Đak
Najbolje je dok klečiš na okrunjenim oštrokljunim zrnima.
Najmirniji si kad ti zrna kljucaju koljena.
Najsrećniji si kad guliš skorele krastice a nos ti kaplje.
I blagost te kupa dok ti šibom šaraju dlanove i tegle te propetog za zuluf.
Milina je kad ti od gladi zajauču crijeva i kad ti se od mraza skočanje prsti.
Blagoslov je dok kriješ razdrte koljenke i provaljene cipelčine.
Tako si sricao i sticao, đače-veselniče.
Tako si rastao kao prut ili kurjak, zanesen i uzavreo.
Posle se sve prosulo.
Iskipjelo kao prevrelo mlijeko.
I sad, pritisnut i stužen, biraš ćošak.
I prosipaš kukuruzna zrna.
Đakonije
To je njima dar sa neba.
Da mijese i zaslađuju.
Da tvore preslačke i đakonije.
Duše im se kupaju u prah šećeru.
Miriše im koža na cimet i vanilu.
Na dlan im kaplje rastopljena čokolada.
Sjećaju se Kojčina i njegove poslastičarnice.
Starog majstora potkresanih brčića koji blješti kapom i košuljom.
Zlati se krupnozub i nacifran.
Osmjehuje se sparuškan i sitnook.
Kad nije iznad tijesta u kupatilu je.
Kad ne osluškuje kolačiće i peciva, naslađuje se cvrkutom kanarinca u krletki.
Rasvitom raskriljuje prozorče i u poslastičarnicu ulazi bijeli dan.
S večeri miris đakonija okadi gradski trg.
ĐĐ
Više sam slušao nego što sam kušao.
Osluškivao sam kanarince i žene, nagnut nad zlatnom krempitom hrskave pokorice.
Ubadao sam prah-šećer, zagledan u otisak kažiprsta.
Često su me dovodile tetke.
Nutkale me i gurkale.
Povećavale zalogaj.
Srkutale su crnu kafu, gugutavo otpijale limunadu, šapunjale o muževima, o ljubavnicima.
Ponekad u šarenim bluzama, počesto u crnini.
Osmrtnica starog Kojčina na staklenim vratima.
I priguljena suza-mučenica u raspuklom glasu žena.
I neka tiha jadikovka.
I ljepotom orošena jutra.
Elegičari milog đakovanja.
