništa drugo do slutnja. Neko ko postoji samo u našem nespokoju. Mogu li slutnja i nespokoj koračati našim ulicama? Može li naš povampireni nemir gospodstveno pozdravljati naše prolaznike na našem trotoaru naših ulica našeg grada naše države koju smo stvorili za uživanje i spokoj, a ne za slutnju i strah…
Gdje li smo samo pogriješili i kako nam se potkrala opaka greška? Kako li je samo iz naše guste mreže utekao taj leptir našeg straha i kako taj leptir može toliko da živi? Tražimo čovjeka, a hvatamo nepostojanje. Ili je to nepostojanje, avaj, snažnije od našeg postojanja… Kad god pomislimo da smo se obračunali sa poslednjim čovjekom među nama, pojavi se neko, pojavi se nešto, što bi moglo podsjetiti na njega. U kojoj li se rupi krije i može li biti rupe na nebu? Ili je rupa u nama, a on u našoj rođenoj rupi…
Najgore je kad se pojavi na našim tajnim sastancima u našim tajnim jazbinama. Tek onako niotkud prođe neuhvatljiv između nas i poželi nam srećan rad. Klimne glavom koje nema i izađe kroz vrata koja smo zaključali. Ako je priviđenje, a mora biti, kako nam se svima priviđa u istom trenutku i kako baš svako vidi onoga koji je nevidljiv? Tako nam otključa svaku bravu i otvori svaku nevidjelicu. Provali nam sve namjere i sve tajne šifre…
Još gore je kad svojim neprisustvom pokvari sve naše proslave, sve naše jubileje. Zagledamo se u njegove suzne oči koje sve vide iako su nevidljive. Razoruža nam silu, prospe nam moć, tiho mu zazvoni glas kao daleko zvono i umjesto da uhvatimo čovjeka, damo se u potjeru za odjekom. Da li to što odjekuje ima veze s tim čovjekom kojeg nema ili sa nama koji smo sve uradili da bi nas bilo…
Molimo sve lojalne građane da nam jave ukoliko ga vide. A nemoguće ga je prepoznati. Kako uloviti čovjeka koji je možda ptica? Kako ustrijeliti pticu koja se pretvori u zaljuljanu grančicu? Kako slomiti zaljuljanu grančicu koja se razlista na nebu? Kako da likvidiramo nekoga koga smo ubili sto puta i koji je sto puta oživio?
I otkud ta utvara baš u našem gradu? U našoj državi. Među našim podanicima? I postoji li neko ko bi umjesto nas ubio slobodnog čovjeka iako je on vjerovatno mrtav?