Apostol
Uvijek ih ima i uvijek je među njima.
Riđobrad, umoran i ubrzan, počesto sjetan i zaduvan.
U dugoj haljini posukanoj, što mu korak sapliće.
Sv eviše trpeljiv na žeđ i nedaće.
Vrtoglav od sunčice i mušičav od vjetra.
Ćutljiv, prigašene srdžbe.
Krakat i šaklamav, nevelike pameti.
Ružnjikav s ljepotom u natrunjenom oku.
Poslušnik i gunđalo, milosrdnik i prznica.
Kad se odmara, zagledan u dlanove i nebo.
Kad ogladni, usisava mrvice s prašnjavog rukava.
Zadužen je za kremen, ognjilo i čuturicu.
Apostolke
To su gumene papuče, neudobne klompaste klepetaljke.
Proizvedene u nekadanjoj Jugoslaviji, u SR Hrvatskoj, valjda u Slavoniji, tamo gdje su rasli hrastovi lužnjaci, u nekoj tvornici provincijskoj punoj kiselih ljudi i vjetrova.
Gumene apostolke su na đonovima imale prozorčiće u koje se uvijek zabode kamnečić. Tako se škripalo trotoarima i nabadalo po vrelom šljunku.
Oči su gorjele od bljeska vode i pekle zasoljene znojem.
U apostolkama se batrgalo daleko.
Najčešće se bazalo ukrug.
AA
Otac je tako zvao gumene papučice. Sigurno nije mnogo znao o apostolima.
Nataknem ružne papuče i strčim, vinem se šagalovski vihorasto iznad ulica i dimnjaka, pa sletim u šumu kraj rijeke.
Mira i Luna su bile gradske lunjalice govorilo se – radodajke. Imale su kuću od rastoka i voljele su da skupljaju rakove i odlutaju daleko, zagledane u bistrik priobalja.
Apsotol je zaostao za bratijom.
Šćućuren na obali, grozničavo je prebirao po pepelištu.
Grumne sinoćnjeg žara strpao je u njedra.
Onda je zgodio Miru i Lunu i oko mu se zažarilo.
Bosonoge i bokate zvonile su nacvrcanim kikotom.
Za Njim, apostole, ne za njima…
Apostol stiče apostolke i gazi ka njima.
Bog neka prašta.
