Bog
Otkad se javnuo iz vječnopožarne kupine, a i prije toga, ne prestaje jagma i potraga. Traže ga i u kukuruzištu kao da je marsovac. Strecaju od njega kao da je zmijski car. Raznježeno mu dohode kao rumenom obraščiću u gugutavoj kolijevci. Dirljivo se upinju njegovoj ruci, čupkaju ga za bradu, psuju mu okot. Zidaju zidanicu na pijesku, otvaraju prozor na nebesima. Podupiru ga krstačama, razastiru ga po nebesima. Traže ga i vape za njim kao što senilni gospodstveni starac, dok mu škripucaju krsta, traži zlatni cviker, a cviker mu na nosu.
Bioskop
Građanke i građani sve rjeđe sjede u bioskopima, šćućureni u tmastoj tami kao ćorave kvočke na jajima. Po dvije-tri ženice pretovarene klimakteričnim teretom u slatkom ćućorenju i dva tri samca zanesenjaka što živuckaju i zobaju u zadnjim redovima i žive u drugim vremenima. Može da bane i jedan besposleni zaljubljenik u biciklizam i ribolov koji još nije nabavio ni bicikl ni pecaroški pribor i jedna studentkinja-apsolvent koja je pogriješila u zboru.
Građanke i građani u bioskopu uglavnom ne gledaju film. Oni, vjerovatno, gledaju u tamu i uživaju u smlačenom mraku. Kad se svjetla upale, ustaju sa svojih gnijezda i postaju neki drugi ljudi.
BB
Tempiram ulazak u trenutku kada se pogase svijetla.
Šmugnem kroz tmušu kao riba kroz mutljag, opipavam otprilike isto sjedalo, natičem naočari i blenem u platno.
I sve se mrsi i roji u glavici-košnici koja se lagano pomjera kao satelitska kugla u dubokom kosmičkom mraku.
Čini mi se da Ga više ima u bioskopskoj sali, među izabranim građankama i građanima, nego u onoj veseloj crkvici-radosnici na brdu ili namćorastom starom manastiru što lebdi u klancu.
I čini mi se da ga svi osjećamo u pucketavom bioskopskom mraku.
Šteta je što u bioskop ne dolazi vladika, pomišljam dok se svjetla pale.
