Duše
Roje se u košnici neba, pa se jate i mrijeste gdje im je volja. Mijenjaju obličja i mjesta. Guguču sa gugutkama, šarene se među leptirima, krekeću po močvarama, praćakaju se u brzim vodama, dremuckaju u tamnim dubinama.
Lake kao peruška, zatrepere u paučinastoj opni na nekoj grančici, umile u pupolj i cvijet.
Pritaje se u oku, šapuću vam priče.
Možda će ih nekada neko i prepoznati.
Možda će otkriti njihov log.
Prokazane duše postaju teške kao mramor.
I onda se obrušavaju na ovaj prašnjavi svijet.
Drvored
Hercegovac je nekada iz svog rasađa donio fistune lipe.
Načetio ih je dužinom glavne gradske ulice.
Starao se o mladim lipama više nego o sebi.
Bile su mu porodična sreća.
Kada je zamirisao njihov cvijet, zagrcnuo se od plača.
Godinama je izmivao lice radosnicama.
Hercegovac je znao da u krošnjama pjevuše mirisne duše.
I znao je da ih osluškuje prislonjen na stabla drvoreda.
DD
Dočekala me je tog proljeća obogaljena ulica. Poneki patrljak skršenog platana umjesto buja lipa.
Bez mirisa i hladovine ostao je grad. I ja u njemu.
Neke priče o dušama, Hercegovcu i lipama osluškivao sam u lipovom hladu.
Gdje li će se ugnijezditi naše selice?
Teško li je bez šaptača u klupama đaka, na brisanom prostoru.
