2. Jul 2009. godine
15:30
Poladi Stadium, Rustavi
Referee: Artyom Kuchin (Kazakhstan)
Olimpi Rustavi (Gruzija) – B36 Torshavn (Farska ostrva)
2 0
Megreladze 10′, 88′
Gaga Lomidze je sa drugovima išao prečicom između zgrada i bio je toliko nervozan da mu pobjeda nije ništa značila. I dok su drugi pjevali i šutirali konzerve i flaše, kese i kutije, on nije znao kako će tu svoju nervozu da smiri. Popio je pola litra votke nakon što se tog jutra probudio, rekao majci da je kurva, a ocu da je nesposoban i invalid, otišao na utakmicu, navijao, ali je bilo još gore. Kada je izašao iz stana zalupio je vrata tako jako da je odjeknulo kroz zgradu, ali ništa nije pomoglo.
Pomislio je kako bi nekom rado razbio nos. Gledao je ispod oka svoje pajtose. Razmišljao sa kim bi od njih mogao da se potuče. Kome je ostao dužan neki pogled ili izgovorenu riječ.
A onda je vidio djevojku kako prelazi igralište i viknuo:
– Pogledajte, neka ruska kurva!
Maia Shubutidze je žurila kući, već je kasnila i znala je da će joj majka biti zabrinuta. Gledala je utakmicu sa rođakom i njegovim drugovima, a poslije toga su otišli u park, svirali gitaru, pjevali i pili vino. Nikada ne bi gledala utakmicu da nije bila zaljubljena u jednog od rođakovih drugova, koji je imao dugu kosu i svirao gitaru i gledao je tako jasno i otvoreno da joj se činilo da se, u tom trenutku, zemlja, bar malo, pomjeri. Maia Shubutidze je vidjela da sa drugog kraja igrališta, baš kuda je trebalo da prođe, nailazi grupa mladića. Skrenula je preko terena, ka rupi u ogradi, kuda su se provlačila djeca kada lopta ode previše visoko. Čula je mladiće kako viču i zadrhtala. Neko je nazvao kurvom. Maja Shubitidze je ubrzala korak.
Kada je Irakli Gangadze vidio da vođa njihove navijačke grupe prilazi djevojci i viče: gdje si kurvo pošla, znaš li da smo danas pobijedili, sigurno si navijala za one druge, ali malo si se zajebala ako si mislila da ćeš tek tako da prođeš, kada je vidio kako ona crveni i povlači se ka ogradi, dok su se muška tijela kao prijetnja približavala, rekao je glasno:
– Ostavite je na miru!
Tada su se svi okrenuli ka njemu a on u tom trenutku nije znao da radi ispravnu stvar možda prvi put u životu, već se uplašio i slagao:
– To mi je sestra.
Vidio je Irakli Gangadze kako se djevojka polako povlači uz ogradu i nestaje u mraku parka i kako vođa navijača prilazi sa odvratnim osmjehom, vidio je kako kreće da ga udari, podigao ruku da se zaštiti, ali ga je neko sa strane pesnicom pogodio u uho, i osjetio je da će odmah da padne, bez otpora, ne stigavši da vrati makar jedan udarac. Tako je Irakli Gangazde pao i odmah počeo da sanja.
Neko rođen na jednoj farmi daleko, daleko, poginuo je hiljadama kilometara od te farme, u nekoj planinskoj uvali, njegov leš su zvijeri, vjetrovi i insekti unišavali godinama. Neko ostane bez noge na tako bizaran način da ga je sramota o tome da priča. Neko se zaljubi i pomisli da je svijet čudesno mjesto. Sjedim u parku i gledam slomljene ljuljaške, i veš što se suši na prozorima i jednu ženu koja izviruje, svaki čas, kao da nekog čeka ili kao da razmišlja da li ili ne, da poleti.
Šta me briga ako je neko nesrećan, pa zbog toga, maltretira druge, tuče ženu, vuče dijete za uši, pobije neku nesretnu familiju iz čista mira, šta me briga što kažu psihijatri to je bolest, kakva bolest, i onda ga liječe, njega, nju, nema veze, a tamo odjekuju i dalje krici i strah se prolama. Šta me briga, tačno pomislim, trebalo bi vraćati istom mjerom, istom, ali kako vratiti, bol, strah, kako.
I gledam prozore tih zgrada, balkone, gledam majice, brushaltere, gaće, košulje, gledam, na vjetru, kako vijore.
Gledam, i patim.
Iz zbirke 52 kratke priče o evropskom fudbalu
