Na našoj džombastoj ledini igraju svoju igru, naravno, po svojim pravilima. Postižu mnogo autogolova koji se, opet po njihovim pravilima, knjiže kao golčine u protivničkoj mreži. Uvijek igraju na domaćem terenu, pred punim tribinama.
Na njihovim utakmicama nema sudija ni saigrača. Protivnici su im nedorasli jer se trude da igraju po njihovim pravilima. Zovu se Milo, Mile i Aca. Za prijatelje. Neprijatelji ih zovu: Milo, lopove, Mile, lopove i Vučiću, pederu. Da ne bude zabune: Milo je lopov, a Mile je lopov ( po mišljenju njihovih neprijatelja). Aco je, opet po mišljenju neprijatelja, još uvijek samo-pe.er. Odrednica-pe.er, opet po mišljenju neprijatelja, nema nikakve veze sa homoseksualizmom. Pe.er je kvalifikativ sasvim posebnog značenja, osobito među Srbadijom…
Milo, koga neprijatelji zovu Milo, lopove, možda i nije lopov. Možda i jeste. Možda će se to i jednoga dana utvrditi. Možda i neće. Možda, zapravo, to i nikome nije važno. Lopov nekada i lopov sada imaju sasvim različita značenja. Ako bi se nekada naučno utvrdilo da je imenovano lice lopov, to nikako ne znači da je imenovano lice odista lopov. Dakle, lopov nije lopov, jer su se u međuvremenu promijenila mnoga pravila, uključujući i ona semantička. Zašto bi nešto što je očigledno, zaista bilo očigledno, kad je zaista očigledno da, ama baš ništa, nije očigledno…
Milo, kojeg neprijatelji zovu Milo, lopove, istim tim neprijateljima uzvraća, sve u ritmu naštimanog skupštinskog hora, sa: Bravo, kreteni. Dakle, Milo, kojeg neprijatelji zovu Milo, lopove, želi da im poruči: Bolje biti pijan, nego star. Odnosno, prilagođeno našoj političkoj nadrealnoj zbilji: Bolje biti lopov, nego kreten. Ukoliko se duboko zamislimo nad pomenutom tvrdnjom dolazimo do odgovora koji je odista poražavajući za sve one koji se nadaju eventualnom političkom prevratu. Naime, mnogo puta se dokazalo da naše pučanstvo mnogo više voli onoga koji je možda lopov, nego one za koje je možda lopov rekao da su sigurno kreteni. U navedenoj tvrdnji treba tražiti i glavni uzrok političkog trijumfalizma možda lopova svih ovih možda godina koje nam više liče na možda milenijume…
Hor skupštinskih dječaka pjevao je navježbanu pjesmicu kao u nekadanjem muzičkom toboganu. Sijede glavice skupštinskih dječaka bile su odista dirljiv prizor. Konačno je neko nešto rekao u pomenutom visokom domu. Zapravo: konačno je neko zapjevao dobro poznat refren u visokom domu. Konačno je visoki dom zaličio na krčmu poslije fajronta. Očigledno je da su se razišli svi oni koji su davno iskapili svoju čašicu nade u hor skupštinskih dječaka. Sve se, dakle, može promijeniti osim nasušne potrebe da se ništa ne promijeni. Skupštinski orkestar je pokupio svoje instrumente i zaputio se u sumrak našim sokakom. Vođa orkestra je teglio glomazni kontrabas prebirajući po bakšišu uzaludnih dana…Onaj koga neprijatelji zovu Milo, lopove začudio se onima koji nijesu shvatili da lopov ne znači ono što znači i da je sve relativno osim apsolutnih pobjeda po njegovim relativnim pravilima…
Mile, kojeg neprijatelji zovu Mile, lopove, svojim neprijateljima je sa banjalučkog trga jasno i glasno, kako mu i pristoji, poručio: Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine…Tako je Mitar Mirić zapravo postao naša sudbina na našem burencetu baruta. Milorad Dodik koga, za razliku od Mila, neprijatelji zovu- Mile lopove, bitno je pojednostavio stvari, kako mu inače i pristoji: Ili volite Mitra Mirića ili ste rođeni gubitnici…
U politici, ako je ovo politika, zaista nema ničega komplikovanog. Mile, kojeg neprijatelji zovu Mile, lopove, kasapski precizno, kako mu inače i pristoji, definisao je političku suštinu: Vlast je vlast, sve ostalo nije vlast. Ili: mnogo je bolje biti na vlasti, nego u opoziciji, jer je opozicija, koja razumije se nije na vlasti, kriva za sve…Na taj način se drugi as, kojeg neprijatelji zovu Mile, lopove, pridružio prvom asu, kojeg neprijatelji zovu Milo, lopove. Drugi as se možda još uvijek kune u sopstveno poštenje, dok je prvi as odavno odustao od toga. Odavno je shvatio da lažu svi i da laž više i nije ono što je bila…Sve je, dakle, laž osim istine koju smo odavno proglasili za laž…
Trećeg asa, kojeg neprijatelji zovu Vučiću, pederu, još uvijek neprijatelji ne zovu Vučiću, lopove, ali svakako da vrijeme radi za njega. Uostalom ni velikog Slobodana neprijatelji nijesu zvali Slobo, lopove, već Slobo, Sadame. Tri asa, manirom pravih asova, sopstvene neprijatelje nemilosrdno žigošu kao neprijatelje države. Kako kažu neprijatelji, lakše je biti lopov u Podgorici i Banjaluci, nego u Beogradu. Lično smatram da neprijatelji i nijesu baš u pravu. Uvijek je stvar u kvalitetu, a ne u kvantitetu. Onaj koji krade kvalitetno krade mnogo. I pošteno. Kako prijatelji kažu…
Jasan Pogled
