Igrač
Ni lopta ni šah, ni kadril ni mazurka, ni polka ni kazačok, ni pogano seljačko kolo, samo jednom – jedan smiješni valcer sa njom.
U koljenima se ugnijezdio strah, strepnja mu okvasila dlanove.
Držao se za nju, koptisao kao dijete na sisu. Kao ćoravo kuče.
Prikačio se tako za život kandžicama, naglavice, kao slijepi miš.
Bježao od svijetlog dana pod slapove reflektora, pod salve svjetine, pod svjetla velikog pozorišta.
Igrao se sa naivnima, izazivao ratove, prosipao krv, a volio je nježno i stidljivo.
Unjkavac u kućnim papučama, veliki govornik pred velikim svijetom.
Pristupao postelji kao ćivotu, zbrajao mrtvačke glave.
Gord kao lav, plašljiv kao lasta.
Zaigran i proigran. Izigran.
Ugasio se u ropcu, sam, u dalekom kazamatu.
Nikada nije volio ni igru ni igrače.
Samo smiješni valcer i sebe u njoj.
Istorija
Bauljali, prignječeni mukom i obmanom u okrvavljenoj pjeni.
Bijesni ili ogađeni, stučeni i smlaćeni, došli joj do kraja.
Odmotavaju prljave zavoje, vidaju gnojne rane, radosni i ciktavi kao djecana plaži.
Zagledani u nebo, u more, u oglodane kosti.
I opet se pokrenu točkovi.
Zacvile crni mehanizmi.
Sad ovako, sad onako.
Melju i protisnu u ždrijelo mraka, u nanos otplavine.
Pa stanu.
Pa se zagledaju.
U neznanju bulje, blebeću, glade stomake.
Ni ko su, ni šta su, ni gdje su.
Važno im je ko je kriv.
A priznaju Ga u malom spokoju, u tišini, pored opasnih voda.
II
U gomilama i špalirima, u pjesmi i spovačini, sa braćom razbratnicima.
Isti sam kao i oni do mene.
Jednom sam uživo vidio Igrača.
Malenom nabubrenom rukom mahnuo je kao da se zauvijek oprašta.
Kao da blagoslovi i prijeti.
Pronio je pored mene sapeto debeljuškasto tijelo, čuveni profil.
Prćasti nos i neku tugu.
Kad pomislim na Igrača spopadne me jeza.
Neka mu neko napravi pozornicu negdje daleko.
I neka mu zasviraju valcer.
Daleko od ovog svijeta.
Neka se mrtav obraduje, dok se snijegom umivamo na Svetog Jovana.
